“Oca i majku sam iskopao iz ruševina, pa sam kopao da ih sahranim”

Na groblju Nurdagi, u turskoj provinciji Gazijantep, koja je razorena u zemljotresima koji su ove sedmice potresli ovo područje, uskoro više neće biti mjesta da se pokopaju mrtvi.

Svježe iskopani grobovi imaju spomenike bez natpisa, a kraj njih stoje samo komadići tkanine sa odjeće zakopane žrtve, kako bi neko možda mogao da ih identifikuje.

Na ulici ispred groblja, nekoliko desetina tijela je na kamionima poredano jedno na drugo, i čeka se na ukop. Na groblje su brže bolje stigli imami kako bi mogli da izvedu obrede prije sahrane. Nekada čitaju molitve i za po deset žrtava odjednom.

Zvaničnici su dostavile desetine kovčega iz okolnih mjesta, čak i iz Istanbula, kako bi žrtve razornih zemljotresa bile dostojno sahranjene.

Pet dana nakon dva razorna zemljotresa jačine 7,7 i 7,6 stepeni po Rihteru, koji su potresli Tursku nedaleko od granice sa Sirijom, broj mrtvih iz sata u sat neprekidno rastu. Broj žrtava u obje države uveliko je prešao 20.000, a Nurdagi i gradovi širom juga Turske i sjeverne Sirije izgledaju apokaliptično.

Više od 40 posto možda nije živo

– Više od 40 posto stanovništva ovog grada možda više nije živo – kaže za Guardian Sadik Gunes, imam u Nurdagiju. Njegova kuća nalazila se uz džamiju, koja uništena je do temelja u potresu.

Kako više bogomolja ne postoji, obrede i masovne dženaze vrše na otvorenom.

– Više ne znam koliko sam ljudi sahranio od ponedjeljka. Proširili smo groblje… Pod ruševinama i dalje ima ljudi… I njih ćemo sahraniti kada ih izvuku. Sahrane vršimo i tokom noći, dolazi narod da nam pomogne – kaže imam.

Dok čekaju na dolazak mrtvozornika i tužilaca, stanovnici nekih gradova u Turskoj gomilali su tijela na stadionima ili na parkinzima kako bi rođacima pružili priliku da brzo identifikuju svoje najmilije prije nego što im se izda umrlica.

U Kahramanmarašu, spasioci i dalje češljaju ruševine, ali nerijetko pronalaze samo dijelove tijela. Jedan od spasilaca je opisao kako je pokušavao da identifikuje jednu od žrtava. Otkinutu ruku žene koju je pronašao pokazivao je ljudima na ulici sa nadom da će neko po prstima i laku na noktima uspjeti da identifikuje žrtvu.

Nema krov nad glavom

Sadi Ucar, koji je prije nekoliko sedmica kupio stan u novogradnji, više nema krov nad glavom.

– Bili su to novi stanovi. Kupili smo dva, u jednom je trebalo da ja živim sa porodicom, u drugom moji otac i majka. Oni su bili dvije zgrade dalje. Trebalo je da se mi uselimo ove sedmice. Čak smo i zavjese okačili prije nekoliko dana kod mame – priča Sadi.

U potresu se dom njegove majke i oca srušio.

– Kopao sam da izvučem majku i oca. Na kraju sam svojim rukama kopao i da bih ih sahranio – priča nesretni čovek.

U distriktu Afrin na sjeveroistoku Sirije proširili su groblje i iskopali masovne grobnice. U turskom gradu Osmani, na groblju više nema mjesta, dok kod Kahramanmaraš, koji se nalazi u blizini epicentra, toliko ljudi je sahranjeno da su spomenici pravljeni od odbačenih drvenih paleta i izlivenog betona.

U Džinderesu, na sjeverozapadu Sirije, gradu punom ljudi raseljenih tokom decenije građanskog rata, izbjeglice koje su preživjele bombardovanje i napade hemijskim gasom ponovo su spasavali živu glavu dok su se zgrade rušile.

“Cijela porodica mi je stradala”

Kada je prvi zemljotres udario u ranim jutarnjim satima 6. februara, Abu Majed al-Šar se probudio dok se zemlja snažno tresla, udarivši glavom o zid. Zgrabio je onoliko svoje djece koliko je mogao i otrčao niz stepenice na ulicu.

– Samo dvoje ljudi iz moje šire porodice je preživkelo. Gotovo cijela porodica mi je stradala – priča Abu.

Bijeg iz Džindiresa poslije zemljotresa vratilo je bolna sjećanja na evakuaciju porodice iz njihovog grada u istočnoj Guti, predgrađu Damaska, uništenog vazdušnim napadima sirijske vlade i dugotrajnom opsadom.

– Sjećanja su se vratila na vrijeme kada je cijeli grad uništen, osjećao sam kao da je ista situacija i podsjetilo me je na sedmoricu moje braće, koji su poginuli u urušavanju zgrade koja je pogođena u vazdušnom napadu. A sada, kada smo morali da kopamo u ruševinama u Džindiresu za mog drugog brata i ostale članove naše porodice, to mi je ponovo slomilo srce – rekao je on.

Jaser Abu Amar, pripadnik sirijske civilne odbrane, poznate kao Beli šljemovi, grupe koja je godinama radila na izvlačenju ljudi iz ruševina zgrada uništenih u vazdušnim napadima, ušao je u Džindires u nekoliko sati nakon prvog zemljotresa i prizor ga je savladao.

Sravnjeno do temelja

Više od 100 zgrada u kojima su živjele čitave porodice sravnjeno je do temelja.

– Šokirao me je prizor. Tolika razorenost plaši – rekao je spasilac.

Njegove kolege na terenu su čitave sedmice, ali se sada suočavaju sa nedostatkom pomoći i neophodne mašineri.

Idlib je bio odsječen od ostatka svijeta sve dok šest kamiona pomoći, koja je stigla od UN, nije stigla u četvrtak. Širom sjevernih dijelova Sirije ljudi sada žive u šatorima. Prinuđeni su da lože sve što im padne pod ruku kako bi se ugrijali, dok snijeg pada. Hrane i drugih osnovnih potrepština gotovo da nema.

– Svijet nas je zaboravio. Imamo malo hrane, da izdržimo neko vrijeme. Ali da bismo se zagrijali fali nam drva. Ima nešto malo, da se ogrijemo na par sati, kako bi nam ogrjev potrajao što duže. Nekako su nas ostavili da se sami suočimo sa ovom situacijom – kaže Muhamed Abu Hamsa koji je pobjegao iz Džindiresa.