Rade Šerbedžija: Nikada neću postati penzioner

Rade Šerbedžija (75) tokom svoje karijere i života ostavio je upečatljiv trag u umjetnosti, ne samo na našim prostorima, nego i u cijelom svijetu. Glumac, muzičar, šansonijer, emotivac i genijalac u isto vrijeme, uprkos svim uspjesima i priznanjima, ostao je svoj i jedinstven. Neprikosnoveni umjetnik nakon nepunih pet godina vraća se u Sarajevo, grad koji je po toliko čemu poseban za njega, a za naš magazin ekskluzivno otkriva kakve emocije, misli i sjećanja mu naviru kada dolazi u glavni grad Bosne i Hercegovine. Povod Šerbedžijinog dolaska u Sarajevo je više nego lijep. Naime, sarajevska publika će moći uživati u  savršenim zvucima muzike i čistoj emociji na koncertu drugog juna u BKC-u.

– Svaki susret sa sarajevskom rajom za mene je svečanost. Naročito kada je riječ o koncertima i muzici, jer Sarajevo je bilo prijestolnica pjesme i sevdaha u bivšoj Jugoslaviji. A osim toga, na svakom koncertu u Sarajevu su zajedno sa mnom svi moji prijatelji iz tog čarobnoga grada. I Kemo i Dačo i Mirza i Izet Sarajlić. Mrtvi žive u nama… Sa mnom će biti i u mojim pjesmama i Zlaja Arslanagić, koji je negdje daleko u Torontu, i Loša, koji se spretno skriva po slovenskim planinama i čini se da će biti jedini na svijetu koji je bez cijepljenja pobijedio Coronu. I moji Bojan i Dada i Smajo i Ahmed i Maja i Džana i Bravo i Mak i Josip i Vedo… Ih, koliko li ih imam… Bogat sam čovjek – kazao je Rade na početku razgovora za magazin „Azra“.

Jedan ste od omiljenih gostiju u Bosni i Hercegovini, ali koje su Vaše emocije u vezi s BiH?

– Eh,bolan… Teško je to riječima… Bosna je lijepa i plemenita zemlja. Zemlja u kojoj se LJUBAV velikim slovima piše. Bosna je zemlja koja je mnogo propatila, ali i zemlja koja znade praštati i liječiti i tuđe i svoje rane. Bosna je svojom zagonetkom i Andrića stvorila.

Izgradili ste svjetsku karijeru i porodičan ste čovjek. Šta Vi smatrate svojim najvećim uspjehom?

– Imam mnogo divnih prijatelja. Imam najdivniju ženu na svijetu i imam pametnu, lijepu i zdravu djecu. Imam i petero unuka sa kojima svakoga dana pravim urote protiv kućnih autoriteta. To jest protiv Lenke, Danila i Lucije. Zaista sam bogat čovjek. Zahvalan sam Bogu ili Prirodi na tim darovima.

Šta Vam znače brojne nagrade koje ste stekli, da li Vam one danas imponiraju?

– Još pamtim riječi koje mi je jedne noći, u njegovoj sobi, prepunoj zagonetnih misli i rečenica, izrekao Miroslav Krleža: “Mladi moj prijatelju, nagrade koje dolaze čovjeku zbog njegovih uspjeha u umjetnosti, sportu ili bilo kojoj drugoj kreativnosti su dobrodošle i vrijedne, ali ih treba što brže zaboraviti…” Mnoge sam noći proveo kod tog našeg velikog mudraca i naslušao se priča o našim vremenima, ljudima i pojavama… I moram da kažem da je Bosna u njegovim mislima i opservacijama uvijek bila omiljena tema. Bio je tu uz njega uvijek i naš dobri Enes Čengić, koga se, eto, ovoga časa s nekom posebnom sjetom prisjećam.

Kako najradije provodite slobodno vrijeme, šta je za Vas odmor i kada nađete vremena za odmor?

– Ja sam od onih glumaca koji su nekako posebno sretni u svojoj profesiji. Već dugo godina nemam redovne predstave u kazalištima. To znači da imam mnogo vremena za sebe i ljude s kojima živim svoj život. Familijaran sam čovjek i bavim se svojom obitelji. Ponekad im i dosađujem svojom prekomjernom pažnjom. A kao što sam rekao, imam mnogo prijatelja. S njima provodim vrijeme na teniskim terenima ili u kafanama. A odmarati se nisam naučio. Zato, vjerovatno, nikada i neću postati penzioner. Ja sam već odavno odlučio živjeti DO POSLJEDNJEG DAHA.

Kada se sjetite početka svoje karijere, postoji li neki savjet koji ste dobili, a koji danas možete prenijeti na mlađe generacije?

– Kao što nisam želio primati savjete, tako ih ne volim ni davati. To ne znači da nisam želio učiti od starijih i pametnijih. Ali uči se i od mlađih od sebe. Naprimjer, od svojih studenata učim kako da bolji budem u kazalištu i u filmu. Osluškujem njihov ritam srca i njihove ukuse vremena koje živimo. Od Damira Urbana učim kako se s lakoćom savladava vrijeme i prostor…. Najviše se, zapravo, uči od samoga života. A veoma često čovjek više nauči od padova negoli od pobjeda.

Kakvi su Vaši poslovni planovi za naredni period? Šta publika može očekivati u skorije vrijeme?

– Snimao sam TV seriju s Garyjem Oldmanom. Serija se upravo počela emitovati. Ima 10 epizoda. Ja sam u posljednje četiri. Uživao sam u tom snimanju. Gary je veličanstven glumac. Šarmantan i dobri neki čovjek. Mislim da mi je to jedna od najboljih uloga koje sam odigrao na TV-u. Snimao sam nedavno i u Americi s čuvenim Jeffom Bridgesom. Opet jedno sjajno iskustvo. I sjajan glumac i čovjek. Imaju nešto zajedničko. Ne žive život zvijezda. Trude se biti prisni i jednostavni. Imam i nekih filmskih planova, ali o tome kada padne prva klapa.

Postoji li neka uloga ili događaj u karijeri koji nikada nećete zaboraviti?

– Ne pamtim svoje uspjehe i zaboravljam svoje neuspjehe. Ne sakupljam svoje slike i nemam svoje nagrade uokvirene i razmještene po kućnim ormarima. Ne gledam svoje filmove i ne slušam svoje pjesme. Ali, pamtim ljude koji su prošli kroz moj život i na neki način me obogatili. A njih je toliko mnogo.

S kim je bilo najteže, a s kim najlakše raditi od holivudskih zvijezda i zašto?

– Ah …o tome ne želim govoriti. Umjetnički život, naročito u kazalištu i filmu, nosi sa sobom i nemile scene. Njih se trudim izbrisati iz sjećanja. Osim toga, svako ko je povrijeđen u nekom zajedničkom poslu, kakav recimo može biti rad na filmu ili u kazalištu, ima svoju priču i svoju istinu. Istina, uostalom, nikada nije jedna i jedina. Ona ima barem dva lica. A s kim je bilo najlakše glumiti? Najljepše sam u kazalištu igrao s Ingom Apelt, Miodragom Krivokapićem i Ivicom Vidovićem. A danas uživam igrati s svojom partnericom Katarinom Darvaš Bistrović, a na filmu sam uživao letjeti sa Sonjom Savić i Milenom Dravić.

Hvala Vam za izdvojeno vrijeme, Sarajevo Vas očekuje, a imate li Vi poruku za nas?

– Imam želju: Da vam Nebo da mira i da vas čuva.

Azra.ba