Od bureka do Mostara: Jadi bošnjačke politike

Ima nas još mnogo koji se sjećamo one situacije kada je Dragan Čović poslao Bakira Izetbegovića po burek. Bila je to jedna mučna scena. Lider HDZ-a je pozvao lidera SDA na pregovore. Mjesto sastanka je trebao biti jedan restoran u Orahovici kod Konjica. Izetbegović je požurio iz Sarajeva, naručio burek i čekao. Čović se nikada nije pojavio.

„Čović je propustio vrlo dobar burek kod Fikreta Prevljaka“, reći će tada poniženi Izetbegović, kojem će i nakon svega Čović ostati „pouzdan partner“.

Sedam godina kasnije, jedna druga delegacija zaputila se u Hercegovinu. Nisu napravili Izetbegovićevu grešku, pozivajući Čovića da se sretnu na pola puta. Oni su se drito zaputili Draganu Čoviću na noge. Lider HDZ-a BiH je sjeo za sto, a lideri trojke su se poredali iza njegovih leđa. Iz njihovih je pisalo – ustrajno.

Lider koji sjedi kao politički kapital ima četiri državna zastupnika. Lideri koji su mu čuvali leđa imaju deset ruku u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Plus člana Predsjedništva BiH. Sam Nermin Nikšić ima u državnom Parlamentu više zastupnika od Dragana Čovića, a u zbiru Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković imaju dva i po puta više zastupnika od predsjednika HDZ-a BiH.

Pa, opet, lider HDZ-a se sa svoja četiri zastupnika nametnuo kao neprikosnoveni i nezaobilazni lider za formiranje vlasti. Lider koji će birati između dva zaraćena bloka stranaka sa sjedištem u Sarajevu.

Čović će, govoreći na konferenciji za medije, reći da je njegov prevashodni partner lider SNSD-a Milorad Dodik. Ostali će se morati boriti za naklonost i delegate u Domu naroda FBiH.

Ako zbrojimo ruke u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović ukupno imaju dvanaest zastupnika i jednog člana Predsjedništva BiH. SDA sama ima devet. A u zbiru SDA, SDP, NiP, DF, NS i NES imaju dvadeset i četiri državna zastupnika. Plus dva člana Predsjedništva BiH. I sve ove partije sa sjedištem u Sarajevu se moraju nadmetati za naklonost Dragana Čovića i Milorada Dodika. To što imaju duplo više državnih zastupnika ne znači im ništa.

Da ne bude, zabune:nije problem to što je su lideri Trojke otišli u Mostar na noge Draganu Čoviću. Sporno je to, a radila je to i SDA, što lideri političkih partija igraju po notama iz zapadnog Mostara.

Trenutno se u kantonalnim skupštinama sa bošnjačkom većinom vodi grozničava bitka za bošnjačke delegate u Domu naroda FBiH. Zenica i Goražde su nam dokaz da se cjelokupna politika vodi isključivo za bošnjačkog delegata. Više uopće nije bitno ko će biti premijer u određenom kantonu. Liderima sarajevskih partija je sada bitniji Klub Bošnjaka. Dragan Čović je postavio ljestvicu – ko ima više delegata u Klubu Bošnjaka njegov je partner. Dva bloka sarajevskih stranaka su prihvatila izazov i krenula u bespoštednu borbu do posljednjeg bošnjačkog delegata. Za to vrijeme Dragan Čović u miru sjedi i iz prostorija HNS-a gleda nadmetanje.

Četiri državna zastupnika HDZ-a su, očito, veća i jača od dvadeset i četiri zastupnika stranaka iz Sarajeva.

Nekoliko puta sam u Oslobođenju detaljno objašnjavao kako nijedna partija nije nezaobilazna prilikom formiranja vlasti na nivou BiH. Može, dakle, bez svih. Ali Dragan Čović je uspio da se, sa svega četiri zastupnika, nametne kao nezaobilazan faktor u odnosu na sve druge partije koje same imaju prostu većinu u Predstavničkom domu PS BiH i Predsjedništvu BiH. I on određuje uslove.

Potpuno je svejedno koji će od dva zaraćena bloka pobijediti u utrci za većinu u bošnjačkom klubu naroda. Stvar je da oba bloka, ma koji pobijedio, u vlast ulazi pod uslovima koje će postaviti Dragan Čović.

Kada su u utorak Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković otišli u Dom HDZ-a, mnogi su ih proglasili izdajnicima. Slične su konstatacije iznošene kada je SDA išla na pregovore sa HDZ-om BiH. Jer u Sarajevu se već počelo podrazumijevati da se svaki ulazak u vlast plaća Draganu Čoviću. On je, nešto, kao carinik raspoređen na granicama vlasti.

Sada se vratimo četiri godine unatrag. Željko Komšić i Šefik Džaferović su bili članovi Predsjedništva koji su u rukama držali ključ za formiranje Vijeća ministara. Mjesecima su odbijali imenovati mandatara. Dodik je na kraju pristao. Predsjedništvo BiH je usvojilo historijski Program reformi koji nas je podigao stepenicu više na putu prema NATO-u. Mogli su, da se ne varamo, Komšić i Džaferović uzeti još i više od ANP-a. Recimo, mogli su usloviti novi saziv Vijeća ministara BiH novim sazivom Vlade Federacije BiH. Ali nisu. I četiri godine smo imali Fadila Novalića u (piro)tehničkom mandatu.

Sada se situacija obrnula. Dragan Čović i Milorad Dodik su u vlasti. Političke partije iz Sarajeva su podijeljene na dva (nepomirljiva) bloka. Čović je stao na granicu vlasti i ispostavlja fakture.

„Ko da više, naš je partner“, ogolio je prije tačno deset godina političku strategiju SNSD-a i HDZ-a BiH tadašnji državni zastupnik Milorad Živković.

Za državu i narod je svejedno ko će dati više. Posljedice će biti iste. A moglo je drugačije. I još uvijek može. Borba za kantonalne vlade je poželjna. Ali borba za naklonost Dragana Čovića je pogubna. Za bilo koji blok.

Zamislite, recimo, na kraju ovog teksta da šest stranaka koje sebe nazivaju probosanskim  izađe na megdan Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku sa svoja 24 zastupnika i dva člana Predsjedništva BiH. I da kažu – ko da više, naš je partner. A alternativa u RS-u postoji. Sa potrebnom entitetskom većinom. Bojim se da to samo i možemo zamišljati.