Odlazak velikog Olimpijca: Hamza Alić okončao 26 godina dugu karijeru

Nakon punih 26 godina aktivne karijere te u 42. godini života, zenički bacač kugle Hamza Alić odlučio se definitivno povući sa borilišta.

To ne znači kako neće ostati u atletici te da se neće i u budućnosti nastaviti “družiti” sa kuglom koja mu je donijela slavu, ali, za sada, sa diplomom u “džepu” sarajevskog Fakulteta za sport, još uvijek ne zna tačno šta mu donosi budućnost.

Razgovarao: Vehid Begunić

“To je, sada, za mene ponajteže pitanje. Jednostavno, sada sam ponovo na raskrsnici života. Šahovskim izrazom rečeno – nalazim se u pat poziciji. Međutim, nadam se da će biti neko rješenje i za mene. Očekujem, do marta iduće godine, da bi se nešto moglo „izroditi“ pa da se zaposlim, a u međuvremenu ću se malo i odmoriti”, kazao je Alić u razgovoru za Fenu

Ističe da očekuje zaposlenje, te da će u suprotnom morati “pakovati kofere”. Volio bi, kaže, da ostane tu gdje jeste te da na mlađe atletičare prenosi svoje znanje, kojeg se tokom svih godina nagomilalo.

“To je moj teren. Međutim, ne bi bilo loše da radim i u školi. Bitno je samo da imam neku egzistenciju, a onda bih, uporedo, mogao da pružim i ono što bih želio raditi – da prenosim svoje iskustvo i znanje na mlađe generacije. Škola bi bila optimalna opcija, jer bih mogao pomoći i u klubu svom Atletskom klubu Zenica, koji mi je dao sve u životu. Mogao bih prezentirati i novi sistem rad, pogotovo taj tehnički model, u kojem sam ja u svojim godinama griješio pa i neke detalje naučio pogrešno. Sve to bih mogao pružiti mlađim generacijama, da kod njih nadomjestim svoje propuste”, podvlači Alić.

Smatra da talentirane djece ima, ali da je problem želje i prebrzog odustajanja, a “ne može se za jednu ili dvije godine napraviti neki rezultat”. Mora se, poručuje, biti istajan za rezultat. A njegovu je karijeru upravo i krasila istrajnost.

Nikada, naime, nije bio seniorski rekorder Bosne i Hercegovine, ali je još uvijek jedini bh. atletičar koji od samostalnosti naše države ima medalju s evropskih prvenstava te i jedini bh. sportaš koji ima sve medalje sa mediteranskih igara. Skupio ih je čak četiri, ali je kuriozitet da je onu najsjajniju, zlatnu medalju te kompletirao set medalja u svojim vitirnama, osvojio posljednju – 2018. godine u španskoj Taragoni.

“Moram priznati da sam o povlačenju počeo da razmišljam već negdje pred sezonu 2012./2013. Međutim, srebrena medalja sa Evropskog dvoranskog prvenstva iz švedskog Geteborga, koju sam osvojio potpuno neočekivano i s novim ličnim dvoranskim rekordom- 20.34 metra, prolongirala je oproštaj. Kao i svi rezultati iz kasnijih godina. Jednostavno, godina za godinom je bila dobra pa sam i produžavao aktivno bavljenje sportom, ali mislim da je došlo vrijeme da se oprostim. To je ova godina. Jednostavno, tijelo više ne može da podnese sva opterećenja i treninge koji su neophodni za neki kvalitetan rezultat. Tako da sam odlučio okončati karijeru”, kaže Alić, koji je ove godine nastupio na Državnom prvenstvu BiH u Zenici te na mitinzima u Baru i Slovenskoj Bistrici.

Rezultati nisu bili kao što se očekuje od njega, jer su to bile uglavnom dužine od oko 19.30 metara. Ali, kada se uzmu u obzir godine da su mu već 42. godine, smatra da ni to nije loše, ali jeste jasan signal za okončati karijeru. Pogotovo, kaže, što su već odavno stigle dostojne zamjene u srednjeprugašu svjetskog renomea Amelu Tuki i bacaču kugle Mesudu Pezeru, reprezentativcima u bacanju koplja Dejanu Mileusniću, srednjeprugašu Abedinu Mujezinoviću…

