Politico o BiH: Sudbina Bošnjaka koji su brutalno protjerani sa svojih ognjišta, gorka je lekcija Ukrajincima

Na današnji dan prije trideset godina, Mirsad je pobjegao u šumu i postao izbjeglica kada je u njegovo selo u Bosni i Hercegovini došao najgori rat u Evropi od 1945. godine. Danas s mučnim osjećajem déjà vua gleda kako se Evropa ponovno suočava s najgorim sukobom i izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata.

“Užasno je, užasno što se događa u Ukrajini. Do apsolutnog nereda. To mi vraća sva sjećanja”, rekao je.

Mirsad se naposljetku vratio kući nekoliko godina nakon rata, kako bi živio na području koje je zauzela i još uvijek kontrolira ista “strana” koja je ubila njegovog brata, terorisala njegove roditelje i spalila njegovo selo. Ali samo zato što je bio prisiljen, piše Politico.

Njegova priča pokazuje koliko svaki povratak može biti težak, čak i kada ga podupire široka međunarodna podrška i mirovne snage koje će ga učiniti sigurnim.

Dana 3. maja 1992., u prvim danima sada već ozloglašenog “etničkog čišćenja” Bosne, srpske paravojne snage spustile su se na selo Hranča, pretukle na smrt trojicu muškaraca koji nisu uspjeli pobjeći, ubili mladu djevojku Selmu Hodžić i zapalili kuće.

Ubrzo su Srbi kontrolirali cijelo ovo područje istočne Bosne — nedaleko od Srebrenice, gdje su srpske snage kasnije počinile najgori pokolj u Evropi od Drugog svjetskog rata — pokušavajući protjerati sve Bošnjake, koji su činili većinu njenog stanovništva.

Kako više nije imao kuda, Mirsad, tada star 31 godinu, i drugi seljani koji su također pobjegli u šumu, 10 dana kasnije su se vratili i predali se. Srpske snage su ih danima zatvarale i tukle u školskoj sali u obližnjem gradu , gdje su stražari pucali na druge muškarce. Mirsad ih je čuo kako se hvale da su tamo prije nekoliko dana nasmrt pretukli čovjeka i shvatio da je riječ o njegovom rođenom bratu.

Kasnije je bio dio grupe protjerane u Visoko, na teritoriju bosanske vlade.

“Kada sam došao u Visoko, razbolio sam se od groznice. Jednostavno se nisam mogao riješiti straha”, rekao je.

Odatle je Mirsad, koristeći se krijumčarima ljudi, pa čak i pješice prelazio planinske granice, stigao do svoje sestre u Njemačku.

Tamo je upoznao svoju sada ženu Azeminu — još jednu izbjeglicu koja je došla iz Glogove, samo nekoliko kilometara od Hranče, gdje su 9. maja masakrirana 64 civila. Ona je pobjegla preko brda u Srebrenicu.

Zamrznuti sukob

Godine 1995. međunarodni mirovni sporazum uveliko je zamrznuo sukob, ostavljajući Bosnu nominalno cijelom, ali politički podijeljenom na dva dijela. Jedna polovina zemlje — uključujući Mirsadovo selo — bila je nova Republika bosanskih Srba, druga polovina se zvala Federacija, sastavljena uglavnom od Bošnjaka i Hrvata.

U želji da se riješi desetina hiljada izbjeglica, Evropska unija ubrzo je proglasila da Bosanci trebaju otići kućama. A kako bi pokušali ne nagraditi etničko čišćenje, poslani su mirovnjaci kako bi osigurali sigurnost povratnika u područja u kojima bi sada bili manjina.

Ono što je najvažnije, dogovor su podržali i Zapad i Rusija.

Ali dok mamac doma može biti jak, ko želi otići živjeti u područje pod kontrolom ljudi koji su ih istjerali? Koji će se Ukrajinac htjeti vratiti u Mariupolj koji vodi Rusija?

Mirsad sigurno nije htio kući. Kad mu je Njemačka rekla da je vrijeme isteklo, otišao je u Švedsku i zatražio azil, ali i to nije uspjelo. Godine 2003. konačno je otišao kući sa suprugom, te njihovim dvjema malim kćerima.

