Priča o Mehi Hadžiću koji je živio 134 godine

Svi oni koji se potrude i pročitaju ovu priču , imaće priliku da upoznaju Oraš Planje, njene dobre, plemenite, vrijedne, kreativne i pobožne mještane, Planjce i Planjke te određeni broj značajnih i korisnih pouka i poruka, a posebno Mehu Hadžića, najstarijeg Jugoslovena.

Izvori za pisanje ove priče o Mehi Hadžiću su pisani radovi i srodna literatura, moja saznanja i pamćenja, usmene predaje i priče starijih ljudi i intervjui sa nekim članovima porodice u kojoj je Meho provodio svoje staračke dane, a to su hadži Mustafa Ćorić i njegova hanuma hadži Rabiha Ćorić.
U Oraš Planjama kod Tešnja rođen je i živio Meho Hadžić, zvani Mehaga. Potiče iz jedne veoma poznate i ugledne porodice Hadžića. Poznat je po tome što je doživio duboku starost i prema usmenim predajama i pričama starijih ljudi preselio je na Ahiret u 134.godini života. U mladim danima bio je oženjen i imao jedno muško dijete, koje se utopilo u rijeci Usori prilikom kupanja u 12.godini života. Isto tako žena mu je mlada umrla i poslije nje se nije više ženio, ostao je sam bez porodice. Dakle, živio je usamljeno i skromno. Više godina živio je u najmu. Imao je jednu bližu rodicu Rukiju, koja je ostala mlada udovica sa troje maloljetne djece, a to su Šerifa, Nazifa i Mustafa i udala se za Mehmeda Ćorića, odnosno upustila ga sebi u kuću. Rukija je bila dobrostojeća žena i imala lijep imetak. Mehmed i Rukija su bile jako fine i komunikativne osobe, živjele u skladnom braku, lijepo se slagale i islamski odgajale svoju djecu, kako iz prvog, tako i iz drugog braka.

Njihovi sinovi Mustafa i Huso su dobri vjernici i obojica su obavili petu islamsku dužnost, Hadž. Rukija je, u sporazumu sa mužem Mehmedom, prihvatila svog usamljenog rođaka Mehu Hadžića, doveli ga sebi u kuću i o njemu se brinuli, a on je prema svojim mogućnostima i zdravstvenim prilikama radio neke poslove u kući, štali i na njivi. Tako su Mehmed i Rukija pokazali jedan humani gest i poštovanje prema jednoj usmljenoj i starijoj osobi, zbog čega, bez sumnje, zaslužuju priznanje dobrih ljudi, komšija, a posebno nagradu od Allah dž.š. Muhamed a.s. je rekao:”Ko želi da mu se proširi nafaka i produži život neka održava dobre odnose sa svojom rodbinom”.(Buharija i Muslim)
Ja se sjećam da sam sa Mehom kopao kukuruz na njivi i sa njim, kao dječak, išao u mlin na Usoru. Meho je bio jako fin, simpatičan i miran čovjek. 

Veoma je rijetko razgovarao sa drugim osobama. Bio je niskog rasta, malo teže se kretao jer mu je jedna noga bila kraća. Imao je dugu bijelu bradu, što se i na slici može lijepo vidjeti.
Kada je išao u mlin na Usoru, meljaju je nosio na leđima u mijehu, koji je obično pravljen od teleće kože. Uz put se često odmarao. Mijeh sa meljajom bi naslanjao na vrljike pokraj puta, kako bi meljaju mogao lakše podići i nastaviti putovanje prema mlinu. Da je Meho bio povjerljiva i ozbiljna osoba vidi se i po tome što je moja mama Fazila, odnosno Raha, mene kao dječaka slala sa njim u mlin na Usori, jer je u njega imala povjerenje.
Među izvore koje sam koristio prilikom pisanje ove priče su i printani i elektronski mediji do kojih sam uspio doći. Jednom prilikom, gledajući večernji dnevnik na sarajevskoj televiziji (ne sjećam se datuma), koji je vodio novinar Mirko Šagolj, najavljena je ekskluzivna reportaža o najstarijem čovjeku u Jugoslaviji. Prvo je kamera s vana pokazala jednu lijepu seosku kuću na kojoj se naglo otvorio prozor i na njemu se pojavila jedna simpatična starija osoba sa bijelom bradom i karakterističnoj muslimansko-bošnjačkoj nošnji. 