“Tuka je i na svjetskom nivou napravio rezultate; osvojio je dvije medalje na svjetskim prvenstvima i to je, sasvim sigurno, najveći uspjeh bh. atletike. Nadam se da će ono što sam ja ostvario na EP u Geteborgu, kada sam potpuno neočekivano bio drugi i osvojio srebro, uskoro napraviti Amel ili Pezer. Ili neko od mlađih atletičara, koji tek dolaze. Međutim, treba puno rada, truda, zalaganja…da bi se to moglo i ostvariti. Kada sam otišao na to takmičenje, ja nisam imao cilj ni da treniram 2013. godine. Bile su polemike da li da treniram, da li da nastavim?! Naravno, nisam bio ni favorit, jer sam došao sa 15.-16. rezultatom. Ali, na kraju, iznenadio sam i sebe i druge te napravio historijski rezultat za BiH i za mene lično. To je najveći uspjeh moje karijere, a meni posebno drag jer sam ga ostvario na Dan nezavisnosti – 1. marta 2013. godine. Nije mala stvar doći na taj nivo i uzeti evropsko srebro. Ponosan sam”, ističe Alić.

Novi takmičari, kaže, imaju bolje rezultate, za osvojiti medalju na velikim takmičenjima „treba imati i malo sreće, treba i u pravo vrijeme i na pravom mjestu pokazati kvalitet te doći do takvog rezultata“. Osim srebra sa EP-a u dvorani iz Geteborga; mediteranskih bronzanih medalja iz španske Almerije (2005.) i turskog Mersina (2013.), srebra iz italijanske Peskare (2009.) i zlata iz španske Taragone (2018.), „vitrine“ su mu pune i medalja sa prvenstava BiH te Balkanijada.

“Sa balkanskih prvenstava imam četiri prva mjesta – tri u dvorani i jedno na otvorenom, a imam i dosta srebrenih i bronzanih medalja. Nisam 100 posto siguran, ali mislim da, kada računam nastupe u dvorani i na otvorenom, imam između 15 i 20 medalja sa Balkanijada. Mislim da sam najmanje 17 godina bio i najbolji u BiH. Tako da, zaista, jedna karijera koja je dugo trajala i koju je karakterizirala nekakva moja upornost i kontinuirani rad. U konačnici, hvala Bogu, mogu da kažem da mi se sve i isplatilo. Bez obzira koliko je cijenjen, odnosno koliko nije cijenjen naš sport, jer atletika kod nas nema popularnost nogometa, košarke…mogu biti zadovoljan. Pogotovo što sam malo kasnije i krenuo sa treninzima, tek 1995. godine, kada sam već imao 16 godina. Istrajao sam, eto, 26 godina. Naravno, bilo je poteškoća i trenutaka kada nisam imao, apsolutno, nikakve uvjete za trening. Trenirao sam u nemogućim uvjetima pa sam siguran da velika većina današnjih atletičara, da su imali takve uvjete, da ne bi ni trenirali. A kamoli napravili neke vrhunske rezultate”, smatra Alić.

Upravo zbog njegovih te uspjeha i rezultata skakača uvis Elvira Krehmića, zeničke vlasti odlučile su renovirati Atletski stadion Kamberovića polje. To je rezultiralo pojavom novih atletskih asova, koji su pronijeli slavu Zenice i BiH.

“Trebalo je, u to vrijeme, da neko napravi neke rezultate, da bi se apliciralo ili povukle nekakve odluke da se uvjeti poboljšaju. Nažalost, nema nas puno u atletici, ali ljude koji su tome doprinjeli treba spominjati i cijeniti. Bez obzira što nekada, u nekim okolnostima, ne ide sve baš glatko i što ima poteškoća. Sasvim sigurno, ali to bi ipak bilo bolje da neko drugi kaže, i ja sam svojim rezultatima „povukao“ generaciju Tuke, Pezera, Mujezinovića, Mileusnića…koji su u meni imali uzora. Gledali su kako bi to, otprilike, trebao jedan vrhunski atletičar i sportista raditi da dođe do rezultata. Uvijek je moja podrška bila neupitna i gledao sam da pomognem koliko sam mogao. Međutim, oni su, uz daleko bolje uvjete, okolnosti i sam njihov kvalitet, dostigli stvarno dobre rezultate”, ističe Alić.

Smatra kako bi društvo i Grad Zenica svima njima trebali pružiti daleko više, ali „nekada se odrazi i politika te odigra svoju ulogu“.

“Znamo da je bivši gradonačelnik, rahmetli Husejin Smajlović, napravio čuda za ovaj grad, a pogotovo za sport. Od same atletske staze i stadiona Kamberovića polje, Gradske arene, Trening centra Nogometnog saveza BiH, Stadiona Bilino polje… Mislim da je taj čovjek najviše zaslužan za te uvjete i te okolosti. Bio je čovjek za primjer. Jednostavno, neponovljiv”, podvlači Alić.

