Ne priznajem granice, pričamo istim jezikom, slušamo istu muziku i na kraju – ili si čovjek ili si g*vno!

“Stalno te plaše, treba se pokušati isključiti iz svega toga. Kad ustaneš, preslušavaš vijesti, ne znaš bil’ se ubio ili umio. Korona, druga boleščura, majmunske boginje, ptičiji grip, kravlje ludilo, samo te nešto plaše, klimatska promjena…”

Dragan Marinković Maca, sarajevski glumac s trenutnom adresom u Beogradu, jedan je od onih koji, kada je riječ o poslu, rijetko kada miruju. Po cijelom našem regionu Maca dogovara nove projekte, odradio je bh. turneju i prošao Bosnom kroz gradove sa svojom hit komedijom “Kakva ti je žena, takav ti je život”. Imali smo priliku gledati ga u seriji „Na rubu pameti“ reditelja Elmira Jukića i scenariste Adnana Kapetanovića, gdje je utjelovio Mostarca Fikreta Hodžića Pipu.– Raja me već zovu Pipić. Nedavno sam bio Dževad Bukva, sada sam Pipić. Ljudi se poistovjete s ulogom i zavole taj lik kroz mene. Mislim da je lijepa to priča, porodični sitkom. Trudili smo se da ne psujemo, da nismo vulgarni, banalni, ispalo je duhovito i drago. Nedavno sam baš sreo Jukića u Beogradu, on radi tamo neku predstavu, pa smo malo popričali o nastavku serije. Naišla je na dobar odziv publike i osvježenje je u ova „fina“ vremena – otkriva Maca za magazin Azra i priznaje kako stigne na sve strane, kakve ima planove za ovu godinu, šta mu je ispušni ventil i da li sa suprugom Jovanom razmišlja o usvajanju djeteta.

Ova godina ispunjena Vam je angažmanima. Kako gledate na proteklu 2022., je li i ona bila uspješna?

– Ma meni godina ko godina, kao i svaka druga, plus-minus. Koliko možeš da utječeš na to, to je drugi par rukava. Ne brojim dane, ni godine, svaki dan nova nafaka, pa kao nova godina nova nafaka. Bit će bolje, vjerujemo u bolja vremena, a fale nam ona stara, to nikako ne kontam. Nova godina, za mene je to, zemlja se okrenula oko sunca, neki slave, a meni je svaki dan za slavlje, svaki dan mi je rođendan. Tako da ja razmišljam o univerzalnim stvarima, mene inetresuje suština, a ne forma.

Kako gledate na trenutnu društvenu situaciju, jeste li optimistični, da li brzo, prebrzo zaboravljamo neke stvari?

– Mi smo rođeni tu gdje jesmo, na brdovitom Balkanu i svako malo nam je nešto, da li rat, da li pandemija, kriza, kod nas je to normalno stanje. Sve što je normalno, kod nas je nenormalno. Kao sve je super, sve je normalno, plata na vrijeme, penzija na vrijeme, onda kažu, a ovo neće na dobro. Ne do Bog goreg, nasmij se, oplakat ćeš. Sve ti je danas crno turbulentno, ne znam šta da kažem, prevara je vijeka, stalno te plaše, treba se pokušati isključiti iz svega toga. Kad ustaneš, preslušavaš vijesti, ne znaš bil’ se ubio ili umio. Korona, druga boleščura, majmunske boginje, ptičiji grip, kravlje ludilo, samo te nešto plaše, klimatska promjena, ma kakva klimatska promjena, more isto tamo gdje je i bilo. Gledam sliku Kipa slobode u Njujorku, nije more naraslo ni centa. Oni imaju potrebu za tim da nas plaše, nisam ja nikakav teoretičar zavjere, niti bilo šta. Šta je teorije zavjere u to smo se uvjerili od najsmrtonosnijeg virusa sada pa nadalje, ponavljam treba se isključiti i pokušati živjeti normalno u skladu s mogućnostima, potrebama i prestati biti potrošačko društvo, ubila nas je Evropa. To je najveći problem što sam vidio kad sam išao po nekim takozvanim siromašnim zemljama, koliko smo mi bogati ili siromašni hajd ga znaj, govorim o tim glupim materijalnim stvarima. Shvatiš da te je ubilo daj novi telefon, daj novi auto, daj ovo, daj ono… Kad je bila Nova godina, nisi mogao proći gradom, to ljudi kupuju, para očigledno ima. Ljudi troše na gluposti umjesto da potroše na putovanje, na druženja na ono zbog čega smo mi poznati, dobar dernek, akšamluk, malo muzikica, daj da nešto čalabrcnemo. Mobiteli vrijede koliko im je rok garancije, a nikada se ne zapitamo koliki je naš rok, dokle ćemo dobaciti kroz sva ta ludila.

Šta je Vaš ispušni ventil?

– Raja mi je katarza, fina ekipa ljudi, jedina terapija za ovu dijagnozu koju uspostavljaju da ubiju čovjeku. Stalno se govori da je pas najbolji čovjekov prijatelj, meni je čovjek najbolji prijatelj. Pas normalno da te voli, maziš ga, hraniš, šetaš… Ja mislim da ne smijemo pobjeći od čovjeka, lijepo je imati kućnog ljubimca, a ne modnog dodatka, ali trebamo napraviti krug ljudi s kojima nam je lijepo, koji nas ispunjavaju, napraviti mikrosvijet, mikroklimu. Ja i dalje mislim da je čovjek čovjek, bez obzira koliko se svašta dešava. To je tvoj izbor, da li si izabrao ispravno partnera, da li životnog druga. Majku, roditelje, djecu ne možeš da biraš, ali na neki način moraš se baviti time. Mi se više ne bavimo ni drugarstvom, ni prijateljstvom, ni s osobom s kojom dijelimo krevet, djecom rođenom se ne bavimo i zato ta djeca se ničemu ne raduju. Mi smo se prije radovali bombonjeri koja prođe 100 kuća, sa slave na slavu, s Bajrama na Bajram, majka kad je otvori, jest da je bombonjera nikakva, a ti je pojedeš s merakom. A djeca danas, daj ovo, daj ono i to mu je malo, igra se jedan dan i to je to.  Ništa im više ne pričinjava zadovoljstvo, to je najbolji pokazatelj dokle smo dobacili kao društvo. Ljudi, moramo se vratiti vrijednostima, što jeste Balkan, ljudskost, merhamet, da je čovjek čovjeku čovjek, a ne vuk.

