Profesor Juan Cole: Rat na Bliskom istoku neće dugo trajati, u SAD-u Izrael doživljavaju kao osvetu svojih neuspješnih ratova

Juan Cole je američki profesor koji je ove sedmice na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu imao javno predavanje. Tim povodom u intervjuu za Klix.ba govorio je o ratu u Ukrajini i izraelsko-palestinskom sukobu.

Cole, inače profesor na Univerzitetu Michigan, na javnom predavanju je govorio o bliskoistočnoj dimenziji rata u Ukrajini. Na predavanju je poručio da je neuspješna američka vanjska politika na Bliskom istoku u kontekstu rata u Ukrajini.

Ovaj direktor Programa arapskih i muslimanskih studija na Odsjeku za kulturu Amerike je u intervjuu objasnio zašto misli da je ta politika neuspješna. Osvrnuo se na razloge ruske agresije na Ukrajinu te smo ga pitali da li će Sjedinjene Američke Države smanjiti ili čak potpuno uskratiti pomoć Ukrajini ako republikanci pobijede na sljedećim predsjedničkim izborima.

Obrazložio je zašto smatra da je Turska uspjela biti dobar posrednik između Ukrajine i Rusije. Colea smo također pitali da li je agresija na Ukrajinu potvrda da SAD više nisu globalna sila broj jedan.

Među onima je koji ne misle da će nakon prošlosedmičnog napada palestinske militantne grupe Hamas na Izrael uslijediti stvaran i dugotrajan rat između Izraela i Palestine. Svoju državu je istakao kao najodgovornijom za to što se više uopće ne govori o mirovnim pregovorima između Izraela i Palestine. U tom kontekstu pitali smo ga za izraelski lobi u SAD-u.

Tema razgovora bili su to kako je Benjamin Netanyahu uspio postati najdugovječniji premijer Izraela, šta znači ekonomski jak Izrael kada postoji neriješeno palestinsko pitanje i da li Izrael otopljavanjem odnosa sa arapskim državama nastoji izolovati Palestinu od ovih država.

Zašto smatrate da je američka vanjska politika na Bliskom istoku u kontekstu rata u Ukrajini neuspješna?

https://27ae9d5f380f17a1c68bddf786d970f7.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-40/html/container.html

SAD su se nadale da će uvjeriti sve države svijeta da bojkotuju rusku ekonomiju, da prestanu uvoziti rusku naftu i plin, da toliko naštete ruskoj ekonomiji da ruski političari okončaju rusku invaziju na Ukrajinu. Administracija predsjednika Joe Bidena je u ovoj politici imala određenog uspjeha u Evropskoj uniji.

Cole: Niti jedna bliskoistočna zemlja koja je partner SAD-a nije prihvatila bojkot Rusije (Foto: I. Š./Klix.ba)

Niti jedan američki partner ili saveznica na Bliskom istoku nije prihvatila da bojkotuje Rusiju – ni Egipat, ni Izrael, ni Turska, ni Saudijska Arabija. Sve su nastavile poslovati s Rusijom. Zbog toga smatram da je Bidenova politika za Ukrajinu neuspješna u tom dijelu svijeta.

Na javnom predavanju ste kazali da je ruska invazija na Ukrajinu uzrokovana zbog identitetskih pitanja. No, postoje li neki drugi razlozi za ovaj rat – ekonomski, pitanje resursa?

Ne mislim da je invazija uglavnom zbog resursa. Mislim da je mnogo više stvar identiteta, osjećaja u Rusiji da je izgubila poziciju supersile nakon raspada Sovjetskog Saveza. Putinovo je uvjerenje da su Ukrajinci zapravo Rusi i da je ukrajinski identitet vještački. Sve te stvari su uzrok rata. Mislim da je pogrešno tražiti ekonomske razloge za ovaj rat. Ruska ekonomija bi bila mnogo bolja da Vladimir Putin ovo nije uradio.

Da li će SAD smanjiti ili čak potpuno uskratiti pomoć Ukrajini ako republikanci pobijede na predstojećim predsjedničkim izborima?