Mora se, kaže, odati i priznanje zeničkim sportskim radnicima poput Suada Kaknje, tenera Mehmeda Skendera, Aziza Kevelja… ranije klupskog sekretara Fahrudina Zrnića, predsjednika Ibrahima Meškića…

“Puno sam ja tih generacija ispratio. Ovako, kada se za stolom sve to priča, sve ispadne brzo. Sve brzo proleti. Ali, uživao sam u tome što sam radio. Zato, kada sam, a bilo je to 2003. ili 2004. godine, imao ponude iz Turske te sam trebao da se takmičim za njihovu reprezentaciju, bilo mi je teško da je prihvatim. Jednostavno, imao sam, zbog patriotizma, želju da sve to napravim ovdje, za svoju domovinu. Očekivao sam, iskreno, iz godine u godinu da će se poboljšati i finansijsko stanje za sport, ali to se nije desilo. Ali, ne bih da kukam. Želim da, na kraju, pričam samo o karijeri. Da ne odemo u pogrešnom smjeru”, upozorava Alić.

Karijeru je okončao s ličnim rekordom od 20.34 u dvorani te 21.07 metara na otvorenom, koji je ostvario 29. aprila 2008. godine u Draževini kod Podgorice (Crna Gora). Ali, to je jedno vrijeme bio rezultat koji je osporavan pa mu se kao službeni rekord na otvorenom vodila dužina od 20.82 metra, koju je ostvario 7. juna 2017. godine na Međunarodnom mitingu u Zenici.

“Zvanično sam prebacio i 21 metar, jer je taj rezultat, od 21.07 metara iz Draževine, priznat. Bilo je to prvo izdanje mitinga u Draževini, koji u tom trenutku nije bio verificiran, ali su rezultat priznali, jer je taj miting prerastao u tradiciju i uvršten je u kalendare takmičenja”, objašnjava Alić.  

Podsjećamo ga kako je sve rezultate ostvario sa, isključivo, domaćim snagama.

“Tako je. Nema ništa iz uvoza. To je naš rad – mene i trenera Mehmeda Skendera. Ali, kroz kampove smo surađivali s ljudima iz zemalja okruženja, koji su u boljim uvjetima trenirali i, sasvim sigurno, imali više znanja oko samog treninga i sistema rada. Zadovoljan sam karijerom. Moram biti zadovoljan. Uzmite samo da su svake četiri godine mediteranske igre pa, kada uzmete u obzir da su četiri medalje u vitrini, možete zamisliti koliko to sve dugo traje. Mislim da je takmičarski duh, koji sam posjedovao, imao ključnu ulogu. Možda moj rad i kapacitet nisu bili na tako velikom nivou, ali su došli sami rezultati. U stvari, vjerujem da je to bila i Božija kompenzacija – da nadomjestim loše uvjete, sistem treninga i sve što nisam imao u startu”,  kaže Alić.

Ostane li u atletici, odnosno bude li trener u svom AK Zenica, jedan od njegovih učenika mogao bi mu biti i sin Davud.

“Davud ima 11 godina i, za sada, više ga fokusiram na košarku. Cilj mi je da se druži sa svojim vršnjacima i da stekne timski način razmišljanja. Usput, pomalo, imamo i atletske treninge. Dođe dva-tri puta sedmično. Ukoliko bude pokazivao određeni talenat, svakako da ću mu pružiti mogućnost. Stariji sin, Arslan, ima 14 godina i on trenira atletiku, ali trkačke discipline. Trenira ga Miroslav Ubiparip i, za sada, ne pokazuje nikakve posebne talente. Ali, ne mora značiti da neće biti uspješan, ako bude uporan”, kaže Alić.

Njegova karijera, u kojoj je dva puta bio na olimpijskim igrama – Peking 2008. (17. mjesto) i Rio de Ženairo 2016. godine (24. mjesto), može biti putokaz i njegovim sinovima. Uz to je sedam, i to uzastopnih nastupa na svjetskim prvenstvima na otvorenom (Helsinki 2005., Osaka 2007., Berlin 2009., Daegu 2011., Moskva 2013., Peking 2015. i London 2017. godine); tri svjetska prvenstva u dvorani (Moskva 2006, Valencija 2008. i Istanbul 2012. godine); šest evropskih prvenstava na otvorenom (Minhen 2002., Geteborg 2006., Helsinki 2012., Cirih 2014., Amsterdam 2016. i Berlin 2018. godine) te na četiri EP-a u dvorani (Torino 2009., Pariz 2011., Geteborg 2013. i Prag 2015. godine).

