Ponos porodice – Četvoro djece na medicini: Tri sestre i brat odabrali poziv ljekara

Nije čest slučaj da porodica ima četvoro djece, ali još rjeđe je da se baš svi odluče za medicinu, a nakon tri sestre Pećanac za bijelim mantilom krenuo je i najmlađi brat Nemanja koji je upisao petu godinu na studiju u Foči.

Ono što je pohvalno za ove mlade ljude jeste da žele da se porodično, ali i profesionalno ostvare u Srpskoj, te da su pomagali roditeljima na imanju da bi ih lakše školovali.

Najstarija od njih, Tanja, istakla je za “Glas Srpske” da je još od malih nogu željela da postane doktorica, što joj je i pošlo za rukom, a za šta je bilo potrebno puno truda, rada i zalaganja. Kaže nam da je vrijedjelo jer je veliko zadovoljstvo raditi posao u kojem uživate.

– Upisala sam se u srednju Medicinsku školu u Banjaluci, a zatim i na fakultet u istom gradu. Zaposlila sam se u Službi hitne pomoći Doma zdravlja Gradiška i tu sam radila oko godinu i po dana i onda sam dobila specijalizaciju iz pedijatrije – rekla je Tanja.

Bila je uzor sestrama i bratu Nemanji, koji su je kasnije slijedili dobro popločanim putem, a u lijevčanskom selu Brezik Laminci razgovor o medicini uvijek je bi­o u prvom planu. Na pitanje šta je uticalo da se baš sve četvoro opredijele za medicinu, ističe da je vjerovatno sam njen izbor imao dosta uticaja da to urade i ostali.

– U medicini je potrebno da razumijete druge, da ih saslušate i da imate želju da pomognete. Sve te osobine su nam zajedničke, tako da danas radimo ono što zaista volimo – rekla je Tanja.

Prema njenim riječima, najviše je voljela igračke koje imaju veze s medicinskom aparaturom.

– Još kao mala igrala sam se sa sestrama i pregledala ih, a onda smo zajedno pregledale lutke, a već u osnovnoj školi jasno sam izabrala ovaj poziv i kasnije je sve išlo svojim tokom – dodala je Tanja.

Ona ističe da je pedijatrija specifična i da rad s djecom kao pacijentima nije nimalo jednostavan.

– Dijete nije mali čovjek i sve je drugačije u odnosu na rad s odraslim pacijentima – kazala je Tanja.

U pedijatriji je i njena mlađa sestra Vanja, koja se nakon završene srednje medicinske škole zaposlila u Domu zdravlja Gradiška kao medicinska sestra.

– Pedijatrija je zaista zahtjevna, a sestra je čitav život posvetila medicini i ima veliko iskustvo s obzirom na to da je kod nas radila kao ljekar u Hitnoj pomoći. Žrtvovala je sve za karijeru, dok sam se ja, za razliku od nje, opredijelila za mirnije vode – kazala je Vanja.

Vanja se već ostvarila i kao majka dvoje djece, a sličnim putem je krenula i mlađa sestra Željka, koja je nedavno dobila blizance.

– Uspjela sam se ostvariti kao majka, a ako bog da nastaviću i studije na Medicinskom fakultetu u Banjaluci, gdje sam upisala medicinsko-laboratorijsku dijagnostiku. Posljednjih šest godina radim kao laborant u Bolnici Gradiška na patologiji – kazala je ona.

Da neće iver daleko od klade, potvrđuje i njihov brat Nemanja, koji nije imao dilemu šta će upisati, jer je od malih nogu uz sestre slušao priče o ljekarima i pacijentima. Kako kaže za “Glas Srpske”, nije mu bilo teško otići ni na drugi kraj Srpske kako bi postao ljekar.

Na petoj je godini Medicinskog fakulteta u Foči i jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji, a već je izabrao specijalizaciju.

– Upisao sam petu godinu medicine i za sada ide sve u roku. Nakon završenih osnovnih studija planiram da idem na specijalizaciju, gdje već sada znam da će to biti kardiologija. Velika je udaljenost do Foče, u nekim momentima nedostaje mi i porodica s obzirom na to da nisam često u Gradišci, ali ipak znam zbog čega sam ovdje – rekao je Nemanja.

Prema njegovim riječima, kada su ga roditelji poslali na studije, dali su mu punu podršku te je samo na njemu bilo da uči i da se usavršava.

– Cilj mi je da se nakon studija vratim kući, u Gradišku, jer smatram da je to ispravan način, da znanje stečeno u Srpskoj tu i ostane – kazao je Nemanja.

Pećanci uglas dodaju da bi sve to bilo nezamislivo bez jake porodice, a za njihove uspjehe zaslužni su roditelji, otac Željko i majka Miladinka, koji ih i dan-danas usmjeravaju i daju im podršku kad god je to potrebno.

Bogatstvo

Ponosna i skromna porodica Pećanac iz gradiškog sela Brezik Laminci čitav život bavila se poljoprivredom. Domaćin Željko Pećanac kaže da su djeca njegovo najveće bogatstvo.

– Nikada nisam zahtijevao da idu tamo gdje ja želim, nego sam ih samo usmjeravao i puštao da se sami opredijele. Samo mogu reći da su to zlatna djeca koja su sa mnom radila na našem poljoprivrednom imanju i tako smo ih školovali, a kako su se svi opredijelili za medicinu, to je njihov izbor – kazao je Željko Pećanac.

(glassrpske)