Potresna ispovijest preživjelog: 48 dana u šumi, živ sam, ali sam umro‘95.

Ekipa N1 od ranog jutra je na Udrču. Lokaciji na oko 1000 m nadmorske visine, preko koje prolazi kolana Marša mira ka kampu Mravinjci.

Na Udrču zatičemo Almedina Bećirovića, čovjeka koji je preživio genocid. Nakon 48 dana provedenih u šumi, I niza rana, uspio se probiti na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH. Donosimo njegovu potresnu priču:

“48 dana sam bio u šumi, odnosno 48 godina, da tako kažem preživljavanja. Moj polazak iz Srebrenice do Kameničkog brda gdje sam ranjen, pa sam odatle probijanjem došao ovdje (Udrč). Odavde nekih stotinjak metara, gdje smo se skupljali ranjenici. Na ovom putu izgubio sam dva brata. Jednog sam ukupao 2008. za drugim još traga, nije nađeno ništa. Na samom početku rata ‘92. izgubio oca, ‘93. sestru. Danas nakon 27 godina ponovo na istom mjestu, rane, nema krvi ali se bol još osjeća. Taj miris krvi još se nalazi u zraku I mi koji smo ovo preživjeli ćemo ga nositi dok smo živi.

Metak me je pogodio (kuk) ovdje je izašao. Ovdje su mi rane od gelera po nozi ali eto, uspio sam do Tuzle. Kada sam došao u bolnicu, rahmetli Nedret Mujkanović, čovjek se bukvalno ibretio jer se rana bila I ucrvala ali eto danas nemam sad tih nekih težih posljedica, osjeti se svaka promjena vremena.

Na ovom mjestu (Udrč) našao sam rahmetli Zulfu Salihovića, našao sam još nekih poznanika koji su rekli da se naprijed ne može, odlučio sam povratak za Žepu, ne znajući da li je Žepa još u našim rukama. Odluka je bila, idemo nazad. Došli smo u Žepu, krenuli prema Vlasenici, tu iznad smo imali zasjedu, ponovo sam se vratio u Srebrenicu. Onda je počelo ganjanje po šumi, bukvalno su nas ganjali kao životinje. Mnogi od nas nisu preživjeli. Otkriveni smo u mjestu Kak gdje su poginuli moji saborci.

Čovjek kada sad o tome priča razmišlja nije ni bilo bolova od rana a ustvari ja ih nisam tada osjećao , da li je strah, adrenalin jer vidio sam šta se dešavalo. Ja sam ‘98. prvi od Bošnjaka doveo haške istražitelje a ovaj lokalitet gdje su otkrivene prve tri masovne grobnice, jedna na Kaldrmici, pa onda kod Begine kuće, ja sam tu doveo istražitelje.

Pozivam ponovo, to govorim svake godine sve ljude dobre volje, nebitno koje vjere, nacionalnosti da kažu gdje se nalaze te grobnice, da nađemo ove posmrtne ostatke da ih pristojno ukopamo, da oni priznaju ono što su učinili, nisu svi isti, zločince se ne smije podržavati. Mi genocid nismo izmislili, Hag je to utvrdio. Ja sam bio I svjedok u Haškom tribunalu protiv Radislava Krstića I Dražen Erdemovića. I danas uzdignute glave hodam I pričam ono što se desilo, pričam samo istinu.

Meni je sve teže I teže, zbog zdravstvenih razloga, nisam mogao na put. Obećao sam svojim saborcima, prijateljima da ću ih dočekati ovdje (Udrč). Teško jeste I vjerujte da nikada se ovo zaboraviti ne može. Ovo je rana koja će curiti vijekovima. Srebrenica je svuda gdje su nevini pobijeni. Danas gledamo na ulicama ljude za koje znamo da su silovali naše majke, ubijali naše očeve samo zato što se drugačije zovemo. Mi nismo bili nikakvi junaci nego običan narod koji su oni napali uz pomoć paravojnih formacija iz Srbije.

Mi danas pričamo da se ovo nikome drugom ne ponovi, jer ko želio rat, u kući mu bio. Mi smo se morali braniti jer smo bili napadnuti, kaže Bećirović.

Almedin priča kako je za informaciju o posmrtnim ostacima oca platio, pronađen je u sekundarnoj masvonoj grobnici na području Zvornika “sam sam mu kosti vadio iz grobnice, ne sjećam se kako sam se kući vratio.” Sestra mu je kaže poginula od snajpera, na rukama. Na pitanje kako je danas odgovara “živ sam, fizički ovdje, ali ja sam umro ‘95.”

N1