Radončić: Kako sam napravio “Avaz”

U dokumentarnom serijalu “Historija bh. novinarstva”, čiji je autor Dario Novalić, sinoć je na BHRT-u emitovan intervju s osnivačem “Dnevnog avaza” Fahrudinom Radončićem.

U nastavku prenosimo dijelove iz razgovora s Radončićem, u kojem je govorio o prvim počecima “Dnevnog avaza”, problemima s kojima se susretao, nekadašnjoj, ali i današnjoj medijskoj sceni, ali i o rahmetli Aliji Izetbegoviću…

Iako ste u ovom trenutku savjetnik u “Dnevnom avazu” i predsjednik političke partije, ipak je sve počelo novinarstvom. Kada ste objavili prvi tekst, gdje ste ga objavili i kako ste se osjećali?

– Pa zanimljivo je da ja nisam prvo objavio tekst nego karikaturu. Kao dječak od 15 godina sam jednom titogradskom listu poslao karikaturu tadašnjeg poznatog fudbalera. Kada su mi to objavili, ja sam mislio da mene cijeli grad i cijela država znaju, toliko sam bio sretan. I to je, u tim dječačkim danima, veliki poticaj da krenete još više da radite. Tek kasnije sam počeo objavljivati tekstove, sa 19-20 godina postao sam profesionalni novinar omladinskog republičkog lista. Sa 23 godine sam bio glavni urednik i vjerovatno sam bio najmlađi u toj kategoriji novinarstva u bivšoj Jugoslaviji.

Govorimo o bivšoj Jugoslaviji. Na koji način ste učili, od koga ste učili, ko su Vam bili uzori, šta ste najviše čitali, šta je izlazilo tada?

– Za tu našu generaciju novinara, kao što su gospodin Senad Avdić ili pokojni Vlastimir Mijović, uvijek sam se šalio da smo mi do 25. godine pročitali više knjiga nego svi glavni odbori političkih stranaka zajedno u BiH. Čitali smo sve, tad nije bilo interneta, a obrazovanje je najvažnije u novinarstvu. Naravno, ja sam imao sreću da su neki stari bardovi ex-yu novinarstva, kao pokojni Dragan Bajraktarević ili drugi, radili s nama kao s djecom i zaista su nas naučili šta je pravo.

Ljuti neprijatelji

Recite mi kako Vam je uspjelo spojiti ljubav prema biznisu i ljubav prema novinarstvu? Koliko sam ja vidio, Vi gradite objekte da biste se komotno i neovisno mogli baviti novinarstvom?!

– Moram biti neskroman i reći da sam ja tvorac najprodavanijeg bosanskohercegovačkog proizvoda. U oktobru mjesecu 1991. godine formirao sam kompaniju “Avaz”, 1993. smo počeli izdavati Bošnjački avaz i on je bio strašno profitabilan i u inozemstvu jer je naša dijaspora, naše izbjeglice su bile željne novine koja je nastajala u Sarajevu i onda smo je mi slali da se štampa paralelno u Frankfurtu. Od 1995., od drugog oktobra, mi smo napravili proizvod koji se prodavao, prvi put nakon rata da je neko probio tu cifru od stotinu hiljada prodatih primjeraka dnevno.

Prvo da pitam za magazin. Ko je sve tu radio, koja su sve tu imena bila, koje su teme bile i kako je bilo u ratnom Sarajevu praviti još jedan novi proizvod, novinski?

– Ja sam bio u Sarajevu i radio sam kao dopisnik kultnog “Danasa”. I radio sam političke analize i intervjue, sve ono što rade ozbiljni publicisti. Prije toga sam, 1990., objavio knjigu o nezavisnom Kosovu, odnosno o Ademu Demaćiju, čovjeku koji je proveo 30 godina u Titovim zatvorima i naravno k’o i mnogi, ušao sam u Armiju BiH. Negdje početkom 1993. mi smo demobilizirani. Onda je bilo pokretanje sedmične novine, odnosno mjesečne, praktično kao vid otpora. Kulturnog otpora agresiji. I tada je nastao poznati “Bošnjački avaz”, da bi iz njega 1995. proizišao “Dnevni avaz”. U “Dnevnom avazu” je bilo jako puno poznatih novinara, pogotovo tadašnjih “Večernjih novina”.