“Olimpijada je najveće takmičenje koje čovjek može dokučiti. Uvijek mi je cilj bio da upadnem u finale. Kada upadnete u finale, i s mojim takmičarskim duhom, može se uvijek pomjeriti 4-5 mjesta pa se moglo upadati među prvih osam. Ali, eto, to mi nije pošlo za rukom. Uvijek sam bio na margini- da li ću ispuniti normu za finale ili neću. Nisam bio u TOP 15 pa da se takmičim za neku bolju poziciju. Ali, u takvim uvjetima i okolnostima, treba biti sretan što sam ispunjavao norme i odlazio na takva takmičenja. Na SP-u u Berlinu 2009. godine bio sam deveti u finalu, ali pošto je jedan takmičar pao na dopingu, vodim se kao osmi. Ista je stvar i sa Valenciji, u dvorani 2008. godine, gdje sam također bio osmi. To je veliki uspjeh. Da sam uspio otići na još jedno svjetsko prvenstvo na otvorenom, bio bih rekorder po broju nastupa u konkurenciji muškaraca, jer samo bacač diska Raus Ridl iz Njemačke ima osam nastupa”, podsjeća Alić.

Međutim, kada se osvrne iza sebe, mora biti zadovoljan. Pogotovo što je u Zenicu, u julu 1995. godine, stigao u srebreničkom zbjegu. Bio je tek među malobrojnom grupom svojih komšija koji su preživjeli pad te enklave pod zaštitom Ujedinjenih nacija, a u kojoj je Vojska Republike Srpske počinila i genocid.

“To su bile i najteže godine u mom životu! Sve te žrtve, kako u familiji, među komšijama, prijateljima, sugrađanima…To se ne može opisati. Kao dječak, tada sa 16 godina, prošao sam i te, neke, ružne stvari. Ali, prošao sam sve opsade, zasjede…i, na kraju, ostao živ. Sa grupom komšija iz mog rodnog sela, Kružev Do između Žepe i Srebrenice, nekoliko sam se dana krio po šumi, onda smo krenuli prema slobodnoj teritoriji. Ljudi koji su vodili tu grupu, bili su pogubljeni. Nailazili smo na zasjede, žrtve, minska polja…Rasparčali smo se na nekoliko grupa, a moja je grupa, na kraju, ostala sa pet ljudi”, prisjeća se Alić.

Dodaje kako su ušli u “tranšeje i rovove naše vojske, Armije BiH, u jutarnjem periodu, dok su još uvijek spavali”.

“Začudili su se kako smo ušli, jer je ispred bilo minsko polje. Nasreću, niko nije stao na minu. Ali, eto, kada Bog čuva, vjerujte, ne može vam se ništa dogoditi. To je, jednostavno veća sila, a, ko vjeruje u Boga, to je ta veća sila”, ističe Alić, koji dodaje da su na „na slobodnu teritoriju“ ušli na planini Karaula, između Olova i Kladnja.

Stariji brat Sadet (46), koji je bio zarobljen te proveo šest mjeseci u logoru u Foči, kao i drugi brat, Himzo (44), nakon rata su otišli u Ameriku, gdje su se skrasili te su porodični ljudi.

“Najveći cilj i bogatstvo bilo je ostati živ, a, onda, kada ostanete živi, onda se razmišlja o drugim stvarima. Razumnim ljudima se to može približiti. Hvala Bogu, i Sadet je razmijenjen te je preživio. Ali, u Srebrenici nam je poginuo amidža, kao i dosta komšija i familije”, prisjeća se Alić.

Pokazala se, kaže, dobrom odlukom da “s drugim bratom i babom” na slobodnu teritoriju, mada je s majkom trebao biti u konvoju da u Tuzlu.

“S obzirom da sam malo bio krupniji te izgledao nešto starije nego dječak od 16 godina, donijeli smo odluku da ja ostanem, jer su se roditelji bojali da me neće skinuti s konvoja. Kao što se dešavalo mojim vršnjacima, koji su, nažalost, ostali bez života. Samo su rijetki preživjeli, jer su sa konvoja skidani i dječaci od 14, 15, 16 godina. Tako da, rekao bih, mi sve možemo da maštamo i režisiramo, ali neko odlučuje kako će se stvari odvijati”, poručio je za kraj razgovora Alić, kojega čekaju nove krupne odluke.