Političari kada odlože olovke, prihvataju se motike: “Nije nas sramota sela”

Dobro poznata lica javne scene u BiH, nakon završenih mandata vrlo su aktivni u poljima i voćnjacima. Iako potpuno oprečnih političkih stavova – skoro jednoglasno detektiraju probleme bh. agrara.

Teško da će neki političar ovdašnjeg podneblja po skromnosti nadmašiti “najsiromašnijeg predsjednika na svijetu”, Joséa Mujicu, nekadašnjeg urugvajskog lidera koji živi na farmi i bavi se poljoprivredom, a to je činio čak i u predsjedničkom mandatu. No, da i mi imamo onih koji kravatu rado zamijene motikom, a o tome se ne libe ni javno govoriti, posvjedočit će likovi priče u nastavku.

I ove i s one strane sistema, slika im je jasna. U poljoprivrednim radovima pronašli su spas od stresa, a ima ga, kažu, svako onaj ko politiku doživljava kao ozbiljan posao. Oni drugi – e, o njima često pišemo kroz probleme s kojima se poljoprivredni proizvođači suočavaju, pa nije teško prosuditi o kome je riječ.
Ostati normalan

Nekadašnja državna parlamentarka, Aleksandra Pandurević, za mandata je važila za jednu od najatraktivnijih zastupnica, britka i oštra za govornicom. Pravi bum u medijima izazvala je prije nekoliko godina svojom objavom iz bašte. Čini se kako je balkanskom mentalitetu bilo teško dokučivo da političarka uzme motiku. Ali, ne treba kriviti pojedince, jer ko je, uostalom, od političara napravio najveći jet set?

“Poenta života je ostati normalan i hodati po zemlji. Potrošačko društvo je, nažalost, potpuno izvitoperilo sistem vrijednosti, pa se stidimo sela s kojeg smo svi potekli, a koje je ljepše i čistije od nas samih”, kaže Pandurević za Agroklub.

Fotografije iz vrta sada redovno dijeli na društvenim mrežama, gdje svakako i dalje ne manjka ni njenih kritika upućenih samom političkom vrhu. Komentira da je uzgoj hrane naspram “besposličarenja po društvenim mrežama i kafanama”, višestruko korisniji te naglašava da ništa psihički ne opušta kao rad sa zemljom. Osim toga, podsjeća da “zdravlje ulazi na usta”. Uvjerena je da većina zdravstvenih problema okidač ima u zatrovanoj hrani i stresu kojem smo izloženi.

“I zašto je onda problem da zasijete 40 kg krompira i u godini izdvojite 10 sati rada da ne jedete nešto što je sedam puta hemijski tretirano, a što kupujemo u marketima i na pijacama”, dodaje Pandurević.
Magistri nauka na njivi

Iako su u političkom životu potpuno oprečni, nekadašnji potpredsjednik Republike Srpske, Ramiz Salkić, baš kao i njegova kolegica, javno dijeli objave svojih poljoprivrednih aktivnosti. Stava je da oni koji žele biti na čelu određenih procesa trebaju postupcima i djelima biti uzor i primjer ljudima koje predstavljaju. Odrastao je u radničkoj porodici koja se kroz dodatno zanimanje bavila poljoprivredom, pa i danas u Bratuncu, sa svojom širom porodicom obrađuje više od dva hektara voćnjaka sa intenzivnim zasadima jabuke, kruške, aronije, dunje i šljive.

Obrađujemo i oko 500 m2 plasteničke proizvodnje povrća i jagoda, te uzgajamo oko 40 košnica pčela. Po povratku ja sam proširio vlastito imanje za oko hektar zemljišta kupovinom zemlje od jednog komšije”, priča nam Salkić, dodavši da svojim primjerom želi ohrabriti ljude da dolaze na svoja ognjišta, ostaju i da obrađuju zemlju kao dodatnu ili osnovnu djelatnost.

Supruga i on su magistri nauka i imaju svoje redovne poslove, ali su i zajedno sa djecom redovno na njivi i bave se poljoprivredom. Za njih je to, kaže i jedan vid antistres terapije. Kao čovjeku mu, navodi, teško pada neobrađena bosanska zemlja i nepostojanje želje kod većine stanovništva da obrađuje imanja ostala predaka.

“Ljudi više vole cijeli dan ispijati neku kaficu u gradu trošeći badava vrijeme, a ne otići na imanje svojih roditelja i raditi korisno za sebe i svoju porodicu. Mantra koja je formirana da se danas nema ništa računa uzgajati, da se puno jeftinije može kupiti, a pri tome ništa ne raditi, ugrožava mentalno, fizičko, psihičko i ekonomsko stanje naših građana”, ističe nekadašnji potpredsjednik RS-a.

Voće koje porodica Salkić ubere u svom voćnjaku ili pak otkupi od drugih uzgajivača, prerađuju u prirodne sokove i pekmeze, bez dodataka vode, šećera ili drugih konzervanasa. Posjeduju i malu liniju za proizvodnju soka, bilo je godina kada su proizvodili i po 10-15 hiljada litara.
Voćarsko punoljetstvo

Problem da ruke isprlja blatom nema ni Zvonko Marić, koji je do lani bio aktivan delegat u Federalnom domu naroda i zastupnik u Skupštini KS. On je odavno u voćarskim vodama. Na svom imanju u Počitelju uzgaja skoro sve voćne vrste koje kod nas uspijevaju. Baštu je počeo uređivati još za vrijeme novinarske karijere. Bio je to njegov bijeg od stresne svakodnevnice, koja nije popustila ni za vrijeme političkog angažmana.

“Što se tiče politike, to je izuzetno stresan posao, ako ga neko danas doživljava kao ozbiljan onda je neminovno da čovjeku treba neka relaksacija. Ja sam odlazio, vrlo često i u 10, 11 sati naveče, iz Sarajeva za Počitelj kako bi samo zalio voćke”, kaže nam Marić, koji sada uživa u svom dugogodišnjem trudu.

Iako je za Marića poljoprivreda užitak, priča nam da povremeno neke poznanike iznenadi njegovo novo “radno odijelo”. Ali, veća su mu briga sada vremenske neprilike. Kaže kako su baš ovoga proljeća sve trešnje i višnje istruhle na grani jer nikada nije bilo toliko vlage.

“Nikakvim sredstvima se to nije moglo sačuvati. Nekada zna pasti i grad pa ošteti plodove, dakle ta neizvjesnost je najveći problem u proizvodnji, međutim uvijek je motiv više da imate nešto svoje ili da podijelite s porodicom i prijateljima, a nešto i za tržište”, dodaje.

Pored grožđa u vinogradu, dragi su mu agrumi, koji dobro uspijevaju budući da je mediteranska klima, ali su mu ipak masline najdraže. Svega je po nekoliko stabala i tako jedno dozrijeva drugo odlazi. S ranim proljećem dočekuje jagode i trešnje, a sezonu završava s kivijem i maslinama.
Politička o(ne)osviještenost