To je bio Meho Hadžić. Tom prilikom je prezentirana njegova kratka biografija i nekoliko veoma interesantnih detalja iz njegovog dugog života. Visoko-tiražni list ARENA u broju 934 od 15.11.1978.godine objavila je članak o Mehi Hadžiću u kome se navodi da je Meho najstariji stanovnik Jugoslavije, živi u Oraš Planjama kod Tešnja, ima 130 godina. Dakle, putem ARENE i Mehe Hadžića, kao i drugih medija za Oraš Planje se saznalo širom Jugoslavije, a preko “Princesa” kisele vode i njegove reklame i u svijetu.
Jednom prilikom u Sarajevu u ćevabdžinici sjedio sam sa dvojicom mladića, stupili smo u razgovor i jedan od njih me je pitao odakle sam? Ja sam mu odgovorio “Iz okoline Tešnja”, a on me je priupitao iz kojeg sam konkretno mjesta. Ja sam mu kazao iz Oraš Planja, a on je dodao “odakle je Meho Hadžić, najstariji Jugosloven”. ”Upravo tako” odgovorio sam mu. Onda smo nastavili razgovor o Mehi i Oraš Planjama. Kada sam vidio da su mladići dobro informisani i da u pozitivnom kontekstu govore o Oraš Planjama i Mehi Hadžiću, ja sam se zaista prijatno i ugodno osjećao, na čemu sam im se lijepo zahvalio.

U Areninoj akciji “Tražimo najstarijeg Jugoslovena” novinari (rahmetli Hasan Brkić iz Tešnja, dopisnik ARENE) su se zaputili i došli u selo Oraš Planje udaljeno od Tešnja desetak kilometara gdje živi Meho Hadžić, vjerovatno najstariji stanovnik Jugoslavije. Ima 130 godina. Kada smo stigli, kažu novinari, do mehine kuće osjetili smo kako vjetar donosi miris sušenih šljiva i vesele dječije glasove. Meho se u kući obukao, uzeo štap i pošao nama u susret. Sjeo je pred kuću na klupu i počeo pričati kako se sjeća kada je u ovom selu bilo samo šest kuća, a u Tesliću jedna. Imao sam više od 30 godina kada su me pozvali na gradnju pruge Usora-Pribinić. Na dionici pruge koja je išla prema Tesliću 1884.godine ispriječio se neki mlin i trebalo ga je srušiti. Tražio sam da to ne čine: “Ama ljudi, nećete nam valjda srušiti i tu kuću, koja kruh znači”, rekao sam. Ostat ćemo gladni. Gdje ćemo žito mljeti?! Meho Hadžić je rođen 1848.godine u selu Oraš Planje. Imao je petero braće: Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehru i Redžu te sestru Fatimu. Svi su odavno pomrli. 

Iza brata Ahmeta ostaje sin Ramo koji sada ima 68.godina. Otac Mehin zvao se Arif, a majka Cura. Već ih je zaboravio. Supruga Ajka umrla mu je prije 70 godina. Bilo joj je pedeset godina. Snjom je imao sina Muharema. Na žalost, on se utopio u rijeci Usori sa 12 godina.
Meho Hadžić je inače više od stotinu godina bio najamni radnik. Radio je na poljoprivrednim imanjima, sjekao drva, a naviše je vremena proveo čuvajući koze. Osman Ćorić kaže da je Meho čuva ovce kod njegovog oca Mehe, koji je umro 1937.godine. Meho nije služio vojsku. Imao je prirodnu manu, kraću lijevu nogu. Zbog toga i danas nosi štap Meho nikad nije pušio, a niti pio alkohol. Hranio se isključivo kozijim mlijekom, sirom, kajmakom i pio kiselu vodu Slatinu, a kada je bio s kozama na pašnjacima, često je sisao njihovo mlijeko, umjesto vode, koju je vrlo rijetko pio. Prije 30 godina dobio je treće zube. Zanimljivo, svi su mu zdravi. Zubima je mogao podići meljaju ili jare od 30 kilograma. Prije četrdeset godina ostao je bez ikoga svoga. Primili su ga Mehmed i Rukija Ćorić. Sagradili su mu manju kuću i uveli svjetlo. Hrane ga, odijevaju, kupuju mu drva za ogrijev. Kad padne snijeg, Mehmed i Rukija ustaju noću i po dva puta i lože mu vatru. Brinu se o njegovom zdravlju. Gledajući Mehu djeluje veselo kao da bi opet pošao na zelene proplanke i potrčao za kozama.