Imate dva sina. Koliko je teško odgajati djecu danas?

– Teško je to danas. Biti roditelj je jedna od najozbiljnijih životnih uloga, danas pogotovo. Ja se držim tih nekih starih postulata i s jednim i s drugim sinom. Onako kako sam ja odgajan, mislim da je to dobro. O sebi mislim sve najbolje, da sam odgojen, da imam i čika i teta i kodeks i obraz. Tako da ja ne vidim tu nikakvu grešku, kao što danas to pokušavaju plasirati, da je to pogrešan odgoj. Sad ne smiješ prići djetetu, kao da nije tvoj, zaštićen. Ja pokušavam da imam hijerarhiju, da se zna ko je koga rodio. Pridržavam se i nekih zapadnih vrijednosti, s 18 godina da mi izađeš iz kuće, tu je Zapad odličan, predbračni ugovor je odličan, imaju tu neke stvari, nismo mi najpametniji, ali čovjek sazrijeva. Treba odgojiti dijete i napraviti od njega čovjeka. Rekao sam svom starijem, trebaš se što prije osamostailiti, preko noći može se desiti da me više nema, a ti ne znaš ni režije platiti. Lav s 18 punih dobrodošao u svijet odraslih, nema labavo, bolje da on sad plače nego ja kasnije. Svaka medvjeđa usluga nije dobrodošla, nekad te boli, ali ako si već želio da postaneš roditelj, onda se bavi djetetom suštinski. Ne želim da nijedan od njih bude Macin mali, stvarajte svoje ime, prezime i svoj obraz.

Nedavno se pojavila vijest da sa suprugom Jovanom želite da usvojite dijete?

– To je stara priča i neko je opet pokrenuo. To smo ja, Lav i Fjodor Simeon još prije osam godina sjedili, ja sam tada bio samac i pričali smo šta mislite da usvojimo sestru, oni kažu: super tata hoćemo. Mislio sam da je to jednostavnije, mislio sam da je mnogo više djece koja čekaju na usvajanje, međutim nije, mnogo je više ljudi koji bi voljeli da usvoje djecu. Ja sam nakon toga odustao iz razloga što ne želim nikome sreću da uzmem. Hvala Bogu, ostvaren sam kao roditelj, neka se neko drugi obraduje kao roditelj, jer nisi samo biološki roditelj, roditelj ili jesi ili nisi. Stara priča, ali neka se malo vratila zbog ljudi koji to sve prolaze. I ja sam prošao s mojom Jovanom kroz sličnu agoniju, kroz koju mnogi parovi danas prolaze, mora se o tome javno pričati. Kada sam ja prošao kroz tu agoniju, shvatio sam koliko ljudi prolazi kroz to, koliko pobačaja. Empatije imamo, ali kad prođeš lično kroz tu tragediju, pitaš se milion puta. Bitno je da se o tome razmišlja na pravi način. Probaj usvojiti, ima milion raje koja su usvojila djecu, pa nakon toga dobila svoju djecu, ima milion načina i treba se ozbiljnije baviti tim, ne proceduralno i verbalno da se povećava natalitet.

Da se vratimo još malo na Vaš posao. Kako to da Vas vole u cijelom našem regionu i da stižete na sve strane?

– Sve se stigne kad se dobro organizuje i kada imaš želju i volju i kad uživaš u onom što radiš. Ja svoju publiku cijenim. Meni kažu da sam glup jer sam dao otkaz u Kamernom teatru 55, čiji sam bio član. Ja nisam glup, ja sam čovjek. Ima milion mojih kolega koji dan-danas ne žive, štaviše, ni na prostoru bivše  Jugoslaviji, a kamoli u Bosni, ali primaju redovno platu od Kamernog teatra 55. Ja sam tako odgojen, ja ne mogu biti đukac, krenulo me fino s drugim poslovima i onda sam i ja kao i Zijah Sokolović, koji je prvi iz Kamernog uzeo hljeb u svoje ruke. Bio sam stipendista Kamernog, bio sam čovjek i dao sam mogućnost mladom kolegi da se zaposli. Neću da primam platu, a nema me. Ovaj jadan sjedi radi, a ovi kao pametni sram ih bilo. Baš sam na njih ogorčen. Kad imam premijeru prodam je. Ja izdati ne znam, to je uzročno-posljedična veza, nikad nisam publiku razočarao. Nikad nisu došli na predstavu i rekli: a Maca dragi koji klinac, što nas izradi, uvijek se igra na kartu više, pošteno i to je najbitnije i najčasnije u mom poslu. Kada izađem na scenu, dam sve od sebe i znam da publika koje je došla izađe s osmijehom. Uglavnom, vrtim, radim, borim se dok me ljudi vole. Ima me i nema me, svuda sam dobrodošao, što mi je najdraže. Ne priznajem granice, pričamo istim jezikom, slušamo istu muziku i na kraju ili si čovjek ili si g*vno.