Ako Donald Trump dobije drugi predsjednički mandat, u dobrom dijelu će uskratiti pomoć Ukrajini. Pomoć će biti značajno smanjena. Trumpu se ne sviđa da bude dio NATO-a i možda će praviti probleme NATO saveznicama. Mislim da će Trumpova pobjeda biti dobra vijest za Putina.

Da li je to posljedica toga što je Trump prije svega homo ekonomikus?

Trump je 2016. pobijedio zbog toga što se obraćao radničkoj klasi SAD-a. Bio je pri stavu da se mnogo novca i resursa troši na rat u Iraku i druge stvari te da bi taj novac trebao ostati u SAD-u kako bi obični Amerikanci imali koristi od njega. Ista logika je na djelu kada je u pitanju distanciranje od Rusije i Ukrajine. Prema Ukrajini će imati odnos poput odnosa (bivšeg američkog predsjednika) Dwighta Eisenhowera prema Mađarskoj, a kako se ne bi umiješao.

Da li Turska zaista može biti posrednik u uspostavljanju mira u Ukrajini?

Turska ima uspjeha u posredovanju kako bi se omogućio nastavak izvoza žita. Turska je važna za obje države. Ukrajinu oprema Bayraktar dronovima, dok s Rusijom ima ekonomske i druge odnose. Mislim da je opravdano Erdoganovo uvjerenje da Turska može biti medijator.

Da li je ruska agresija potvrda da SAD više nisu globalna sila broj jedan?

SAD više nisu hipersila, jedina sila na svijetu. Ne samo zbog toga što je Rusija moćna država, već i zbog uspona azijskih država – Kine i Indije. U historiji smo uglavnom imali multipolarni svijet, istovremeno je postojalo više centara moći. U 19. stoljeću u Evropi su postojali Austrougarsko carstvo, carska Rusija, Britansko carstvo, Osmansko carstvo. To je bilo normalno.

To se promijenilo u 20. stoljeću, postojala je bipolarnost, kada je svijet bio podijeljen između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Kada se Sovjetski Savez raspao, ostalo je ono što Francuzi zovu hipersila.

Mislim da su u Washingtonu svi bili svjesni da je to bila privremena situacija. Neće još mnogo vremena proći da Kina bude svjetska ekonomija broj jedan. Sada ima tri nosača aviona, a prije toga nije imala niti jedan nosač aviona. Do sada nije pokazivala interes za vojno djelovanje, ali pumpa svoje mišiće.

Rusku invaziju na Ukrajinu možemo smatrati kao krajem onoga što je bilo od 1991. do 2022., kada su SAD bile hipersila.

Da li je za svijet bolja multipolarnost od unipolarnosti?

Zavisi za koga. Mislim da SAD nisu baš inteligentno iskoristile poziciju supersile. Uložila je mnogo napora u ratovima u Afganistanu i Iraku. Razlog zbog toga što se desila onakva intervencija u Iraku jeste što naspram sebe nisu imale neku alternativu. Ne vidim kakve su koristi imale SAD od te intervencije.

Ako ste već 30 godina bili hipersila, mogli ste smisliti nešto korisnije od bliskoistočnih ratova Bushove administracije. Bushova administracija je to nazvala globalnim ratom protiv terora, što je kasnije postala islamofobija.

U nastavku porazgovarajmo o posljednjim dešavanjima u Izraelu i Palestini. Da li postoji opasnost od stvarnog i dugotrajnog rata?

Ne, ne mislim da postoji opasnost od dugotrajnog konvencionalnog rata zbog toga što Palestinci nemaju konvencionalnu vojsku. Izraelci bi ih porazili. Palestinci će nastaviti s gerilskim ratom, ali je taj rat vrlo teško završiti. Prema političkim naučnicima, gerilski rat se samo u 20 posto slučajeva završava porazom gerilskih snaga. Palestinci će ostati i nastaviti pružati otpor.

Mirovni pregovori između Izraela i Palestine se uopće ne spominju. Ko je odgovoran za to?

Prije svega su odgovorne SAD, i to u smislu zbog toga što onemogućava da Ujedinjene nacije sankcionišu Izrael zbog kršenja međunarodnog prava, koristeći mehanizam veta u Vijeću sigurnosti UN-a. SAD su stvorile situaciju usljed koje Palestincima nije moguće vjerovati da će imati državu, ali i usljed koje Izraelci ih ne mogu potpuno pokoriti.

