Priče roditelja koji su izgubili djecu u ratu: Kako su granate prekinule igru mališana

U Sarajevu je od 1992. do 1995. ubijeno 1.601 dijete. Lokacije na kojima su poginuli su različite, ali je jedan detalj identičan – svima je život prekinut usred dječije igre. Ovo su priče roditelja koji svakodnevno čuvaju uspomene na mališane koji više nisu među nama. Priča o ubijenoj djeci Sarajeva jedna je od onih koje se pričaju i pišu s knedlom u grlu. Na bolnu činjenicu da je tokom opsade glavnog grada BiH u njemu ubijeno 1.601 dijete svake godine nas podsjeća 5. maj, Dan ubijene djece Sarajeva.

Odnedavno u Sarajevu postoji i “Bijela soba”, odnosno svojevrsni muzej u kojem počivaju igračke mališana koji više nisu među nama. Nalazi se na Džidžikovcu, nedaleko od spomenika koji je u čast ubijenoj djeci otvoren 2009. godine.

Zasluge za sva ova spomen obilježja potpisuje Udruženje roditelja ubijene djece Sarajeva, na čijem je čelu predsjednik Fikret Grabovica – čovjek kojem je prije 28 godina ubijena jedanaestogodišnja kćerka Irma.

“20. mart 1993. godine. Sunčan dan. Moja Irma je izašla ispred haustora kako bi se igrala sa drugaricama. Njihovu igru prekinula je granata, a Irmi je geler presjekao arteriju. Odmah je prevezena u bolnicu, ali nije uspjela preživjeti. Od tada je prošlo gotovo 30 godina, ali bol za njom ne prestaje. Nedugo nakon njene smrti je Irmina mlađa sestra Lejla dobila još dvije sestre – Nejru i Nudžejmu. Iako ne postoji lijek za gubitak Irme… Naše tri kćerke nam na neki način zacjeljuju rane”, emotivno govori Grabovica.

Razgovori s roditeljima koji su izgubili djecu su izuzetno teški. Govore drhtavim glasom i sa suzama u očima, kroz razgovor često prave pauze i s puno ljubavi se prisjećaju svojih mališana. Sjećanja su izuzetno bolna, ali svi su složni u tome da su to priče koje je važno dijeliti kako bi njihova djeca ostala zapamćena. Jer svijet treba znati da su živjeli, igrali se, imali snove, želje i planove.

“21. mart 1993. godine. Prvi dan proljeća. Mirza je, kao i mnoga druga djeca, volio igru na ulici. Nedugo nakon što je tog jutra izašao, na ulicu je pala granata, a njega je usmrtio geler. Bio je to kraj mog života. Sve se srušilo. Nisam imala razloga da nastavim dalje. Dugo sam bila u nesvijesti nakon tog događaja, teško sam podnosila taj gubitak. Naša djeca su ubijena samo zato što su bili stanovnici Sarajeva. Zbog rata nije mogao brinuti o običnim, dječijim stvarima – slatkišima, o tome koji crtani film odabrati na televiziji… U trenutku kada je poginuo imao je pet godina. Uživao je u odlascima na treninge nogometa, tokom rata se redovno igrao s klikerima. Njegovi idoli bili su Darko Pančev i Robert Prosinečki. Nakon njegove smrti dobili smo dvije kćerke koje danas znaju sve o Mirzi, i iako ga nikad nisu upoznale – pamte ga kao divno i razigrano dijete. Bol ne prolazi, čini se da je veća iz dana u dan. O našoj djeci mislimo svaki dan, a na godišnjice je jako teško pričati o njima. Ali moramo nastaviti dalje”, kaže članica udruženja Zlatka Imamović.

Teret boli je malo lakši kada ga imamo s kim podijeliti. Naši sagovornici ističu kako ovu tezu posebno potvrđuje djelovanje udruženja, kao i njihova druženja koja se odvijaju i van važnih godišnjica i datuma. Prema njihovim riječima – ovo okruženje funkcioniše kao mala porodica.

“Septembar 1993. Tog dana je vladalo primirje, a nekoliko ljudi iz mjesne zajednice iskoristilo je priliku kako bi za djecu iz ulice napravili priredbu. Željeli su ih razveseliti i zabaviti jer su dugo bili zatvoreni u kućama. Pustili smo ih na priredbu, neko vrijeme su bili potpuno okupirani predstavom. Međutim, djeca kao djeca, poslije određenog vremena su poželjeli izaći napolje i organizatori su ih pustili. U tom momentu je Civilna zaštita dovlačila vodu, pa je na ulici bilo više ljudi. A kako se to inače dešavalo, čim se na jednom mjestu skupi dvoje-troje ljudi – na to mjesto pada granata. I pala je. Poginuli su moj sin Eldin i njegova drugarica Aida. U blizini je bila i Eldinova sestra blizankinja Jasna, ali su ona i druga djeca uspjeli napraviti nekoliko koraka unazad i geleri ih nisu zakačili. U momentu kada je poginuo je imao devet godina. Njegove fotografije čuvamo i danas, neke njegove predmete smo poklonili muzejima. Gubitak naše djece je kolektivna tragedija i lakše je kad svoju tugu možemo podijeliti jedni s drugima, unutar udruženja”, priča članica udruženja Zdravka Gvoždar.

