Ovisnost od mobilnog telefona: On pametan, a mi sve gluplji

Dosadno nam je? Tu je telefon. Nervozni smo? Tu je telefon. Tužni smo? Tu je on – telefon naš nasušni. Lijek za sve boljke, rješenje za sve probleme. Prosječna osoba “provjeri” telefon 33 puta dnevno (tinejdžer tri puta više), na automatsko surfovanje, bez uključivanja mozga “baci” dva sata, svaki treći čovjek pogleda u telefon u prvih pet minuta od buđenja, 38 odsto mu se vraća i nakon odlaska na spavanje, samo su neki od djelova poražavajuće statistike o korišćenju telefona. Ako znamo da su pametni telefoni ušli u svakodnevnu upotrebu prije samo 10 godina, postavlja se pitanje, kako smo se tako brzo “navukli”? Šta nam daje telefon što ne možemo da nađemo u drugim stvarima i ljudima u životu? Kakva nam je perspektiva ako smo već danas toliko “zastranili”?

Djeca najugroženija

Psiholog Ivan Ogrizović upozorava da se ovisnost sve češće razvija u djetinjstvu. Prema riječima sagovornika “Života plus”, igrice kojima su mnoga djeca sklona utiču na mozak još u toku razvoja, a vremenom, zavisnost postaje hroničan problem.

“Kod mladih, ovisnost od mobilnih telefona je uglavnom prateći fenomen (koji može prerasti i u uzrok) drugih problema, od socijalne izolacije, lične neostvarenosti, nezadovoljstva, nedostatka samopoštovanja, ali često narcisoidnosti i drugih dijagnoza. U različitim stepenima je prisutna kod većine mladih, pa se danas već smatra normalnošću što će svakako imati i sve veće društvene posljedice u narednim decenijama”, upozorava psiholog.

Navukli su se, ipak, i stariji. Podatak da više ljudi posjeduje mobilni telefon nego toalet i četkicu za zube više nikog ne iznenađuje. Ne možemo da mu odolimo ni na sastanku, u crkvi, na sahrani, a “bacamo” pogled na njega čak i za vrijeme seksa nakon kog obavezno pravimo selfije da bismo “obradovali” pratioce na društvenim mrežama. Prije 10 godina, prvi put je registrovan psihički poremećaj, strah da ćemo ostati bez mobilnog telefona, koji je dobio i svoje ime – nomofobija. Ako nam se čini da telefon vibrira iako je nijem, ako nas obuzme hladan znoj kad zaboravimo telefon u stanu ili drhtimo kad je baterija pri kraju – trebalo bi da se zabrinemo.

“Mobilni telefoni nas povezuju sa većom cjelinom, sa svijetom, sa drugima što je svakako jedna od esencijalnih potreba ljudi kao društvenih bića. Uz to daju osjećaj sigurnosti jer nam je sve teže da se snađemo u okruženju. Međutim, ta povezanost je iluzija jer ne dobijamo realne, kompletne informacije o svijetu niti ostvarujemo pravu bliskost sa drugima, niti sposobnost samostalnog snalaženja u novim sredinama”, upozorava psiholog.

Kako da se borimo?

Naučnici upozoravaju da dugotrajno korišćenje telefona mijenja strukturu i funkciju mozga, uključujući mogućnost da se formiraju sjećanja, da se fokusiramo i dublje razmišljamo. Utiče i na to da mentalno zdravi pojedinci pokažu znakove psihijatrijskih problema kao što su opsesivno-kompulsivni poremećaj i poremećaj pažnje. I ne samo to, pametni telefon smanjuje empatiju i produktivnost, pojačava egocentrizam, ubija bonton, čini nas iscrpljenim, a u krajnjem slučaju i nesrećnijim.

“Ako sve vrijeme gledamo u telefon, gubimo suštinsku povezanost, bliskost, kvalitetnu komunikaciju, zainteresovanost za druge, sposobnost da saslušamo, da se emocionalno izražavamo, razumijemo emocije, stvarna stanja drugih, da realno sagledamo svijet, posmatramo ljude oko sebe, nađemo normalnog partnera. Gubimo mogućnost da imamo kvalitetniji, mirniji san, bolju pažnju i koncentraciju u učenju i radu. I možda najvažnije, zaboravljamo da budemo prisutni u sadašnjem trenutku”, upozorava psiholog.

Svjesni da su u problemu, mnogi su počeli da se bore protiv pošasti 21. vijeka.

Psiholozi preporučuju da ga protjeramo iz spavaće sobe da ne bi bio prvo što vidimo kad se ujutru probudimo i posljednje prije nego što sklopimo oči. Za buđenje neka posluži stari budilnik. Dobro je uvesti i pravila, na primjer bez telefona za ručkom. Jedan od načina borbe protiv ovisnosti podrazumijeva, paradoksalno, da od neprijatelja napravimo saveznika i da instaliramo aplikaciju koja mjeri koliko vremena provodimo na telefonu i koliko često posežemo za njim.

“Svako može da pristupi svojim tehnikama. Na primjer, neki se dogovore sa prijateljima da kada su zajedno ne dodiruju telefon osim za pozive. Drugi isključe sve notifikacije, treći periodično isključe telefon ili kada su sa bližnjima. Moguće je nabaviti telefon malih mogućnosti ili starije generacije tako da i kada smo u iskušenju ne možemo da pristupimo internetu. Tako postanemo “hipsteri”, kroz smijeh nabraja mogućnosti borbe Ogrizović.

Kad primijetimo da naše “druženje” sa mobilnim telefonom postaje nezdravo, imamo nekoliko mogućnosti.

“Kao i za svaku promjenu, potrebna je odluka. Za odluku je potrebna svijest o štetnosti i posljedicama, a za razvoj svijesti su potrebne nove, snažne, istinite informacije ili negativno lično iskustvo ili neki oblik patnje koji nas podstakne da se zamislimo kuda idemo i šta radimo. Ukoliko je zavisnost izuzetno visokog stepena, sama motivacija i odluka nisu dovoljne, već im je potrebna podrška okruženja ili stručnih lica, a u pojedinim slučajevima čak i neki oblik farmakoterapije”, ističe Ogrizović.

Teško je naći osobu koja nije na Fejsbuku ili Instagramu. Naučnici upozoravaju da su za mlade društvene mreže opasne koliko i alkohol i droga. Negativno utiču na samopouzdanje jer nas “tjeraju” da se poredimo sa drugima, podstiču zavist i ljubomoru, a ni depresija nije isključena.

“Društvene mreže nam omogućavaju da se prikažemo u idealnom svijetu kako bismo zadobili pažnju, odnosno lajkove drugih ljudi. Cio sistem se svodi na povezivanje lične vrijednosti, uspjeha i zadovoljstva sa brojem lajkova, tako da postajemo zavisni. Vrlo često zavisnost od mobilnih je u većini slučajeva i zavisnost od društvenih mreža”, primjećuje Ogrizović, pišu Novosti.