Mirsadovi roditelji su se vratili prije njega, umorni od izbjeglištva u drugom dijelu Bosne. Često, kada se približi rat, stariji najmanje žele otići; ali kada su maskirani naoružani napadači polili par benzinom i zaprijetili da će ih zapaliti, pobjegli su, a kuća im je zapaljena iza njih.

Uz inozemnu pomoć, obnovili su svoj dom od nule.

„Došli su domaći srpski građevinari da rade na našoj kući — i veselo nas dočekali kao da se ništa nije dogodilo“, ljutito je prije nekoliko godina rekla njegova majka.

Polovina od više od 2 miliona raseljenih ljudi u Bosni na kraju se vratila u svoje domove, U.N. brojke pokazuju. Ali za razliku od Mirsada, mnogi su odbili da se ikada vrate u svoje bivše domove u područjima gdje su se bojali progona.

Život među duhovima

Prvi put sam sreo Mirsadovu porodicu nekoliko godina nakon rata, kada sam otišao vidjeti šta se dogodilo sa selom koje sam, kao dopisnik Reutersa, zatekao ujutro nakon što je zapaljeno – prizor koji mi je ostao živ u sjećanju od tada.

Kolega novinar Tim Judah i ja smo se vozili u Sarajevo, vidjeli oblake dima s ceste i otišao istražiti. Naišli smo na uplakane, traumatizirane žene i djecu kako lutaju stazama između svojih tinjajućih domova.

Tijela trojice pretučenih muškaraca poredana su na tlu. U svom domu na trosjedu sjedila je Ramiza Hodžić, pored nje umotano kao mumija tijelo svoje šestogodišnje kćeri Selme.

Iako to tada nisam znao, Mirsad se krio u šumi svega nekoliko stotina metara dalje.

Otkako smo se upoznali 2006. godine, tpkom godina sam se više puta vraćao vidjeti porodicu. Jednog dana, Mirsad mi je pokazao drvo iza kojeg se “taj dan”, kako on to uvijek govori, sakrio u strahu i gledao kako seoska stoka u šupama izgara.

Mirsad je rekao da se otkako se vratio i dalje osjeća okružen duhovima prošlosti, koji se svakog trenutka mogu pojaviti.

“Ovo je područje bilo tako lijepo, i još uvijek mi je takvo u sjećanju”, rekao je. “Toga dana, bio je početak maja. Sve je postalo zeleno, bilo je tako, tako lijepo.”

Nakon povratka obavljao je neobične poslove, uzgajajući maline i druge usjeve na poljima susjeda koji se nikada nisu vratili, i pognute glave kako ne bi privukao pažnju. Na otvorenom će samo šaptom raspravljati o prošlosti iz straha da ga se ne čuje.

Kada bi posjetio školu svojih kćeri u obližnjem Bratuncu, zadrhtao bi.

“Zamislite koliko mi je bilo teško kada sam vodio djecu u školu i kada sam shvatio da idu u onu dvoranu u kojoj sam ja bio zatočen i gdje su ubijeni moj brat i drugi ljudi. To je nehumano”, rekao je Mirsad. “Tamo je nemoguće ne osjetiti strah”.

Neki od Hrančinih napadača bili su iz Srbije. Drugi su bili domaći, čak i komšije, rekao je. Na kraju je jedan od njih osuđen zbog svoje uloge u lokalnim napadima – ali samo za paljenje kuća.

“Htjeli su da budem svjedok. Ali ja moram živjeti ovdje i niko mi neće garantirati sigurnost”, rekao je Mirsad.

Komšije Srbi bi prelazili cestu u gradu kako bi izbjegli suočavanje s Mirsadom nakon rata, ostavljajući ga da se pita osjeća li se stid.

Ali još uvijek ne zalazi često u grad u Bratuncu. Bošnjaci definitivno nisu dobrodošli u mnoge radnje i kafiće.

U Hranči se i danas mogu vidjeti ruševine porušenih domova među korovom i grmljem koji ih vraća. Samo se dio prijeratnog stanovništva od oko 300 ikad vratio, a oko 50 ljudi sada živi ovdje, dolje uz glavnu cestu u dolini.

