Protesti protiv femicida: “Tražimo hitne istrage za počinioce i korjenite promjene u svim društvenim sferama”

“NIJEDNA VIŠE!”

Protesti protiv femicida pod sloganom NITI JEDNA VIŠE održani su danas u Banjaluci, Mostaru, Bijeljini, Sarajevu, Lukavcu, Zenici, Konjicu, Zavidovićima, Gradačcu…

Učesnici/e su tražili odgovornost institucija i insistirali na konkretnim reakcijama.

 Lana Jajčević, pravna savjetnica u Fondaciji „Udružene žene“ je rekla Jajčević da je sve više ubistava žena iz mržnje u Bosni i Hercegovini: “Danas smo se okupili u više bh. gradova da ukažemo na nedjelovanje institucija. Zakonski okvir postoji ali mi i dalje imamo sve više ubijenih žena”.

Amela Bašić Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci ističe da je nužna hitna i sveobuhvatna pomoć i podrška žrtvama, ali i da je isto tako važno da počiinioci nasilja budu na odgovarajući način  sankcionisani, a ne kao do sada sa blagim kaznama: “Zločini femicida su posljedica toga što je nasilje nad ženama i djevojčicama duboko ukorijenjeno u našem društvu”.

Aktivistkinje su potom pročitale imena i inicijale 16 žena koje su u posljednje dvije godine ubijene u zločinu femicida.

Takođe zatražile su hitne istrage za počinioce, sankcionisanje femicida kao posebnog krivičnog djela u Krivičnom zakoniku RS, te korjenitu promjenu u svim društvenim sferama gdje se nasilje nad ženama potiče, zataškava, ili prećutno odobrava.

Podsjećamo, organizatori protesta poručili su i zbog čega se organizuju zahtjevi:

Zato što je 48 posto žena u Bosni i Hercegovini pretrpjelo seksualno i rodno zasnovano nasilje.

Zato što se u 84 posto slučajeva nasilje u porodici i intimnim vezama nikada ne prijavi.

Zato što oko 70 posto istraga slučajeva prijavljenih nadležnim tužilaštvima bude obustavljeno.

Zato što su radi blage kaznene politike mnoge od njih, njihova djeca i najbliži izloženi stalnom i brutalnom nasilju. Pakao koji završava premlaćivanjem do smrti – uživo.

Zato što nam je dosta da gledamo kako broj žrtava raste iz mjeseca u mjesec, dok se nasilje nad ženama i djevojčicama općenito doživljava ili kao privatni problem ili ono za što su “same krive”, jer imaju “dug jezik”, jer im je “dekolte previše otvoren”, jer se “prave pametne”, jer su “izabrale pogrešnog čo’eka”, “ko im je kriv!”

One nisu krive! KRIV je, na prvom mjestu, u društvo duboko ukorijenjen sistem nejednakosti – naširoko njegovana patrijarhalna svijest koja žene i sve “druge” smatra niže vrijednim ljudskim bićima, objektima koje se posjeduje, subjektima koji se tlače i guraju na najnižu društveno-ekonomsku ljestvicu – prve na udaru prekomjerne zloupotrebe moći i upotrebe sile. U kući, na ulici, na radnom mjestu, u javnom prostoru. Nigdje se ne osjećaju sigurno.

KRIVE su institucije i politike koje to dozvoljavaju. KRIVA je javnost koja im to dopušta.

Buka