Prošle godine drveće i zemlja skoro da nisu apsorbovali CO2

Svake noći, po mraku, milijarde zooplanktona, račića i drugih morskih organizama izranjaju na površinu oceana kako bi se hranili mikroskopskim algama, vraćajući se u dubine s prvim zracima sunca. Ova masovna migracija, najveća na Zemlji, uklanja ogromne količine ugljika iz atmosfere svake godine, jer otpad koji organizmi ostave iza sebe tone na dno okeana. Na ovaj način okeani djeluju kao prirodni “ponori ugljika”, smanjujući ljudske emisije i održavajući klimatski balans.

Okeani, zajedno sa šumama i tlom, apsorbiraju polovinu ugljika koji ljudi emitiraju. Međutim, kako se Zemlja zagrijava, naučnici sve više strahuju da se ovi ključni prirodni procesi raspadaju. Godina 2023., koja je bila najtoplija u zabilježenoj historiji, pokazala je da su šume, biljke i tlo gotovo prestali apsorbirati ugljik. Iako se ovo može smatrati privremenim, jer šume mogu povratiti svoju sposobnost apsorpcije ugljika nakon što se pritisci poput suša i požara smanje, pokazuje krhkost ekosistema. U slučaju da se ovaj proces nastavi, to bi imalo ozbiljne posljedice za klimatsku krizu.

Situacija u okeanima je također zabrinjavajuća. Grenlandski glečeri i arktički led tope se brže nego što se očekivalo, ometajući Golfsku struju i smanjujući brzinu kojom okeani apsorbiraju ugljik. Zooplankton, koji se hrani algama, suočava se s povećanom izloženošću sunčevoj svjetlosti zbog smanjenja leda, što može zadržati ove organizme duže u dubinama i poremetiti vertikalnu migraciju koja skladišti ugljik na dnu okeana.

Johan Rockström, direktor Instituta za istraživanje klimatskih uticaja u Potsdamu, istakao je tokom konferencije u New Yorku da je “priroda do sada balansirala našu zloupotrebu, ali to se bliži kraju.” Prema njegovim riječima, otpornost Zemljinih sistema propada: kopneni ekosistemi gube kapacitet za skladištenje i apsorpciju ugljika, dok okeani također pokazuju znake nestabilnosti.

Ova situacija ima dalekosežne implikacije. Postizanje cilja neto nula emisija ugljika postaje nemoguće bez pomoći prirode. Bez tehnologije koja bi mogla ukloniti ugljik iz atmosfere na velikim razmjerama, šume, travnjaci, močvare i okeani ostaju jedina opcija za apsorpciju ljudskog zagađenja ugljikom, koje je 2023. doseglo rekordnih 37,4 milijarde tona. Iako 118 zemalja računa na zemlju da im pomogne u postizanju nacionalnih klimatskih ciljeva, rastuće temperature, sve češći ekstremni vremenski događaji i suše guraju ove ekosisteme na nepoznat teritorij.

Sistem apsorpcije ugljika na kopnu doživio je kolaps 2023. ali to nije bilo predviđeno većinom klimatskih modela. Ako se ovaj trend nastavi, moglo bi doći do ubrzanog globalnog zagrijavanja koje premašuje postojeće prognoze. Naučnici su posebno zabrinuti jer klimatski modeli ne uzimaju u obzir mnoge faktore, poput velikih požara, napada insekata ili smanjenja šumskog pokrivača, koji bi mogli ubrzati raspad prirodnih ugljičnih ponora.

Za posljednjih 12.000 godina, Zemljina klima je bila u relativno stabilnom balansu, što je omogućilo razvoj moderne poljoprivrede i podršku za preko 8 milijardi ljudi. No, porast ljudskih emisija i globalno zagrijavanje sada mijenjaju ovaj balans. Veći nivo ugljičnog dioksida može ubrzati rast biljaka, omogućavajući im da pohrane više ugljika, ali ovaj balans se počinje urušavati pod pritiskom rastućih temperatura.

Jedini preostali tropski prašumski bazen koji još uvijek funkcioniše kao neto ponor ugljika je basen Konga. Amazonski basen, međutim, doživljava rekordnu sušu, a rijeke su na najnižem nivou ikada. Poljoprivredna ekspanzija u jugoistočnoj Aziji pretvorila je tropske prašume u izvor emisija. Emisije iz tla, koje je drugi najveći aktivni ponor ugljika nakon okeana, mogle bi se povećati za 40% do kraja stoljeća ako se trenutni trend nastavi, jer suše i mikrobiološki procesi ubrzavaju razgradnju tla.

Profesor Tim Lenton napomenuo je da reakcije biosfere na klimatske promjene ponekad odstupaju od očekivanih obrazaca, što izaziva pitanje: do koje mjere možemo računati na ove prirodne sisteme da nastave apsorbirati ugljik?

Naučna istraživanja pokazuju da će se, kako klimatske promjene napreduju, sposobnost zemlje i okeana da apsorbuju ugljik smanjivati. No, ključna pitanja ostaju: kako brzo će se to dogoditi i hoće li trenutni modeli biti dovoljno tačni da predvide buduće promjene? Ovi procesi su izuzetno složeni i još uvijek postoje velike praznine u našem razumijevanju kako prirodni ugljični ciklusi funkcioniraju.

Zaključno, iako su neki modeli optimistični i predviđaju postepeni pad apsorpcije ugljika u narednim decenijama, postoje zabrinutosti da bi se ovo moglo dogoditi brže nego što se očekuje. Ako prirodni ponori ugljika postanu manje pouzdani, svijet će morati drastično smanjiti emisije kako bi postigao ciljeve smanjenja ugljika, navodi se, između ostalog, u Guardianovom tekstu.