POTRESNA ISPOVIJEST: Tata bi rekao da spustim ruke, pa šamar da glava udari o zid

Na društvenim mrežama u Srbiji pojavio se potresni status koji je mnoge korisnike potresao, ali i razbijesnio.

Naime, riječ je o objavi u jednoj zatvorenoj Facebook grupi, u kojoj je jedna korisnica podijelila bolna iskustva iz djetinjstva. U nekoliko rečenica opisala je nasilje koje je trpjela od roditelja, ali i traume koje je to na nju ostavilo.

– Dok sam bila dijete, za svaku grešku je lomljen kaiš ili grana o mene i sestru. Često, skoro uvijek smo kazneno stavljane uz zid, držale ruke preko lica, samo nam ne diraj lice, tata bi rekao spusti ruke, pa šamar da glava udari u drugu stranu zida, potom drugi. Jednom prilikom sam tokom obroka nešto rekla, što vjerovatno nije trebalo, majka me gađala čašom u desno oko, čaša se polupala, imam ožiljak, oko je u redu, Bog ga je sačuvao.

– Završila sam fakultet i radim kao zdravstveni radnik. Na svaku primjedbu od straha koji mi je ušao u kosti briznem u plač i tražim otpustite me, onaj strah da ne dobijem ponovo šamare iako je to nemoguće. Ne znam kako da se borim sa tim. Pomozite mi. U drugoj sam državi. Kući neću da se vraćam. 

Ispod objave nizali su se komentari podrške. Ovo su neki od njih.

– Nije za svakog da bude roditelj. Toliko njih nažalost želi ali ne može a dok drugi dobiju tu mogućnost i nažalost je ovako iskoriste! Okružite se samo pozitivnim ljudima i onima kojima je stalo do Vas i pričajte što više o svom problemu jer ćete ga tako lakše riješiti! Želim Vam svu sreću ovoga svijeta. Duboko ste me dirnuli i dubok naklon za otvaranje pred potpunim strancima!

– Užasne ste stvari preživeli. Od velike pomoći će Vam biti stručna pomoć, psihološka pomoć. Pomozite sebi. I nikada nemojte da mislite da je problem bio u Vama. Ljudi kojima je nasilje jedini vaspitni metod nisu psihički jaki ljudi i Vi ćete se sa posljedicama trpljenja nasilja izboriti uz stručnu pomoć i, naravno, ukoliko imate mogućnost da se okružite ljudima koji Vas zaista vole. Želim Vam mnogo sreće i ne vraćajte se u nasilno okruženje.

– Ne, nikako se vraćati kući. Ovo je jedinstvena prilika da se promijeni situacija. Na poslu sigurno ima psihologa. Ili socijalni radnik. Popričaj sa njima. Oni su velika pomoć. Drži se!

– Prelijepa si i hrabra djevojka prije svega. Žalosno je pored kakvih ljudi si odrasla. Ne mogu da ih nazovem roditeljima jer to nisu. Glavu gore radi na svom samopouzdanju, želim da ti životne staze budu pune sreće, ljubavi i poštovanja, prenosi Kurir.