Oglasila se majka Azra kojoj su oduzeli djecu u Švedskoj: “Socijalna služba je došla i pitala me hoće li mi djecu oduzeti milom ili silom”

U jednom od najšokantnijih događaja u posljednje vrijeme, jednoj mirnoj bošnjačkoj porodici u švedskom gradu Landskrona oduzeto je tromjesečno dijete, Kaan, na osnovu sumnje o zlostavljanju, koju su ljekari izrazili nakon hospitalizacije djeteta zbog neočekivanih epileptičkih napada. Iako porodica negira sve optužbe i insistira na tome da su sve postupali u najboljem interesu svog djeteta, socijalne službe su poduzele ekstremne mere koje su ostavile porodicu u očaju.

Dogodilo se u junu 2023. godine kada su roditelji primijetili promjene u ponašanju svog najmlađeg sina, Kaana, koji je iznenada počeo da doživljava kočenje mišića. Zabrinuti, odveli su ga u bolnicu u Lundu, gdje je dijete prošlo kroz niz medicinskih pregleda. Međutim, situacija se dramatično pogoršala kada su ljekari obavijestili socijalne službe o mogućem zlostavljanju, bez konkretnih dokaza.

Roditelji insistiraju da je Kaan bio tretiran lijekovima protiv epilepsije i da nisu bili svjedoci nikakvog zlostavljanja. Izvještaji pokazuju da su snimci skeleta djeteta bili negativni na bilo kakve lomove, a medicinske analize nisu pokazale nikakve znakove zlostavljanja.

Majka Azra, potresena, dijelila je svoju priču s medijima, naglašavajući agoniju kroz koju je prošla njena porodica, kada su socijalne službe došle da preuzmu ne samo Kaana, već i ostalu troje djece, dok je ona bila daleko od kuće. Očajna scena koja se odigrala predstavlja srceparajući momenat u životima ove porodice, ostavljajući duboke ožiljke.

O svemu se oglasila i majka Azra

Doktor je na osnovu pregleda poslao prijavu socijalnoj službi da sumnja na roditelje da je nanijeta povreda bebi od tri mjeseca. Rađen mu je snimak skeleta gdje su istraživali da li dijete ima kakvih lomova međutim ničega bilo nije. Policija reagovala nije, što bi zapravo trebala policija prvo da reaguje jer smo osumnjičeni sa strane doktora bili pa tek onda socijalna služba.

Međutim policija se nije ni pojavila, već socijalna služba gdje je uletjela u sobi gdje smo bili pored djeteta ,i rečeno nam je da je na osnovu sumnje doktora prijava podnijeta i da mi oduzimaju dijete. Pored toga druga ekipa socijalne službe je otišla po ostalo troje djece kući. Ali kad je insan čist oni su nakon nedjelju dana troje djece vratili, a bebu zadržali i čekali izvještaj od doktora. Na izvještaju stoji da medicinski ne mogu dokazati ništa ,i da je sumnja samo ostala. Samom advokatu draga moja je cijela situacija čudna, počinje majka Azra svoju potresnu priču.

Naš Kaan koji je tada imao 3 mjeseca spavao je i odjednom se probudio u plaču i kočenju. Pozvali smo Hitnu pomoć koji su došli i povezli nas u bolnici u Lundu u kojoj smo bili 3 dana prije nego što nam je dijete oduzeto.

Objasnila sam doktoru kako se to desilo. Njemu su nalaze radili toga dana, svaki nalaz je pokazao da je sve u redu. Pitala sam doktora zbog čega je onda došlo do toga kočenja,rekla je da ne zna, i da nastavljamo s nalazima. Sutra dan doktorka je došla i rekla da su odlučili da mu urade snimak glave i da poslije toga snimka možemo ići kući.

Naravno ja sam pristala da mu se uradi snimak jer smo i mi željeli da znamo šta je zapravo u pitanju. Kada je snimak glave odrađen doktorka je u sobu došla gdje sam ja bila sa bebom i rekla mi je da se na snimku pokazalo da je dijete zadobilo krvarenje kod mozga. Za mene je svijet stao.. Kroz plač sam upitala od čega je to moglo da se desi, i hoće li moje dijete imati kakve trajne posljedice. Odgovorila je da sam u toj nesreći imala sreću što me nisu pustili kući.

Odmah su zakazali snimak skeleta djetetu i na tome sam pristala, ne sluteći zapravo nasta oni sumnjaju. Taj je snimak također odrađen. Čekala sam u sobi doktora da dođe i kaže mi kakvi su snimci. Niko nije došao. Kada je treća smjena došla raditi, tada je medicinska sestra ušla kod nas u sobi i ja sam upitala kakvi su snimci koga djeteta jer doktor nije došao da kaže zapravo kakvi su. Tada mi je medicinska sestra rekla samo na snimcima ne pokazuje da beba ima ikakvih lomova.