S obzirom da smo mi tih dana bili ljuti neprijatelji, mi iz “Večernjih novina” i vi iz “Avaza”, recite nam taj način prevođenja ljudi iz “Večernjih novina” u “Dnevni avaz”, dakle ljudi koji mjesecima nisu primali plate…?

– Ja sam, kao čovjek koji je za tadašnje uslove napravio pristojan profit, za prodaju prava na izdavanje “Avaza” u Njemačkoj, Austriji, Australiji, kompletnoj zapadnoj Evropi, sakupio neku crkavicu da možemo pokrenuti dnevnu novinu. Dogovorio se sa štamparijom, Petrom Skertom i Rasimom Rapom, da plaćamo tek nakon 90 ili 60 dana, zaboravio sam. Onda sam se ponašao u skladu s najboljim pravilima kapitalizma. Ponudio sam ljudima iz “Večernjih novina”, jer su to nekako marljivo radili, da idu sa mnom u jedan megaprojekt. I oni su znali moju novinarsku reputaciju, znali su me iz Armije BiH, imao sam energiju i ti ljudi su meni vjerovali. Dvadesetak ljudi, trideset je prešlo u “Avaz”. Mi smo zaista od prvog dana bili spojili njihovu tiražnu sposobnost i moju političko-analitičku iz “Danasa” i ovu prethodnu novinarsku i napravili smo novinu koja je od prvog trenutka bila najtiražnija. I, što je veoma važno u organizaciono-tiražnom smislu, mi smo je provlačili kroz tunel svaki dan dok se “Oslobođenje” štampalo za potrebe od Baščaršije do Nedžarića. Mi smo prodavali slobodnoj Tuzli, Zenici i svugdje smo osvojili tržište. Kasnije, kada se pojavilo “Oslobođenje”, teško je moglo da nas prati.

Je li se ja varam ili ste Vi i kolega Džemal Džakmić prvi bh. novinari koji su završili u pritvoru?

– Jeste, dobro se sjećate. To je bio, ja mislim, juni 1993. u tom “Bošnjačkom avazu” mi smo objavili jedan patriotski tekst o ljudima koji su pokušali atentat na gospodina Ćatića i naslov “Zaklele se ptice KOS-u” i zbog tog teksta ja sam uhapšen kao čovjek koji je bio u štabu načelnika Halilovića, a gospodin Džemal Džakmić kao glavni lik AS-a. Pustili su nas nakon 7-8 dana jer je reagovala sva međunarodna zajednica.

Ne samo 24 sata, nego ste ipak proveli 7-8 dana?

– Osam dana smo mi proveli, kako se dobro sjećam, i tada je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović zajednički s Predsjedništvom donio odluku o našoj aboliciji. Mi smo pušteni nakon toga.

Tajna uspjeha

Mi smo radili prije nekoliko godina intervju gdje ste rekli da za sve ovo što imate, što ste uradili i što ste ostvarili imate plan unaprijed zacrtan, jedan veliki bijeli papir, na kome pišete šta je sljedeće, šta treba da radite. Ja ću vas podsjetiti da je prva redakcija “Avaza” bila u Bosna-autu, kod sadašnje robne kuće BBI. Poslije toga ste kupili neku srušenu kuću na Mojmilu, izdali je dugoročno, na osnovu toga… Nastavite Vi dalje, da ne ispadne da se Fahro preko noći obogatio.

– Mi smo prošli hiljade inspekcija, kontrola, sve su se bavile time ko je osnivač “Avaza” i da li je bilo upliva bilo kakvog keša i novca sa strane. Gledajte, 1993. “Avaz” se prodavao u inozemstvu, 1995. mi smo također s prvim brojem drugog oktobra obezbijedili paralelnu štampu u Frankfurtu i distribuciju. I mi smo odmah osvojili Zapad i ogromno prihodovali. To sve, naravno, postoji u našim finansijskim knjigama, tako da je “Avaz” od prvog dana, to može neko shvatati ili ne može, knjige su tu, poslovao rentabilno. Zašto? Prvi put je neko, i to je tajna uspjeha “Avaza”, u historiji Bošnjaka, Bošnjacima bez kompleksa ponudio nacionalni dnevni list Bošnjaka koji istovremeno želi dobar odnos sa Srbima i Hrvatima i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

