Pravni ekspert Nedim Ademović: RS se ne može otcijepiti, to je kraj

Pravni ekspert Nedim Ademović u intervjuu za “Avaz” govori o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici i njenom značaju, ali i reakcijama nakon što je Generalna skupština UN-a usvojila ovaj dokument. 

Komentira i najave “mirnog razdruživanja”, spremnosti međunarodne zajednice da konačno riješi problem secesionizma u BiH, ali i mogućnosti da stranka SNSD bude proglašena kriminalnom organizacijom.

Atak na državu

Gospodine Ademović, kakvo je vaše mišljenje o Rezoluciji o Srebrenici?

– Izrazito mi je drago da je ova rezolucija usvojena u UN. Za mene, to je prije svega, odavanje počasti žrtvama genocida i njihovoj rodbini, majkama, sestrama, suprugama, njihovim strašnim patnjama. Rezolucija je dug međunarodne zajednice, dug UN-a prema Srebreničanima, jer je međunarodna zajednica tu zakazala i izdala te ljude. Postojala je globalna moralna obaveza da se ovaj zločin komemorativno počne obilježavati, što će biti moguće nakon njenog usvajanja.

Kako tumačite tako snažno protivljenje Rusije, Srbije i bh. entiteta RS?

– Kada sam pratio izlaganja država koje su bile protiv ili suzdržane u vezi sa rezolucijom, izdvojio se jedan argument koji je prvotno zvučao racionalan ili se, bez dublje refleksije, doimao razumljivim, a to je da rezolucija neće doprinijeti pomirenju jer ne postoji domaći, nacionalni i regionalni konsenzus za nju. Međutim, ovakav argument je, s globalne tačke gledišta, odraz nepoznavanja lokalnih prilika u regiji. Ne možete tražiti konsenzus oko načina suočavanja sa prošlošću radi bolje budućnosti, ako vaši partneri apsolutno negiraju pravno utvrđenu prošlost, ne žele se suočiti s njom, štaviše, slave vojne i političke počinioce genocida i prijete da će ciljeve rata, zbog kojih je taj genocid i učinjen, realizovati mirnim, političkim putem. Pa, to je apsurd! Upravo jedna ovakva rezolucija je globalni odgovor na tu politiku, dodatno sredstvo da se takvi partneri probude, otrijezne i postanu svjesni šta rade. Nacionalni ili regionalni konsenzus ovog tipa ima smisla samo ako postoji svijest o počinjenom zlu, dobra volja da za suočavanjem s njim i da svi istinski žele krenuti u pomirenje na zdravim osnovama.

Odmah nakon glasanja predsjednici Srbije i RS Vučić i Dodik osporili su legitimitet Rezolucije.

– To je istinska glupost i dokaz da ove politike i dalje srljaju u propast. Evo, sa međunarodnopravne tačke gledišta, rezultat glasanja je jednostavan: Rezolucija je usvojena i mora se poštivati. Ova vrsta rezolucija se usvaja prostom većinom onih koji glasaju „za“ ili „protiv“. Ona ne traži nikakav konsenzus, niti se uzimaju u obzir oni koji ne žele da glasaju. Prema tome, rezolucija je usvojena većinom od oko 80 posto pozitivnih glasova, te pravno gledajući, tu je kraj priče. Ali, čak i kada se gleda politički, usvajanje rezolucije šalje snažnu poruku Srbiji i Republici Srpskoj. Upravo suprotno onom što oni tvrde. Države koje su podržale stavove Srbije, čast nekim izuzecima, trenutno ne pripadaju demokratskom svijetu. Biti zajedno, u istom miljeu, na istom kursu, sa Rusijom, Bjelorusijom, Sjevernom Korejom, Nikaragvom itd ne šalje građanima Srbije dobru poruku od njene javne vlasti. Cijela Evropa i prozapadni svijet snažno stoji iza rezolucije, jer se ovom rezolucijom brane vrijednosti međunarodnog prava. Biti protiv toga je sramotno.

Kakav je značaj Rezolucije?

– Mislim da je bitno da o tome govorimo. Smatram da mjesta euforiji nema. Rezolucija je, prije svega, odavanje počasti srebreničkim žrtvama, preživjelim, njihovim patnjama. To moramo ispoštovati do kraja, s punim dignitetom. Naravno, trebaće se potruditi pa kroz institucionalno obilježavanje unutar UN pomoći svim državama da lakše, istinito i sveobuhvatno interpoliraju činjenice srebreničkog genocida u svoje sisteme. Izrazito sam protiv toga da se ova rezolucija politizuje, koristi za neke prijetnje bilo koje vrste ili likovanje. To bi bila zloupotreba, a potvrda Vučiću, kako je on objašnjavao, da rezolucija nije cilj već sredstvo protiv srpskog naroda, Srbije i RS. Ne treba to raditi, upravo suprotno, mislim da je ona još jedna prilika da se, eventualno, ponovo otvori dijalog sa Srbijom, a i kod nas, u BiH, na nacionalnom nivou, o pomirenju, bez obzira što je trenutno situacija dosta presimistična po tom pitanju.