Na većim dijelom pustom brežuljku iznad, nekadašnjem srcu sela, nalaze se grobovi ubijenih toga dana prije 30 godina, uključujući i Selmu Hodžić, strijeljanu dok je čuvala janje. Njena majka je pobjegla i više se nije vratila živjeti ovdje.

Na seoskom spomen obilježju “žrtvama agresije na Bosnu” nalazi se više od 90 imena – koja se ne usuđuju reći ko ih je ubio. Većina je umrla 1992., ali su neki bili seljani koji su pobjegli preko doline i kroz šumu u Srebrenicu, da bi ih snage bosanskih Srba 1995. ubile u genocidu — zajedno s Azemininim bratom i još oko 8.000 Bošnjaka.

Pokušavam gledati prema naprijed

U Hranči je jezivo i usamljeno, posebno zimi, kazao je Mirsad.

“Bojimo se da ćemo ostati sami. Toliko je prostora za život, ali sve ove prazne kuće.”

Prilikom jednog posjeta Hranči, sjećam se da sam pomislio kako je to jadan život, živjeti u sjeni ljudi koji su ti ubili brata i uništili život.

Ali Mirsad i njegova porodica pokušali su izvući najbolje od stvari, odlučni da ne dopuste da im ogorčenost zagnoji i otruje živote, te da ljudima daju korist od sumnje.

On i Azemina imaju dvije bistre i vesele kćeri koje su stekle pristojno obrazovanje, prvo u lokalnoj školi, a potom u Srebrenici, među uglavnom srpskim školskim drugovima s kojima su se dobro slagali.

“Moraš razmišljati pozitivno”, rekla mi je starija kćer Đenita dok je bila u tamošnjoj školi. “Ako mi kažu da sam drugačiji, to mi je tužno, žao mi ih je. Ne smijemo se mrziti.”

Mirsad se, međutim, žali da su njegove kćeri naučile samo srpsku verziju historije, srpski jezik i srpsku književnost — gotovo kao da uopće nisu bile u Bosni.

Zamijenite srpski za ruski i ista stvar čeka ukrajinsku djecu sada u školama u područjima pod ruskom kontrolom.

Mirsadove djevojke otišle su da studiraju i rade u Tuzli, preko unutrašnje granice u dijelu zemlje pod bošnjačkom kontrolom.

Teško je vidjeti da će se ikada vratiti. Glavni grad, Sarajevo, ili čak emigracija mogu mamiti, kao što to čini mnogim Bosancima koji misle da njihova podijeljena zemlja – koja više nije u ratu, ali daleko od toga da je pronašla pravi mir – ima malo budućnosti za ponuditi.

Njezino jedinstvo sada je više na kocki nego što je bilo od rata, a sukob u Ukrajini neće pomoći.

Čelnici RS, uporne navijačice ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog rata, prijete da će se odvojiti.

Mirovne snage predvođene EU, koje još uvijek drže pod kapom potencijalnog nasilja, gotovo su se udvostručile otkako je počeo rat u Ukrajini, zbog straha da bi geopolitička nestabilnost mogla imati negativni učinak na Bosnu.

Mirsad gleda Ukrajinu s tugom, ljutnjom i odbojnošću. Rekao je da se sve čini vrlo poznatim, ali je dodao: “Bombardiranje, granatiranje i sravnjivanje gradova, daleko je gore nego što je bilo ovdje. Čemu sve to?”

Kao izgovor za rat 1990-ih, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević naveo je potrebu za odbranom Srba koji su ostali izvan njegovih granica kada se raspala Jugoslavija pod srpskom dominacijom — prvo u Hrvatskoj, a zatim u Bosni, gdje je stradalo oko 100.000 ljudi.

Putin, koji žali zbog kraja Sovjetskog Saveza, iznosi isti argument o Rusima, uključujući one u Ukrajini, kao iu Gruziji i Moldaviji, dvije druge bivše sovjetske republike koje sada imaju zamrznute sukobe i otcijepljene regije koje podržava Rusija.

Ako Putin ne uspije pobijediti Ukrajinu, on ima sve interese da je ostavi slabom i podijeljenom. Bosanci znaju kakav je to osjećaj.