I onda su to Bošnjaci prihvatili i svi su kupovali taj list. Vi se sjećate, prvi, drugi dan mi smo bili pet puta tiražniji od “Oslobođenja”. Tad su plaće bile male, računi su bili mali i bilo je mnogo elemenata da se pravi dobar profitabilan projekt. Poslije je i privreda ojačala, marketing, oglašavanje, sponzori i, zaista, mi smo išli od zakupljenih prostorija u zgradi Bosna-auta tadašnjeg, nekoliko kancelarija, pa cijelog sprata da izdajemo novinu. Onda smo iznajmili i srušili Dom “Vaso Pelagić” i ja sam prvi čovjek koji je riješio kanalizaciju i vodovod na Grbavici, adaptirali smo nešto za 45 dana što niko nije mogao da vjeruje. Ljudi nisu znali da sam ja sin građevinskog poduzetnika, da je moj rahmetli otac bio građevinski poslovođa i mi smo u tadašnjem “Vasi Pelagiću” ostali dvije ili tri godine. U međuvremenu, toliko smo prihodovali da smo morali i trebali investirati u našu poslovnu zgradu gdje je bila jedna banka u Sarajevu i onda smo 2000. prešli u taj prostor. I onda smo, naravno, razvijali kompaniju po principu odvojenih ponuda. Sav prihod se davao u izgradnju novih objekata i time smo učinili stabilnost medija mnogo većom. I tajna uspjeha “Avaza” je u kvalitetnom proizvodu, proizvodu koji se izborio na tržištu u konkurenciji 15-16 novina, dobrom menadžerskom poslu i dobrom političkom poslu novine. Kao i za svaki proizvod, morate pobijediti ili izgubiti na tržištu.

Recite mi, upoređujući ono ranije vrijeme i danas, kakva je razlika između novinara “Avaza” i nekog drugog novinara nekog drugog medijskog projekta?

– Ne bih htio da me neko pogrešno shvati i da me iko proziva jer ne znam šta se dešava kod drugih, ali znam šta se dešava u “Avazu”. Znam da od 1995. a i ranije od 1991. plaća nikad nije bila drugog u mjesecu, znam da su naše najveće plaće u medijskoj industriji sa svim doprinosima, toplim obrocima, plaćenim porezima itd. i ljudi su osjećali tu sigurnost. S druge strane, “Avaz” je bio ogromna fabrika proizvodnje kadrova. Ljudi su dolazili i odlazili iz “Avaza”, u državne institucije, u druge medije. Vi danas nemate medija u BiH da neko nije već radio u “Avazu” od urednika ili novinara. U biznis sfere su ljudi išli, mi smo napravili hiljade ljudi, a najmanje dvije je radilo u kompaniji “Avaz” i mi smo postali tvornica intelektualnog dijela naše populacije.

To, uostalom, Vi znate, dešavalo se i u bivšoj Jugoslaviji, da su mnogi novinari postajali ambasadori, političari, industrijalci, itd.

Evo i sada, kad imate priliku da se samoreklamirate, Vi uopšte ne spominjete svoj drugi važan proizvod, to je Alfa televizija. Zašto ne volite televiziju, pa ni svoju?

– Da Vam kažem, naši proizvodi kao grupacije su bili pionirski, ne samo u dnevnoj štampi, mi smo napravili magazin za žene, “Azru”, koji traje i dan-danas. Napravili smo prvi, nažalost i posljednji tabloid, “Ekspres”, napravili smo 20 drugih izdanja, “Bebe”, “Zdravlje”, “Srce”… Kao ozbiljna medijska grupacija mi imamo tridesetak izdanja koja su sva praktično počela od moje osnivačke uloge. TV Alfu smo kupili na tržištu i možda je baš zato ja ne doživljavam kao svoju.

Zato što je niste sami napravili?

– Da.

Zamjena identiteta

Recite mi o novinarima danas. Kada biste nekome željeli preporučiti novinara, šta bi on morao imati, koje kvalitete? Jesu li bolji oni što dolaze s fakulteta žurnalistike ili nekih drugih, ili ljudi koji imaju čisto damar a ne previše znanja, hajdemo tako reći?

