Negiranje genocida u Srebrenici kao medijsko oruđe Rusije

Negiranje genocida u Srebrenici intenzivirano je od početka ruske agresije na Ukrajinu, s ciljem relativiziranja zločina za koje su optužene ruske snage. Ovo za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže Marina Maier, autorica izvještaja o negiranju genocida u Srebrenici u ruskim medijima.

U izvještaju koji je objavio Memorijalni centar u Srebrenici, ova austrijska istraživačica ukazuje da je negiranje genocida u medijima u Rusiji povezano sa određenim događajima, kao što je veto koji je 2015. Rusija uložila u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na prijedlog rezolucije o osudi genocida u Srebrenici.

Istraživanje je urađeno u saradnji sa organizacijom Austrijska služba u inostranstvu i prati ruske narative koji su se, u protekle 23 godine, koristili u kontekstu genocida u Srebrenici.

Slučajeva negiranja genocida u medijima u Rusiji bilo je i tokom 2021. godine, nakon objavljivanja izvještaja komisije koju je formirala Vlada Republike Srpske, kojim je umanjen broj žrtava srebreničkog genocida.

Najviše ih je, pak, zabilježeno u aprilu 2022, kada su otkriveni zločini u ukrajinskom gradu Buča za koje je optužena Rusija.

– Glavni cilj je bio da se za sve probleme okrivi Zapad i u tom pogledu genocid u Srebrenici etiketira kao falsifikat, koji bi se usporedio sa dešavanjima u Buči – kazala je Maier za RSE.

Vojska Republike Srpske je u julu 1995. godine u genocidu Srebrenici ubila više od 8.000 Bošnjaka, za što je osuđeno oko 50 osoba na više od 700 godina zatvora.

Memorijalni centar Srebrenica objavio je nedavno analizu “Negiranje genocida u Srebrenici u ruskom medijskom prostoru”. Na koji način ruski mediji izvještavaju o genocidu u Srebrenici

– Cilj nam je bio da u ovom izvještaju prepoznamo dinamiku negiranja genocida i odlučili smo da prikupimo sve dostupne slučajeve od 2000. do 2023. godine.

Generalni zaključak je da je do prošle godine bilo prisutno umjereno poricanje i to uglavnom u marginalnim ruskim medijima. Ponekad su objavljivali članke sa sajtova iz zemalja bivše Jugoslavije, a mogle su se primijetiti i takve objave na društvenim mrežama i internetskim forumima.

Događaj koji je Srebrenicu vratio u ruski medijski prostor su dešavanja u Buči, u aprilu 2022, kada je ruska vojska napustila grad koji je prethodno zauzela, nakon čega su pronađena tijela žrtava na ulicama i u kućama.

Tada se mogla vidjeti sasvim drugačija slika, a negiranju genocida pridružili su se i “veliki” mediji, koji imaju mnogo čitatelja širom ruskog govornog područja.

Možete li navesti konkretne primjere i kako objašnjavate činjenicu da je negiranje intezivirano nakon stradanja u Buči?

– U brojnim slučajevima radi se o direktnom negiranju genocida. Neki od primjera su članci koji genocid u Srebrenici nazivaju “montiranim i falsificiranim muslimanskim lažima”, teatrom, a često se koristi riječ “mit”.

Najupečatljiviji primjer je izjava Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog ministarstva vanjskih poslova: “Treba da pronađemo direktore produkcije u Srebrenici”. Otprilike, ista poruka bila je emitirana na televiziji početkom aprila 2022.

U ovom trenutku vjeruje se da zločin u Buči možda počinila ruska vojska. No ruska strana to negira i odmah je počela da širi informacije da žrtve nisu stvarne i da je sve to falsifikat i da je sve namješteno s ciljem diskreditacije ruske vojske.

U tom kontekstu, počela je da se spominje Srebrenica radi poređenja s događajima u Buči. Cilj je bio označiti sve provokacijom i insceniranjem istog tipa kao što je, kako su prenijeli ruski mediji, bila Srebrenica.

U tom poređenju jasno se vidi želja ruske strane da upotrijebi sva sredstva kako bi dokazala da nije umiješana u događaj u Buči i negiranje genocida zapravo koristi za vođenje informativnog rata.

Sve to je povezano sa teorijama zavjere, kako bi se javnost ubijedila da su i događaji u Buči i genocid u Srebrenici bili falsifikat.

Da li je ovakav narativ u ruskim medijima odraz političke retorike u Rusiji, ali i navodno bliskih odnosa koje Rusija ima sa vlastima u Republici Srpskoj i Srbiji, koje također ne priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid?

– Nisam ekspert za politiku Balkana, no želim ukazati na jedan trend. Čini mi se da je Srebrenica prilično zaboravljena tema koja se rijetko pojavljuje u retorici ruskih političara.

Osim posta koji je na Telegramu objavila Zaharova nismo primijetili da su to govorili političari, a članci u medijima većinom su bili napisani na temelju izjava političkih analitičara i slično.

Nažalost, nisu svi u Rusiji i drugim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza infomirani o ratu u bivšoj Jugoslaviji i onome što se dešavalo, recimo, u Srebrenici, Višegradu, Prijedoru.

Negiranje genocida u Srebrenici, ukoliko govorimo o prošloj godini, predstavlja oruđe u medijskoj stratategiji Ruske Federacije u ratu protiv Ukrajine.

Cilj, dakle, nije samo negiranje genocida, nego dati primjer za navodno falsifikovanje od zapadnih obavještajnih agencija.

U dosadašnjem znanstvenom radu bavili ste se i pitanjima rehabilitacije osuđenih za ratne zločine. Uz negiranje genocidam u BiH je tri decenije nakon okončanja rata prisutno veličanje ratnih zločinaca.

Tako je jedan od njih, kojeg je osudio Haški tribunal, nedavno izjavio da bi opet učinio sve isto. Kako se ovakva situacija odražava na bh. društvo i proces pomirenja?

– To je veliko i složeno pitanje. Uradila sam istraživanje u ovoj oblasti koje se bavilo osobama koje su bili osuđene pred Haškim tribunalom, odnosno njihovim izjavama nakon puštanja na slobodu.

Treba napomenuti da se sudska praksa za prijevremeno puštanje iz zatvora značajno promijenila u posljednjih nekoliko godina. Pitanje priznavanja krivice i kajanja sada se ocjenjuju kao faktor rehabilitacije, a prije to nije bio slučaj.

Nastojala sam da uspostavim vezu između rehabilitacije osuđenika i procesa pomirenja u region. Rezultat je bio razočaravajući. Postavlja se pitanje da li kazna ima smisla ukoliko nije dovela do pokajanja osuđenika, pogotovo u slučajevima kad se on može vratiti u društvo i u javnosti iznijeti svoju verziju događaja.

Praksa pokazuje da rezultat rada Haškog tribunala na rehabilitaciji zatvorenika nije zadovoljavajući, ni za zatvorenika ni za postkonfliktna društva. Pesimistična sam što se tiče efikasnosti kazni u međunarodnom krivičnom pravu i takve izjave, kao i negiranje krivice, negativno utječu na pomirenje u regionu.

Cijeli interviju za RSE možete pročitati ovdje.