Pod tim šokom ja sam samo u sebi pomislila:”Lomova, o kakvim lomovima priča ona. ”Tokom te noći moja beba je na svaka 4 sata zadobijao te napade. Ujutru kada je nastupila prva smjena, došli su doktori i osoblje. Rekli su mi da će da ga priključe na EEG 24h i da će da prate. Držala sam ga u naručju da moje dijete osjeti da sam ja tu, da će to proći

Toga dana u 14.30 imali smo sastanak sa doktorom. Tada sam upitala da li znate razlog zbog čega je do ovoga došlo.Tada su mi rekli moguće je da je urođeno, čak da je moguće da je napad epilepsije bio. Tako uplakana upitala sam opet da li postoji rizik za kakve posljedice, rekli su da nisu sigurni, i da će nastaviti s liječenjem.

U 18.40 u sobi gđe je moje dijete ležalo ušle su dvije žene pitale su jesam li ja mama Kaanova, rekla sam da jesam. One su se predstavile i rekle da su i socijalne službe. Rekli su da ćemo popričati malo. Tada je naš košmar počeo.

Socijalna služba je rekla da su dobili prijavu doktora, da doktori sumnjaju da smo mi roditelji nanijeli bebi od 3 mjeseca povrede. Još veći sok me je zadesio dok je ona to izgovarala. Čitav svijet se na meni sručio. Kroz plač sam im samo rekla kako je to moguće, ja za sviju djecu živim! Svoje dijete sam u naručju uzela ljubila i zagrlila jako, kroz plač sam mu govorila “Ne da majka tebe sine”!

Socijalna služba mi je tada rekla, biraj, ili ćeš ti sada fino da pokupiš svoje stvari i da mirno napustiš bolnicu ili ćemo mi silom da ovo riješimo. Također mi je rečeno da druga ekipa socijalne službe je na putu ka mojoj kući da pokupi i ostalo troje djece gdje je moja mama bila i čuvala njih. Pokušala sam da ih zamolim da dozvole da dođem do kuće jer sam bila u bolnici u Lundu što je daleko od kuće jedno 35 kilometara. Rekli su mi da ne mogu čekati.

Uspjela sam brzo autom kuće doći, u istom vremenu je i patrola došla. Ušla sam u kuću djeca ko djeca sva sretna jer su me vidjeli, poletjeli su k’meni i zagrlili kao da su osjetili da ćemo se tu rastati.

Socijalna mi je služba rekla:”Mama hoćeš li ti sada fino uzeti i da spakuješ svoju djecu ili ćemo ovo da riješimo na drugi način”? Tada sam ih upitala zar moramo ovako da radimo? Rekli su da! Ustala sam sva uplakana svoju djecu sam spakovala, policija je nadgledala šta pakujem. Dok sam pakovala njihove stvari pokušavala sam da budem suzdržana i jaka da me djeca ne vide takvu uplakanu, i govorila sam: ”Djeco sada će te ići sa ovim tetama mama i tata će sutra doći po vas. Djeca kao djeca ne znaju ništa. Moje treće dijete koje je godinu i 8 mjeseci u naručju mi je bio, počeo je plakati tada sam upitala socijalnu službu da li dozvoljavaju da djecu izvedem do njihovih auta, jedna od njih samo je prišla meni i uzela mi je dijete iz naručja i krenuli su prema izlazu.

Moje srce i duša sve je krenulo sa njima. Ne mogu opisati taj osjećaj kada vam ispred očiju nepoznate osobe odvode djecu a vi ste tako nemoćni da ista uradite. Pala sam u hodniku svoga stana i zapitala sam samo “Allahu moj kakvo mi iskušenje ovo šalješ”

Nakon nedjelju dana moje troje djece je vraćeno jer nisu mogli naći ništa protiv nas roditelja. Moja kćerkica nije pričala 2 dana jer je doživjela traumu. Rečeno mi je da će Kaana zadržati do daljnjeg. Kada su doktori zasjedali u izvještaju su napisali da je beba dobila medicinu protiv napada epilepsije, da medicinski ne mogu da dokažu šta je mom djetetu bilo ,i da je samo sumnja ostala.

Već je dva mjeseca kako je moje dijete odvojeno od nas. Na jednom sudu smo spor izgubili. Žalba je podnijeta. Sam advokat kaže da je situacija jako čudna.18/10 je ako Bog sa suđenje drugo. U Allaha se uzdamo da će pravda pobijediti. Da ćemo mi izađi iz ovoga kao pobjednici i da će moje dijete doći tamo gdje pripada, pored nas roditelja svoje braće i sestre.” – izjavila je kroz suze majka Azra.

Uprkos traumi, porodica ostaje odlučna u svojoj borbi za pravdu i povratak Kaana kući. Ovo iskušenje postavlja značajna pitanja o pravilima i postupcima koji regulišu intervenciju socijalnih službi, posebno u slučajevima kada konkretni dokazi o zlostavljanju nedostaju.

Dok čekaju suđenje zakazano za 18. oktobar, porodica se oslanja na svoju veru i nadu da će pravda prevladati i da će njihova porodica ponovo biti ujedinjena. Ovaj slučaj ne samo da ističe prepreke sa kojima se suočavaju imigranti u Švedskoj, već također poziva na reviziju politika i procedura koje se primjenjuju u ovakvim okolnostima, da bi se osiguralo da prava i blagostanje porodica budu zaštićeni, piše Sandžak danas.