– Za novinarstvo je najvažnije samo obrazovanje i ljubav. Da podijelim jedno iskustvo koje je malo neobično: najviše naših novinara došlo je s ekonomskog ili pravnog fakulteta ili nekih društvenih nauka, radi se o ljudima koji se samoobrazuju, čitaju. Teško je da novinar i političar baš sve mogu naučiti na fakultetu. Morate stalno pratiti i čitati. Mislim da budućnost novinarstva ostaje u onoj lucidnosti, analitici, antikoruptivnosti. Vi znate koliko je “Avaz” prošao afera zato što smo mi otvarali drugima afere, pa su se oni bavili zamjenom identiteta, da smo mi kriminalci a ne oni koji su krali milijarde. I mislim da je budućnost u kombinaciji tog istraživačkog i analitičkog novinarstva i, naravno, brze informacije. Morate štititi javnost i od loše i od nesposobne vlasti. To je tajna uspjeha i zato građani hoće medije. Preko njih osjećaju slobodu.

Možete li pokušati uporediti predratno novinarstvo iz doba socijalizma i ovo danas u vrijeme sirovog kapitalizma, odnosno početaka kapitalizma, kad i dalje imamo u mozgu trun socijalističke misli?

– Mogu. Naša generacija predratnih novinara bila je mnogo obrazovanija, iako će se neko na mene naljutiti, mnogo više su čitali, mnogo više su putovali. Mnogo je bilo više analitike, brige o rečenici, o pravopisu. Novinari su bili moćniji ljudi. Nisu ih džaba zvali društveno-politički radnici, tako su zvanično okarakterizirani. Danas su novinari, naročito mlađe gneracije ljudi koji se usmjere na brzu, površnu informaciju. Malo je danas novinara sposobnih da obrazlože šta je državni promet, ko ima komisije, ko ima potkomisije, ko ima nadležnosti. Nekada ste imali eksperte za skupštinsko izvještavanje, sa vlade, sa mnogih drugih ekspertskih mjesta, a danas je to sve jedan bućkuriš koji se nadograđuje. Današnji novinari, naravno, pa i “Avazovi” prolaze velike edukacije. Naši su išli od Vašingtona do Londona, CNN-a, “New York Timesa”, mnogo brže rade i jednostavno, svijet se promijenio. Kada je serioznost u pitanju, prednost je starijih generacija, kada se traži brzina reagiranja, onda su to nove generacije zbog milion svima poznatih stvari.

Neki kažu da print umire, a drugi opet tvrde da se vrijeme printa vraća, jer su ljudi prezasićeni polovnim i netačnim, prebrzim informacijama. Šta Vi kažete?

– Ogromna je, uslovno rečeno, ponuda na tržištu internet portala, i imate ozbiljne sisteme kao što je “Avaz”, kao što je “Oslobođenje” pa i neki drugi u regionu koji printani medij naslanjaju na portalsko novinarstvo, koje je veoma provjerljivo. Imate i neki tamo bofl, gdje ne znate čak ni ko su osnivači niti ko piše na tim samozvanim portalima i, naravno, pravite haos u glavima konzumenta, odnosno čitaoca. U tom smislu, pada autoritativnost internet portala i ljudi se opet pozivaju i najviše vjeruju printanim medijima i, u tom smislu, ne bih se ja iznenadio da printani mediji pokažu malo veću žilavost nego što smo svi mi očekivali, pa i ja. Ljudi žele i materijalizaciju toga što čitaju, jer na internet portalima ili toj vrsti informisanja, to sve nestane za minutu ili dvije.

Ili se potpuno promijeni sadržaj teksta.

– Ili se mijenja sadržaj, što i nije problem, ali se pokazuje nepouzdanost. Vidite, sada su velike borbe na nivou multinacionalnih korporacija i država kako da se dobije objektivno informiranje te vrste novinarstva.

Koliko inače vjerujete medijima 2022. godine i na koji način se Vi kao savjetnik i osnivač “Dnevnog avaza” informišete?

– Informišem se kao i svi. Smatram se obrazovanim čovjekom, informišete se s bukvalno stotinjak različitih pozicija, nema veze jesu li to vaši portali ili oni koji vas napadaju. Oni koji vas bez razloga napadaju, vi sve to morate čitati, da biste imali neku opštu sliku. Ovdje je najvažnija stvar da jednostavno imamo i pravnu regulativu, da za ono što se objavi na portalima neko mora snositi makar sankcije za klevetu. To za portale ide veoma teško ili nikako na našim sudovima, a print je pod velikim pritiskom. Ja sam bio žrtva i montiranih procesa i hapšenja i na hiljade užasnih tekstova.