Prof.dr. Šefik ef. Kurdić, veliki alim i poznavalac hadisa-tradicije Božijeg poslanika Muhameda a.s. je pisao da je on kao maturant Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu i tadašnji član redakcije đačkog lista “Zemzem” posjetio najstarijeg tadašnjeg Jugoslovena Mehu Hadžića u Oraš Planjama kod Tešnja i sa njim napravio intervju. Tom prilikom mu je Meho govorio da ima 137 godina, jer pamti da je čuvao ovce u Tesliću koji je imao samo dvije kuće, a sada je to grad sa nekoliko hiljada stanovnika.
Podaci iz pojedinih izvora o broju godina Mehe Hadžića nisu identični, neznatno se razlikuju, ali je činjenica da se svi u jednom slažu, a to je da je Meho doživio duboku starost i da je u svoje vrijeme bio najstariji Jugosloven.
Svako naselje, selo i grad imaju neke svoje specifičnosti, obilježja i kvalitete po kojima su prepoznatljiva, pa tako i Oraš Planje koje su poznate po ljudima koji su doživjeli duboku starost: Meho Hadžić i Hasan Ćorić, mineralnim vodama Princes i Slatina, velelepnoj potkupolnoj Plavoj džamiji sa dva vitka i reprezentativna minareta, od kojih su jedan finansirale isključivo žene, priređivanju velikog zajedničkog iftara, održanog 06.09.2010.godine, kojem je prisustvovao i njegova eminencija Reisu-l-ulema prof.dr. Mustafa ef. Cerić, redovnom održavanju izuzetno kvalitetnih i veoma posjećenih tribina, te veličanstvenom otvorenju Plave džamije 09.09.2012.godine koje su uveličali i svojim prisustvom počastili i velikoj masi od preko 20.000 prisutnih se obratili dvojica reisu-l-ulema, jedan kojem je istekao mandat prof.dr. Mustafa ef. Cerić i novoizabrani mr. Husein ef. Kavazović. U toku svog govora Reis Cerić se prisjetio i velikog iftara održanog u Oraš Planjama, zahvaljujući Allahu dž.š. na Njegovim mnogobrojnim nimetima-blagodatima, gostoprimljivim Planjcima, a posebno se zahvalio hanumama Planjkama koje su pripremile divne, raznovrsne i ukusne tradiocionalne jemeke, za zajednički i nezaboravni iftar, koji mu je ostao u naljepšoj uspomeni i sjećanju, uz dovu Allahu dž.š. da vas sve skupa nagradi za vaš hizmet i uloženi trud oko pripreme i održavanja zajedničkog iftara i svečanog otvorenja ove prelijepe Plave džamije.

Vrijedni i čestiti domaćini Ahmet i Zulejha Bećirović su svojim trudom i vlastitim sredstvima, iz svoje zemlje doveli čistu, bistru i kvalitetnu vodu sa udaljenosti od kilometar i pol, do svoje kuće, u blizini Plave džamije i ostavili česmu pokraj samog puta za putnike namjernike, komšije i sve druge osobe da piju, sipaju, nose i koriste ovu vodu za svoje potrebe. To je hajr voda zbog koje će domaćini, bez sumnje, biti nagrađeni od Allah dž.š.
Čovjek se može definirati kao pametno, razumno i inteligentno biće. U nauci se tretira kao Homosapiens (lat.)-umni čovjek. Čovjek je uvijek bio zahvalna tema za pisanje o čemu svjedoče mnoga napisana djela u svjetskoj literaturi. Allah dž.š. je Stvoritelj svega što postoji. Svakome je određena sudbina, kada i gdje će biti rođen, ko će mu biti roditelji, koliko će dugo živjeti, kada će umrijeti i mi na te ne možemo uticati. Sve se događa s Božijom voljom i određenjem. U literaturi se navodi kako je neko rekao da je “historija učiteljica života”, koju treba proučavati, komparirati i razumijevati da bi se shvatilo sadašnje i buduće vrijeme i život u njemu. Historija i Allahove objave nam svjedoče da su ljudi u ranijim epohama mnogo duže živjeli nego mi danas. O tome nam govore Kur’anski ajeti i hadisi, izreke Božijeg poslanika Muhameda a.s. Hadis koga prenose Ibni Abbas i Ebu Hurejre, Poslanik kaže da je u Levhu-l-mahfuzu zapisano da će Adem a.s. živjeti hiljadu godina. (Kazivanja o vjerovjesnicima, strana 63.). Još ćemo samo jedan primjer navesti osob koje je veoma dugo živjela, o čemu i Kur’an govori, a riječ je o Nuh pejgamberu. U Knjizi “Kazivanja o vjerovjesnicima” od Hafiz ibn Kesira na 103.strani stoji:”Iz Kur’ana se razumije da je Nuh a.s. u svom narodu, od primanja poslanstva do potopa, boravio hiljadu manje pedeset godina i da je ih je zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali” (El-Ankebut-Pauk, 14.ajet, 397.strana.)

Neka ulema tvrdi da je Nuh a.s. postao poslanik kada je imao 480 godina i da je nakon potopa živio još 350 godina i kada se to zbroji sa cifrom iz Kur’ana od 950 godina u tom slučaju znači da je on živio 1.780 godina.
I na kraju, iskreno i od srca se zahvaljujem svima koji su mi tokom pisanja ove priče o Mehi Hadžiću pomogli i dali određene podatke i informacije, a posebno hadži Mustafi Ćoriću i njegovoj hanumi hadži Rabihi Ćorić, koja je sačuvala Arenu sa ostalim dokumentima u kojoj se nalazi članak o Mehi Hadžiću i posudila mi je dok sam pisao priču.

Autor: Ibrahim ef. Mahalbašić, diplomirani pravnik