Da li je takav odnos SAD-a posljedica izraelskog lobija?

Odbacio bih taj koncept izraelskog lobija. U SAD-u ne postoji jedan, već mnogo lobija koji su oprečni. Nije tačno da izraelski lobi može kontrolisati Kongres SAD-a. Kongresmeni glasaju na osnovu onoga što će im donijeti glasove. Veliki je broj Amerikanaca koji iz historijskih razloga imaju simpatije prema Izraelu. To je slučaj u Texasu i Oklahomi.

Koliko je ta simpatija iskrena?

Da, mislim da je to iskrena simpatija. Postoji nešto što se zove kršćanski cionizam – kršćani koji su čitali hebrejsku bibliju zbog čega se identificiraju sa Izraelcima. Osim toga, Izrael je iz simboličnih razloga bitan mnogim Amerikancima.

Cole: Brojni Amerikanci imaju iskrenu simpatiju prema Izraelu (Foto: I. Š./Klix.ba)

Amerika se nije dobro borila u ratovima na globalnom jugu. S druge strane, Izraelci pobjeđuju u ratovima na globalnom jugu. Pobijedili su Šestodnevnom ratu 1967. i u drugim ratovima. Pojedini historičari, poput Melani McAlister smatraju da SAD doživljavaju Izraelce kao osvetu za ratove koje su vodile SAD. Oni su simbol uvjerenja da Zapadne demokratske vrijednosti mogu biti na globalnom jugu.

Kako je Netanyahu uspio postati najdugovječniji premijer Izraela?

On vodi stranku Likud koja je desničarska stranka. Njeni korijeni su u onome što se zove revizionistički cionizam. Ima otvorene fašističke tendencije, igrajući demokratske igre.

Netanyahu je odgovoran za antipalestinski i antimuslimanski rasizam. No, postoje i druge stvari. Izrael je nastao kao socijalistička država. Imala je vladu s velikim utjecajem u ekonomiji. Netanyahu i njegov Likud predstavljaju izraelske biznismene. Zbog toga žele više prostora za privatni biznis, tj. da se smanji uloga vlade. To su i proveli.

Cole: Netanyahu je odgovoran za antipalestinski i antimuslimanski rasizam (Foto: I. Š./Klix.ba)

Izrael je jedna od vodećih zemalja svijeta za tehnološke startup kompanije. Netanyahu je pomogao da u Izraelu nastane nova klasa milijardera koja ga podržava. Neki od tih milijardera žive u Americi i proizraelski su orijentisani. Među njima je porodica Adelson koja izdaje novine (Israel Hayom), a koja podržava sve što Netanyahu radi.

Mislim da njegov uspjeh nema veze samo s njegovim rasizmom, odlučnošću da uništi Palestince i da im onemogući da imaju državu. To ima veze s neoliberalizmom, učinivši Izrael mnogo više kapitalističkom državom.

Šta znači ekonomski jak Izrael kada postoji neriješeno palestinsko pitanje?

Palestinsko pitanje ne pogađa toliko izraelsku ekonomiju. Nekako su ga uspjeli staviti po strani kako bi pravili dogovore i poslove. Primjera radi, to možete vidjeti kroz sporazum sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ono što se desilo prošle sedmice će imati negativan utjecaj na ekonomiju. Arapsko-izraelski sukob dugoročno nije negativno utjecao na izraelsku ekonomiju. Možda se to sada promijeni, ali vidjet ćemo.

Da li Izrael sporazumima sa arapskim državama nastoji izolovati Palestinu od tih država?

Ne nužno da se Palestina izolira od arapskih zemalja, ali to daje mogućnost arapskim zemljama da se dogovore i sa Palestincima i sa Izraelcima. SAD i Evropa su mnogo bitnije u marginalizaciji Palestinaca.

EU tretira Izrael kao uobičajenom članicom. Poziva Izrael na tehnološke konferencije i postoji tehnološka razmjena između Evrope i Izraela. Postoji velika trgovinska razmjena. Ista stvar je u odnosima Izraela i SAD-a. Evropljani i Amerikanci čine Izrael tvrdokornim u politici prema Palestincima. Zbog toga ovaj problem dugo traje i nije riješen.

Klix.ba