Dakle, što god je odštampano i dan-danas se može pogledati i provjeriti?

– Može. Vi sada imate situaciju da vam se kao publicisti predstavljaju zadnji primitivci i kriminalci i oni kao nešto pišu, kao nešto govore. I to je paralelno s industrijom u kojoj radi, naprimjer, dvije stotine ljudi, ili stotinu novinara. To je ta zabluda koja se pravi, a on ne može da odgovara za ništa, on to postavi na Youtubeu ili negdje na nekim mrežama, izbaci vas i vi mu praktično ne možete ništa. Kada ukucate ime Fahrudin Radončić, takvi tekstovi dominiraju. Morat će vlasnici tih mreža ili sistema da se prije ili kasnije suoče s velikim državnim regulativama i pravilima igre, koja neće utjecati na slobodu govora, ali koja će odvojiti žito od kukolja.

Recite mi kako obrazovati čitaoca? Šta uraditi u obrazovnom sistemu da se medijska pismenost prilagodi ovom trenutku u kojem živimo, dakle gomili televizijskih stanica, gomili web-stranica. Za jednu web-stranicu vam je potrebno nekih 50-ak maraka da je otvorite?

– Svaka konkurencija je dobrodošla, ali je ovdje problem šta mladi ljudi čitaju, čemu vjeruju, čemu ne vjeruju i tu, nažalost, lijeka nema – ne možete da idealizirate da će nešto biti bolje. Mora se praviti pravna regulativa koja će štititi pravo javnosti da sve zna o javnim ličnostima i o bilo kojem čovjeku, a, s druge strane, da nemate situaciju da neko za 50 maraka može da izbruka i vas i vašu porodicu i bilo koga u društvu.

“Tražit ću program za jačanje medija”

Dugi niz godina ste bili novinar i isto tako, ne toliko dugo, ste političar. Šta Vi kao političar možete uraditi na tome da se popravi položaj novinara? Kada će konačno novinar postati službena osoba koju svaki pijani prolaznik ne može ošamariti ili mu nanijeti zlo?

– Imamo dvoslojni problem. Danas je takva situacija da svako može da se predstavlja kao novinar, gdje je problem i pred državom kako to da odvoji. Mislim da treba vratiti nekadašnje institute ili institucije nečega što se zove udruženje profesionalnih novinara i da takva lica imaju punu zaštitu i kao voditelji da rade svoje poslove u jednoj pravnoj državi. Mislim da se u tom smislu mora raditi, a ne da mlađe generacije novinara doživljavamo kao jednu laku robu koja se kupuje uoči svake izborne kampanje. Mora se i komercijalnim medijima pomoći, kao u mnogim drugim zemljama. Ljudi ovdje nemaju pojma da u Italiji imate finansijsku pomoć za komercijalne novine, za dnevne novine, za televizije, za bilo šta drugo. Zašto? Jer je njima zbog pluralizma političkog života i informiranja javnosti stalo da imaju moćne komercijalne televizije, a ne samo Rai Uno, Duo i Tre. Ja ću definitivno, do kraja ove godine, tražiti da se prihvati program za jačanje medija, kao što se to već radi u ozbiljnim državama. Ja sam tu u delikatnoj situaciji. Može neko odmah reći: Eto, Radončić hoće da zaradi! “Avaz” je stabilan medij, mi dobro stojimo na tržištu, iako su uslovi ekstremno teški i 99 posto medija ne stoji dobro. Morat će neko imati hrabrosti da kaže: eto ja se borim za medije, kao što se ministar sigurnosti borio za policajce, da im se poboljša materijalni status. Pa neka se struka, po principu eliminacije, dogovori koji su to relevantni mediji, a šta je nešto što se zove bofl.

Pitanje koje dugo hoću da Vam postavim, još od trenutka kada ste ušli u politiku. Šta oni misle o nama? Šta političari, sa kojima ste Vi sad svakodnevno, kako misle o novinarstvu, medijima, o novinarima, da li nas se neki plaše, da li nas neki procjenjuju? Recite nam malo o tome, sigurno znate više od prosječnog novinara?

