Pametni telefoni, anksiozni umovi: Djeca koja odrastaju online

Prošla je prva decenija otkako predajem na fakultetu i ljudi me s vremena na vrijeme pitaju kakve su nove generacije u odnosu na stare. Nisam siguran da sam u stanju da ponudim neku značajnu razliku s izuzetkom možda sljedeće dvije. Rekao bih da su nove generacije manje spremne da poštuju autoritete, što zapravo vidim kao pomak, pošto vjerujem da su prekomjerna pokornost i poniznost štetni za dugoročni razvoj našeg društva.

Piše: Adnan Muminović – Radiosarajevo.ba

S druge strane, primjećujem da je sve teže studentima držati pažnju, što je nešto što me počelo poprilično tištiti. Zaista, nekada imam osjećaj da ne postoji ništa što bih mogao da uradim što bi držalo potpunu pozornost duže od desetak sekundi.

Razmišljao sam o mogućim razlozima, neminovno počevši od sebe, ali sam već neko vrijeme počeo da slutim da su glavni krivci pametni telefoni. Znao sam iz ličnog iskustva za razornu moć telefona, ali nažalost nisam bio svjestan koliko je zapravo ozbiljna situacija, sve dok nisam pročitao The Anxious Generation američkog socijalnog psihologa Jonathana Haidta.

Knjiga je alarmantna i beskrajno važna.

Jeste li znali da je između 2010. i 2015. godine, u mnogim dijelovima svijeta došlo do krize mentalnog zdravlja među takozvanom Generacijom Z (demografskom skupinom rođenom između kraja 90. i početka 2010.), posebno među djevojčicama?

I da li znali da su u tom periodu anksioznost, depresija, usamljenost, samoozljeđivanje i samoubistva eksplodirali?

Strašno je teško – i najčešće nemoguće – naći jedan uzrok za složene društvene pojave. Pa ipak, za Haidta je svjetska epidemija mentalnih bolesti tragedija u dva čina koje iznosi na uvjerljiv način pozivajući se na bezbroj naučnih istraživanja i studija.

Prvi čin počinje s nestankom slobodnog igranja djece i o njemu neću pretjerano pisati. Reći ću samo ovoliko. Želeći da po svaku cijenu zaštite svoju djecu, roditelji su ograničili slobodno igranje, dok su igrališta istovremeno postajala sve sigurnija (i dosadnija). To je štetno, jer je iskustvo igranja beskrajno važno za socijalni, kognitivni i emotivni razvoj djece. Djeca kroz igranje uče da se nose s frustracijama, manjim nezgodama, zadirkivanjem, nepravdom, istovremeno učeći kako da međusobno razvijaju pravila i rješavaju sukobe.

Uz to, igranje djeci omogućava da nauče kako da se nose s različitim vrstama rizika i da steknu samopouzdanje da su u stanju da se nose s nepredviđenim situacijama, što je generalno dobar lijek protiv anksioznosti. Haidtovim riječima, “djeca koja su redovno izložena malim rizicima izrastaju u ljude koji su u stanju da se bez panike nose s puno većim”.

Drugi čin tragedije je, međutim, puno ozbiljniji i odnosi se na pojavu pametnih telefona i društvenih mreža. Oni su, prema autoru, ključni razlog eksplozije mentalnih bolesti kod mladih. Kao što rekoh, stanje se naglo pogoršava nekada početkom 2010. godine i ima veze s nekoliko događaja koji će drastično promijeniti odrastanje.

U februaru 2009. godine, Facebook uvodi „like“ dugme. Godinu danas kasnije, pametni telefoni dobivaju prednje kamere, a 2012. godine Facebook preuzima Instagram što će kasnije doprinijeti njegovoj globalnoj popularnosti. Od tada, ljudi masovno počinju da svoje živote upoređuju s isfiltriranim životima drugih, vapeći za stalnom eksternom validacijom.

Od tada se životi mladih ljudi sve više odvijaju u virtualnom svijetu, lišavajući ih prijeko potrebnog iskustva da normalno funkcionišu u stvarnom. Nema sumnje da ovaj problem dotiče sve nas, ali su mlađe generacije ranjivije budući da ne posjeduju potrebnu mentalnu otpornost da se nose s ovisnošću pametnih telefona, između ostalog i jer im je dio mozga važan za samokontrolu i sposobnost da odole iskušenjima (frontalni korteks) još uvijek nedovoljno razvijen.

A razlog zašto je negativni efekat na mentalno zdravlje djevojčica izraženiji nego kod dječaka je ukratko taj što djevojčice više vremena provode na društvenim mrežama, posebno onima fokusiranim na izgled poput Instagrama i Snapchata. Dječaci, s druge strane, više vremena provode gledajući videa na YouTubeu, igrajući igrice i prateći diskusije na Redditu što nije bez svojih izazova, ali nije tako kobno za mentalno zdravlje.

Pametni telefoni i društvene mreže, prema Haidtu, mladima nanose četiri temelje štete — socijalnu uskraćenost, nedostatak sna, fragmentaciju pažnje i ovisnost. Nije tajna da se aplikacije prave da budu ovisne – to je njihov biznis model. Što više vremena provodite na njima, to kompanije mogu prikupiti više vaših podataka i “gađati” vas s više reklama. One su, nadalje, razarači pažnje. I samo prisustvo telefona, čak i onda kada su ugašeni, utječe na naše mentalne sposobnosti. Jedna studija je pokazala da ljudi koji telefon ostave ugašen u džepu ostvaruju bolje rezultate na testovima inteligencije i memorije od onih koji telefon drže ugašen na stolu.

Mi smo, u nekoliko godina, prešli put od djetinjstva zasnovanog na igri do djetinjstva zasnovanog na telefonima gdje važe druga pravila i gdje su najranjivije grupe izložene svakakvom sadržaju. Došli smo u situaciju da djecu pretjerano štitimo u stvarnom životu, ali nedovoljno u virtualnom. Roditelji su naravno zabrinuti da njihova djeca ne padnu u ruke zlostavljača, zaboravljajući pri tom da se oni danas prvenstveno kreću u virtualnom svijetu.

Kada su se tek pojavili, mi nismo znali šta duhan i lanci brze hrane znače za naše zdravlje, niti smo razumjeli posljedice sve veće emisije ugljen dioksida na našu planetu. Bilo je potrebno nekoliko decenija i bezbroj naučnih studija kako bismo spoznali njihovu štetnost. Nekada je teško razumjeti stvari dok se događaju u stvarnom vremenu.

Nešto slično važi i za pametne telefone i društvene mreže, s tim da su stvari u međuvremenu poprilično jasne i da izgovora više nema.

Oni su postali ozbiljan društveni problem. Međutim, zbog opravdanog straha da im dijete ne bude isključeno, roditelji svojoj djeci neće oduzeti pametni telefon, niti im zabraniti pristup društvenim mrežama ukoliko ih sva druga djeca imaju. Stoga se ovaj problem jedino može riješiti kolektivno.

Potrebne su nam konkretne mjere i Haidt predlaže sljedeće koje mogu izgledati radikalno, ali koje su vjerovatno neizbježne. One uključuju potpunu zabranu telefona u školama, posjedovanje pametnog telefona prije 14. godine i profila na društvenim mrežama prije 16. godine.

Nisu lake, ali biće podnošljivije ukoliko se istovremeno odnose na sve. Za razliku od mnogih drugih globalnih problema, ovaj je definitivno rješiv, posebno jer ne zahtijeva skoro nikakve finansijske resurse.