Nedim Krajišnik: Vraćamo dignitet časnoj nastavničkoj profesiji

Školstvo u Bosni i Hercegovini realna je preslika cijelog postratnog društva. Posljednjih smo godina, kroz loše rezultate na međunarodnim istraživanjima PISA i TIMSS dobili i mjerljive potvrde niskog kvaliteta i i neefikasnosti obrazovnih sistema koji su uspostavljeni u našoj zemlji. 

Već sama činjenica da govorimo o školskim sistemima u množini odslikava odsustvo jedinstva, kako u pogledu sadržaja odnosno onoga šta mlade generacije u BiH danas uče, do odsustva dugoročnih vizija kuda trebaju da vode obrazovne reforme.

Dugogodišnja iskustva iz oblasti obrazovanja koja ima naš sagovornik Nedim Krajišnik svjedoče da uprkos lošim sistemima, pojedinci u obrazovnim sistemima u BiH mogu postići sjajne rezultate. Baza od preko 8000 izvrsnih profesionalaca obuhvaćenih “Zajednicom inovativnih nastavnika” jedna je od aktivnosti kojom se bavi Centar obrazovnih incijativa Step by Step čiji je Krajišnik izvršni direktor.

U intervjuu za Radiosarajevo.ba ovaj stručnjak govori o uzročno-posljedičnoj vezi između kvalitete obrazovanja i društva u kojem stasavaju mlade generacije. Doktorant čija disertacija nosi naslov: “Transformacija kulture nasilja u kulturu mira u obrazovanju Bosne i Hercegovine” na početku razgovora analizira sve češće primjere radikalizacije među najmlađima.    

Radiosarajevo.ba: Nedavni primjer sa fudbalskog turnira na Ilidži kada su desetogodišnja djeca skandirala nacionalističke parole, otvara mnoga pitanja. Stavovi su da je odgovornost na roditeljima, društvenom okruženju, školi… Kako vi gledate na fenomen radikalizacije među najmlađima?

Krajišnik: Duboko vjerujem da su djeca odraz vrijednosti i uvjerenja koje postoje kod odraslih. To je vrlo jednostavno. Ono što “odrasli” smatraju prihvatljivim djeca jednostavno perpetuiraju, pritom ne postoji kritička refleksija na određeno ponašanje ili stav, koju ne možemo očekivati od djeteta koji živi u takvom okruženju.

Radikalizacija je proces koji prolaze sva društva koja vode bitku sa niskim socio-ekonomskim statusom, podijeljenim društvom po etničkim ili drugim “identitarnim odrednicama”. Ukoliko ne prepoznajemo poligone za radikalizaciju, ono što podiruje radikalizaciju ili jednostavno pristajemo na istu, onda je to očigledno smjer u kojem želimo da idemo. Bojim se da je radikalizacija svjesni proces, a na branicima nas stoji malo.

Ovdje su djeca kolateral i strašno vrijeđa ovakav bahati, sebični i nepromišljeni odnos prema njima. Ako razumijemo pojam radikalizacije kao glagol, bojim se da postaje svršeni, mi imamo duboko radikilazirano društvo i djecu.

Radiosarajevo.ba: Često možemo čuti stereotip da današnji nastavnici po mnogo čemu nisu kao što su bili nekad. Ne samo da je generalno narušen autoritet nastavnika, često čujemo za primjere nedostatka nastavničkih kompetencija, površnost, pristrasnost. Je li zaista tako ili možda ne vidimo onu bolju stranu?

Krajišnik: Nastavnici nisu homogena kategorija. Oni su različiti koliko i društvo, što znači da postoji nekoliko perspektiva iz koje možemo posmatrati ovo važno pitanje. Nastavnici pripadaju sistemu koji se svjesno ili nesvjesno urušava već dugi niz godina, stoga su i oni kao najvažniji faktor kvalitete obrazovanja, u nezavidnoj poziciji. Od ulaganja u nastavničku profesiju, pedagoških normativa, oskudijevanja u alatima za rad, nemogućnost ozbiljnog i sistemskog profesionalnog razvoja, negativne percepcije u društvu itd.

Njihove muke kreću od inicijalnog obrazovanja koje odbija da se mijenja ili se veoma sporo mijenja i unapređuje. Sama praksa na fakultetima svedena je na minimum. Kada izađu kao nepripremljeni ne postoji proces koji im omogućava hospitacijski period u kojem imaju smislen sistem ulaska u učionicu. Na kraju, sistem ne vodi računa o tome da im je potrebna svakodnevna podrška i kontinuiran razvoj.

Sa druge strane postoje vrsni nastavnici koji uprkos sistemu polučuju ozbiljne rezultate. Ovdje govorimo o nemalom broju njih koji su na kraju svedeni u isti koš sa onima koji ne obavaljaju svoj posao na kvalitetan način.

To proizvodi frustracije kod dobrih nastavnika koji ubrzano gube motivaciju. Sistem opstaje na entuzijazmu pojedinaca.

Uređivanje nastavničke profesije i uvođenje standarda zanimanja je preduslov za razvoj profesije. Ovdje moramo prepoznati i one koji se uporno bore protiv uvođenja koncepta odgovornosti u profesiju. No ako takva odgovornost bude nametnuta od treće strane, onda govorimo o neprirodnom procesu. Zadatak svake profesije jeste da se uređuje i stvara preduslove za izvrsnost. To već ne može niko osim samih nastavnika. Utoliko su za to i odgovorni.