– Pa ne mogu generalizirati stvari, imate ljude koji jako poštuju medije i imate ljude koji jednostavno misle da su u nekoj velikoj misiji i ne zanima ih šta novinari pišu. Imate ljudi koji su toliko ogrezli u korupciji da ih apsolutno mediji ne zanimaju, bitno je da je on za četiri godine mandata uzeo dobru plaću i ugradio se u deset tendera. Mislim da ova generacija političara mnogo manje drži do kritika u medijima nego je to nekad ranije bio slučaj. Mislim da u BiH ne postoji izgrađeno mnijenje da, kada bilo koji medij otkrije političara koji se teško ogriješio o moralne principe vršeći svoju dužnost, da on treba podnijeti ostavku. Jednostavno se čeka, puste da mediji pišu, misle – umorit će se, šta nas briga, za mjesec će se praviti neka veća tema i to, nažalost, tako prolazi. U drugim društvima, znate i sami, u Švedskoj ili ozbiljnim zemljama, ministar podnosi ostavku zato što je prepisao tri ili četiri stranice doktorskog rada ili što je kafu platio budžetskim novcem ili što se napio budžetskim novcem.

Kod nas neki portali uzmu kompletan tekst i ne potpišu, potpišu sebe.

– To je krađa intelektualnog vlasništva svugdje. Morate se i s time boriti kao ozbiljan medij da vi plaćate uredne plaće, doprinose, obaveze prema državi, porez, a divlji medij samo prepiše vašu informaciju.

To sam isto htio da Vas pitam, tu se uvijek govori o autorskim pravima. Razgovarao sam s nekim advokatima i oni kažu da bi bilo mnogo pametnije da koristimo dio krivičnog zakona koji se koristi na dio krađe tuđe stvari, jer vi da biste proizveli tekst trebate imati auto, novinara, kameru, trebate odvojiti novac za to, vrijeme. Šta Vi mislite?

– To je ta krađa intelektualnog vlasništva kojeg praktično reguliše državni zakon i za to bi se trebalo odgovarati pred Tužilaštvom BiH. Nažalost, takvih procesuiranja nema, i to je velika šteta, jer ozbiljni izdavači trpe ogromne finansijske štete na nivou jedne godine, zato što jedan portal, jedan čovjek sam napravi portal, prepisuju ozbiljne medije i ne potpisuju ih, čak se i sprdaju s njima, izvrgavaju i maltretiraju. Ja se nadam da će ljudi u državnom tužilaštvu shvatiti da je to njihov posao i da je to zaštita kao da vam je neko ukrao mašinu za sijanje pšenica ili proizvodnju vrata, drveta, bilo čega. To je jedan nivo krađe, samo s mnogo većim štetama.

Pitanje za kraj. Šta je za Vas novinarstvo?

– To je život. Ko god misli da je novinarstvo birokratski posao u kojem se radi od devet ujutro do četiri popodne ne treba da bude tu. Novinarstvo je srce, morate voljeti taj posao. Novinarstvo je misija, da vi znate i osjećate da ste vi tu zbog toga da se bijete s kriminalcima na vlasti i s lopovima, sa svime što se zove negativa. Novinarstvo je strast i novinarstvo je borba, ja to uvijek kažem, ja nikad nisam vjerovao ljudima koji plaču, ne vjerujem u suze čovjeka. Vjerujem samo u znoj. To je krvnički posao.

Bilo bi jako dobro da Vi sa svim svojim iskustvom i znanjem nabrojite desetak novinara u BiH koji su nezaobilazni u historiji bh. novinarstva, bez obzira da li su živi ili više nisu među nama.

– Ogriješit ću dušu, bilo je tu mnogo dobrih imena.

Recimo da trebate napraviti novi medij, kakav god, u koji može stati deset novinara i urednika. Koga biste uzeli?

– Rahmetli Hamza Bakšić, Zlatko Dizdarević, gospodin Kurspahić, Senad Avdić je tu nezaobilazan, Vlastimir Mijović. Možda sam previše generacijski opterećen. Od mlađih generacija tu je mladi Hadžović, imamo odličnog novinara koji je veoma seriozan, Nikolu Vučića sa N1, imamo, naravno, i u “Avazovoj” ekipi gospodina Mandala do mnogih drugih ljudi. Teško je nabrzinu se sjetiti deset ljudi jer sam sigurno napravio grešku prema pedesetorici. Imate Vildanu Selimbegović koja je također tu kao vrsni autor, nezaobilazan je i Gojko Berić.