Ponekad je nemoguće u potpunosti shvatiti koliki je razmjer tragedije i kolike posljedice ona može ostaviti na jedan život, porodicu i grad. Sarajevo je u gotovo četiri godine rata izgubilo cijelu jednu generaciju djece. A priče o njihovim životima kroz njihove roditelje stižu do različitih dijelova svijeta.

“Moja kćerka Tina i ja smo bile na spiskovima konvoja koji je trebao izaći iz Sarajeva, međutim, bilo mi je jako teško ostaviti muža koji je u gradu imao radnu obavezu. Tog jutra kada smo trebali sjesti u konvoj, javili su nam da je otkazan. Moja kćerka je sjedila kući i plela narukvicu, baš kao što su to radila i mnoga druga djeca u tom periodu. Uskoro je u blizini pala granata, sva djeca su potrčala da vide šta se dogodilo. Istrčala je i moja kćerka. Odmah nakon što su sišli – pala je druga granata. Nedugo zatim pala je i treća. Geleri su pokosili moju kćerku. Sva druga djeca su se uspjela spasiti. Tininu prijateljicu Marijanu je geler pogodio u oko, ali je uspjela preživjeti. Ja sam jedina u udruženju koja je imala samo jedno dijete. Svi drugi su kasnije dobili još jedno ili dvoje, ali suprug i ja nismo imali hrabrosti za takvo nešto. Godinama kasnije i dalje čuvam 33 likovna rada. Prije nekoliko godina sam ih izložila u Sarajevu, zatim sam s njima obišla veliki dio svijeta. Uskoro ću ih opet izložiti u našem gradu. Još čuvamo njene fotografije. Slikala je, plivala, skijala, bila odlična učenica i drugarica… Bila je dobra i poslušna. Bogu je, izgleda, bila draža nego nama”, kaže naša sagovornica Ajša Pekez.

Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva broji nekoliko stotina članova. Sve su to snažni, veliki ljudi.

“Naš Sergej je bio vrlo ljupko, drago, lijepo, nježno, voljeno, maženo i paženo dijete. Bio je jedino dijete u velikoj porodici, prvo unuče. Kao i sva druga djeca, u ratu je kretanje bilo ograničeno ali se nekoliko djece svakodnevno igralo u i ispred ulaza, u dvorištu i podrumu. Sergej se najviše družio s Vedranom i Rašidom. Često su se igrali policije. Nedavna smrt Jovana Divjaka me posebno potresla jer je u pitanju izuzetna ličnost. Jednom prilikom je prolazio našom ulicom dok su se dječaci igrali policajaca. Na grudima su nosili improvizirane značke. Prišao im je, pozdravio ih i rukovao se sa sve trojicom. Za njih nije bilo više časti od toga, da se jedan veliki general s njima tako pozdravi. Međutim, eto, već u prvim mjesecima rata mama, Sergej i ja smo bili na ulici, granata je pala u blizini i moja majka je odmah umrla. Sergej je teško ranjen i nismo ga uspjeli spasiti iako smo odmah otišli u bolnicu. Bile su to vrlo teške rane koje ni odrastao čovjek ne bi mogao preživjeti. Danas čuvamo njegove fotografije, a sin Andrej koji je rođen 1996. godine s mnogo ljubavi čuva uspomenu na starijeg brata koji je poginuo kao petogodišnjak”, ispričala je Brankica Bjeloš.

U jedan tekst nisu mogli stati svi roditelji koji su u ratu izgubili svoje mališane. Nisu svi ni bili voljni govoriti o onome što im se dogodilo. Veliki je broj onih koji nikada nisu registrovali imena ubijene djece. I to niko ne može osuđivati. Ne može se suditi načinu na koji se ljudi bore sa gubitkom voljenih. Za takve borbe svako klesa i kuje vlastito oružje.

Ono što možemo i trebamo jeste pisati i podsjećati. Da bi svijet znao kako da je u gradu na Miljacki bez razloga ubijeno 1.601 dijete. I da su u Sarajevu, ali i mnogim drugima svijeta, i dalje rasuti roditelji koje ova tragedija neizmjerno boli i koji o njoj svakodnevno govore. Da se nikad ne bi zaboravilo.