Radiosarajevo.ba: Zašto je obrazovni sektor u BiH po mnogo čemu obezvrijeđen? Šta su uzroci, šta posljedice, osim ranije pomenitog primjera ekstremizma među djecom kojeg, zapravo, djeca nisu ni svjesna?

Krajišnik: Sistem su svi i niko. Ako razumijemo da smo kao roditelji dio sistema ili kao nastavnici, onda se govori o promjeni paradigme odgovornosti. Osjećam se direktno odgovoran što je sistem obrazovanja ovakav, pritom dajem sve od sebe da budem konstruktivan partner.

Uzroke možemo prepoznati u nedostatku kvaliteta inicijalnog obrazovanja nastavnika, nedostatak smislene platforme za ulaganje u obrazovanje, zatim u destruktivnim snagama koje su dopustile primitivne pojave privatnih obrazovnih procesa bez ikakvog pokrića,  te raskol i nepovjerenje među akterima – od nastavnika, obrazovnih autoriteta i na kraju same djece i roditelja.

Ne smijemo zažmiriti na činjenicu da gotovo niti jedna poslijeratna vlast pa ni opozicija ne uzima obrazovanje za ozbiljno. To ćete vidjeti kroz hronični nedostatak strategija u obrazovanju i obrazovanja u političkim programima. Obrazovanje je za njih važno kao poligon za zapošljavanje i indoktrinaciju. To gotovo jedino dobro rade.

U posljedicama treba biti kreativan jer je lista nepregledna. Treba samo razumjeti da se radi o živim bićima kojima pravimo nenadnoknadivu štetu. To je i moje i vaše dijete!

Roditelji moraju razumjeti da je ovo sistem koji ubija radoznalost i znatiželju kod djece. Moraju razumjeti da više od polovina djece nije sretna u školi, da više od polovine je funkcionalno nepismeno. Ne znam šta može gore od toga.

Kao roditelj plačem ali sanjam i dan opšte pobune protiv ovakvog obrazovanja. To mogu samo roditelji! Naravno da nije njihov posao da popravljaju obrazovanje, ali je njihov posao neprekidni pritisak i visoka očekivanja. Na kraju ako razumijete školu više od nivoa “čuvališta” onda se očekuje i reakcija.

Radiosarajevo.ba: Može li obrazovni sistem kakav je u BiH, podijeljen po mnogim osnovama, ipak uroditi uspješnim generacijama? Od koga to zavisi?

Krajišnik: Podijeljen ili ne, on je podjenako loš na svakom pedlju Bosne i Hercegovine. Onog trenutka kada budemo razvijali koncept kritičkog mišljenja kod djece i to budemo radili sa uvjerenjem kao da nam život ovisi o tome, a ovisi, onda sve boljke Bosne i Hercegovine postaju irelevantne. To je jedini način za ozdravljenje društva. Ovisi, ponavljam, od svih nas. Obrazovanje mora biti prioretit u pregovorima, budžetima, svakodnevnim politikama. Unutar obrazovanja nama moraju nastavnici biti prioritet. Ulaganje i pomoć njima je jedini put.

Radiosarajevo.ba: Dugo se već govori o kurikularnoj reformi koja je jedan dugotrajan proces. Da li u međuvremenu i mimo nastavnog plana i programa, postoje područja na kojima profesionalci/ke u časnom nastavničkom zanimanju mogu napraviti kvalitetne iskorake?

Krajišnik: Obrazovanje ne poznaje reformu. Ono je pod stalnim procesom reforme i to je jedini zdravi pristup. Sve ostalo je politikanstvo i populizam. Pritom treba razlikovati reforme radi reformi i smislene reforme. Do sada takve nisam vidio. Sve dok one ne dođu kao vapaj samih nastavnika, do tada su vještačke. U međuvremenu ozbiljni profesionalci nastavnici imaju internalizovan stav stalnog unapređenja i izvrsnosti. Paradoks ali je tako. Oni i bez reforme imaju reformirane učionice pune radosti i avanture učenja.

Radiosarajevo.ba:  Još jedan od čestih argumenata koje možemo čuti je da škole ne posjeduju adekvatnu opremu za obuku u skladu s 21. stoljećem – pritom svaki učenik i nastavnik imaju pametne telefone i prate društvene mreže. Gdje su potencijali u ovom smislu?

Krajišnik: Nema niti jedan faktor koji toliko utiče na kvalitet obrazovanja kao kvalitetan nastavnik. Stoga to je neutemeljeni narativ. Sve je besmisleno dok mu nastavnik ne da smisao. Ja to razumijem kao izgovor. Naravno da škole moraju biti opremljene ali prije svega treba nam “vrhunski profesionalac”.

Radiosarajevo.ba: Kojim sve aktivnostima organizacija Step by Step doprinosi jačanju nastavničke profesije?

Krajišnik: Mi smo samo slobodni kritički pedagozi koji ne mogu mnogo. Mi kontinuirano propitujemo sebe i obrazovanje. Okupljamo takve nastavnike i ima nas više od 8000 iz čitavog regiona. Mi modeliramo dobro obrazovanje i neumorno stvaramo! Po prirodi smo partneri djece i osjećam da smo gotovo posljednji na ovoj liniji koja preklinje za bolje obrazovanje.

U međuvremenu ne prestajemo stvarati resurse, poligone za bolje obrazovanje i prilike da pomognemo nadležnim sistemima da se unaprijede. Malo ali neizmjerno važno. Na kraju neka naši nastavnici govore o nama.

Radiosarajevo.ba