Jedna od reakcija bila je i nova najava RS o “mirnom razdruživanju”. Ima li RS takvu mogućnost?

– Odluka vlasti u Republici Srpskoj da će Federaciji BiH ponuditi, navodno, neki sporazum o „mirnom razdruživanju“ je do apsurda neustavan čin. Prema Ustavu BiH i prema stavovima Ustavnog suda BIH, koji uživaju puni legitimitet i podršku cijele međunarodne zajednice, samo BiH ima pune prerogative države. Entiteti to nemaju, niti u najmanjoj mjeri. Samo BiH ima suverenu vlast. Osim toga, niti jedan narod nema pravo na samoopredjeljenje. Znači, jedini ustavni način da dođe do bilo kakve reorganizacije države jeste da se u Parlamentarnoj skupštini BiH, po proceduri za izmjenu Ustava BiH, izmijeni Ustav BiH i da se država preuredi. Sve ostalo je atak na državu i ustavni poredak.

Zašto se prije i odlučnije nije reagiralo na ovakve i slične prijetnje?

– Mnogi od nas u BiH, ali i u međunarodnoj zajednici, znaju ovo što sam rekao još od samog početka. Međutim, dugi niz godina je postojala određena bojazan da bi faktička, separatistička snaga Milorada Dodika ipak mogla da nadjača slovo Ustava. Bilo je, štaviše, raznih kompromisa, razumljivih ili manje prihvatljivih, kao na primjer u vezi sa neustavnim referendumom u Republici Srpskoj 2016. godine. Podsjećanja radi, tada se međunarodna zajednica zadovoljila sa utvrđenjem neustavnosti referenduma od strane Ustavnog suda BiH, bez da se konfrontirala sa Dodikom u smislu sprečavanja održavanja referenduma.

Je li se od tada do danas nešto promijenilo?

– Danas je situacija drugačija. Dodik je otišao predaleko. Protiv njega se vodi ozbiljan krivični postupak koji neće biti predmet pregovaranja. SNSD srlja sa svojim antidržavnim djelovanjem polako ka tome da će na kraju biti proglašena kriminalnom organizacijom koja de facto služi kao sredstvo za podrivanje države. Međunarodna zajednica, posebno od kada je poziciju visokog predstavnika preuzeo gospodin Šmit, postala je znatno harmoničnija i jedinstvenija po pitanju BIH. Ovo se posebno odnosi na odnos SAD i EU u BiH, ali i aktivizma nekih država. Uloge Rusije i Srbije su totalno razotkrivene i sada se radi na suzbijanju tog malignog uticaja. Sve to zajedno vodi ka tome da se bliži kraj politike Milorada Dodika i njegovih saradnika.

Ozbiljna prepreka

Pitanje koje se često poonavlja je hoće li Dodik, u očaju, ipak ići do kraja?

– Mislim da neće. Iako je izrazit negativac, on je, ipak, oportuni realpolitičar. Svjestan je da bi to bilo pogubno, samorazarajuće. Ako, pak, krene u secesiju, mislim da će odgovor biti strahovit. Naime, u zadnjih desetak godina iskristalisali su se neki stavovi, i u normativnom i u institucionalnom smislu u BiH, a međunarodna zajednica je spremna da „pospremi“ pitanje secesionističke politike u BiH. To je postala ozbiljna prepreka BiH ka euroatlanskim integracijama. Uvijek ukazujem na primjer Katalonije u Španiji, koja je težila istom cilju kao RS, samo se koristila malo drugačijim sredstvima. Na kraju se pokazalo da država ima puno suvereno pravo da poduzme sve mjere, pa, čak i stavljanje pod kontrolu države takve „neposlušne“ administrativne jedinice i oduzimanje njenih autonomnih nadležnosti. Neka se vlasti u RS dobro preispitaju gdje idu, a građani tog entiteta neka dobro razmisle kome će dati u budućnosti svoj glas i legitimitet, strankama koje su spremne za demokratiju, pravnu državu, pluralizam, sekularizam, ili onim koje baštine etno-nacionalizam, klero-fašizam, separatizam i šta još ne.

avaz