Neven Anđelić: Koje interese NATO trenutno ima u Bosni i Hercegovini?

Invazijom Ukrajine iz Rusije, pogoršana je bezbjednosna situacija svugdje, uključujući i BiH.

Piše: Neven Anđelić za portal Radiosarajevo.ba*

Njemački kancelar Olaf Scholz je obznanio da će njegova vlada smjesta pronaći 100 milijardi eura za osnaženje oružanih snaga zemlje te da će Njemačka ubuduće uplaćivati dva posto GDP za odbranu, shodno njenom članstvu u NATO-u, a zbog čega je Donald Trump glasno prigovarao 2017. godine.

Bosna i Hercegovina nije Njemačka, nije ni Rumunija, nije čak ni Albanija, materijalno, politički i bezbjednosno, ali mora osigurati svoje pozicije za dobrobit svojih građanki i građana. Ovdje nije u pitanju takmičenje ideologija pa da se društvo dijeli. Ovdje je u pitanju podsjećanje na Španiju tridesetih i BiH devedesetih.

Zbog toga BiH mora reagovati, a kada su joj institucije blokirane, to rade stranci na osnovu nadgledane suverenosti zemlje. Pojačanje od petstotinjak vojnika za EUFOR je na putu. Njihova sila ne mijenja bitno vojnu snagu evropskih trupa u BiH, ali jasno označava orijentaciju zemlje i kojim širim alijansama zemlja pripada ili bi trebala pripadati.

Ruska invazija donijela je direktno zlo Ukrajini čiji je narod donedavno većinom imao izuzetno bliske odnose s Rusima generalno, pa čak i s državom kojom se upravlja iz Kremlja. Bjelorusija se odmah svrstala i objavila referendumske rezultate da se nuklearno oružje može razmjestiti na njenoj teritoriji. S druge strane, tradicionalno neutralne Švedska i Finska pokazuju nagovještaje da javnost nije toliko protiv članstva u NATO kao prijašnjih decenija.

Na Zapadnom Balkanu samo tri zemlje nisu članice NATO-a. Kosovski ministar odbrane zatražio je stalnu američku vojnu bazu te ubrzani prijem u članstvo NATO. Međutim, NATO članice ne mogu biti zemlje bez potpune kontrole svojih granica. Članci 4. i 5. NATO pakta zahtijevaju i potpunu solidarnost svih zemalja ukoliko je jedna u opasnosti. Time bi se potencijalno uvezla kriza iz nove članice koja nije u potpunoj kontroli sopstvene teritorije. Kosovo, dakle nije u poziciji da bude primljeno, osim u slučaju nekih vanrednih geopolitičkih promjena i krize bez presedana gdje bi NATO odustao od nekih principa, barem privremeno. Dodatni problem je da Kosovo ne priznaju četiri članice NATO.

Srbija, ukoliko inzistira da je Kosovo dio njene suverene teritorije, također ne ispunjava uslove za NATO. Jedino Bosna i Hercegovina, od zemalja van NATO-a na Balkanu, ispunjava ove uslove – ima potpunu kontrolu nad cjelokupnom svojom teritorijom. NATO, osim sigurnosnih aspekata u BiH i regiji, također ima dodatni interes. Cjelokupna južna obala Evrope, štaviše od tursko-sirijske granice, ne ulazeći u Crno more, do Gibraltara i potom do Atlantika, dio je NATO saveza osim 20 kilometara obale u predjelu Neuma.

Formalizacijom članstva BiH u NATO zatvorio bi se niz trenutno spornih tema među domaćim političkim elitama. Sigurnost zemlje, njenog stanovništva, relativni prosperitet građana i građanki te prijateljski odnosi s 30 preostalih zemalja bi bili prilično sigurni i benefitarni za bosanskohercegovačko društvo. Nedavni “non-paper”, navodno originalno napisan na slovenskom, upitno se postavio prema budućnosti vise zemalja. Nije bilo previše žučne rasprave o Sjevernoj Makedoniji, već je fokus bio na Bosni i Hercegovini. Makedonci, Albanci i ostali su unutar NATO-a. Teritorijalni integritet Sjeverne Makedonije je neupitan. Bosna i Hercegovina mora slijediti makedonski put.

Političke elite u BiH gube vrijeme, znanje i energiju na rasprave koje su izlišne u slučaju jasnog članstva u najmoćnijoj vojno-bezbjednosnoj organizaciji. Cijena je “prava sitnica”, dva posto GDP. Tokom Hladnog rata, Brozova strategija je bila nesvrstanost, bogatije zemlje poput Švicarske i Austrije bile su neutralne. Hladni rat je završio prije više od 30 godina, Pokret nesvrstanih simbolički postoji, ali je skoro irelevantan u međunarodnim odnosima, a zemlje se dijele na čvrsto demokratski orijentisane i one sklonije autoritarnim režimima u kojima se lider jednog jutra probudi i odluči na invaziju. I demokratije znaju agresivno djelovati, ali su političari pod pritiskom javnosti. Barem su demonstracije i kritika slobodni. Šta se desava u Moskvi s oponentima režima?

Izbor je između društva sa slobodnim mišljenjem i onog s obaveznim mišljenjem. Neutralnost u ovom dobu ne postoji. U današnjem svijetu, neutralnost Srbije ima potencijal za uspješnu vanjsku politiku baš kao što i Aleksandar Vučić ima sličnosti s Titom. Nikakve, dakle.

Sve ostale zemlje u Evropi, s izuzetkom Bjelorusije, pokazale su jedinu moguću reakciju – solidarnost s narodom koji pati. Španija tridesetih je u historijskom sjećanju, Bosna i Hercegovina devedesetih u svježem. Ukrajina se dešava sada. Bosna i Hercegovina mora se svrstati iz barem dva razloga: iz čistog interesa zarad zaštite sopstvenih interesa, te iz moralnih načela koja se protive upotrebi sile nad ljudima. Ako je prvi interes upitan u debatama među tri političke elite u zemlji, drugi interes, onaj moralni, ne može biti upitan. Nije u narodu, ne smije biti ni među elitama.

*autor je profesor međunarodnih odnosa na Regents univerzitetu u Londonu