Nastavak reportaže: Tragovi Bosne na anadolskim Putevima svile

Donosimo nastavak putopisa s Puteva svile. Putujući iz Istanbula ka Konji, naši putnici susreću Bošnjake čiji su preci otišli iz Bosne prije 150 godina, a koji jooš uvijek govore bosanski jezik. U Konji, gradu znamenitog Mevlane Dželaluddina Rumija, također nalaze tragove Bosne.

Polazeći iz Istanbula ka Istoku prisjećali smo se izvještaja o onima koji su napuštali ovaj grad i ostavljali kosti po dalekim pustinjama. Nadali smo se da ćemo imati malo više sreće vijugajući istim onim pravcima kojima se kretaše karavane s Puta svile. Već poslije sahatak vremena stigli smo u Karamursel, gdje nas je čekao prijatelj Redžep Begović.

Bogata historija

Istraživanje Puteva svile: Bajkoviti gradovi i mjesta skrivena za naše evropske oči

Njegovi su preci prije 150 godina doselili ovdje. Odveo nas je na ranč svoga oca što se prostire na 70 dunuma zemlje. Dedo Hajro dočeka nas na ogromnoj plantaži nara. Pogled mu bistar i oštar, oči izrazito plave, na ramenu pumparica. Pomislismo da bi bilo mudro zastati, ali ipak nastavismo. A onda, jedan osmijeh i raširene ruke dobrodošlice odagnaše svaku sumnju da je puška, možda, nama namijenjena: “Hajte, moji Bošnjaci, hajte!”

Hajro Begović (Foto: Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

Iz mutvaka proviri i nana Hasiba, pa ozarena povika: “Hošgeldiniz, hajte, hajte, bit će i kahva.” Ona je iz porodice Brzina – veli da zna i šejha Halila Brzinu s Mejtaša. Sat je prestao kucati dok sam slušao njihov bosanski, poput jezika Bašagića i Ljubušaka. Iako su rođeni ovdje, a u Bosnu dolazili dva puta turistički, na jeziku zemlje umiju tkati čudesne arabeske pripovjednih svjetova. Hajro nije dao krenuti dok nam nije nabrao pune džepove još nezrelih rezdelija. Nadoći će, kaže, do Jemena.

Hasiba Begović i Hamza Ridžal (Foto: Ahmed Šarić)

Prepoznavši naše oduševljenje, Redžep predloži da odemo do Saliha. Rođen je u Turskoj, a u Bosnu je prvi put došao 1992. godine da se bori i brani toprak na kojem nikada nije boravio, ali ga je nosio duboko u sebi. Priključio se Crnim labudovima i učestvovao u nekim izrazito važnim oslobodilačkim akcijama.

Salih (Foto Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

I s njim i njegovom suprugom Nedžibom tabirili smo jezičke nijanse: “Here, iz onog tamo sela, sve kazuju drukčije. Mi velimo krompir, oni krtola. Mi reknemo lopata, oni pijuka. U nas se vari, kod njih se kuha. Ama sve drukčije”, kaže Nedžiba. Salih kaže da mu žena umije i pjevati stare pjesme sevdalinke, ali je, uz sav trud, nismo uspjeli nagovoriti da nam nešto otpjeva. Trebalo bi provesti malo više vremena s ovim čestitim ljudima na njihovom imanju “di side liti”, kako kažu upotrebljavajući povremeno ikavicu pa bi se možda čula i neka sevdalinka koju smo i mi u Bosni zaboravili, a oni sačuvali u ovoj bosanskoj Anadoliji.

U svih devet bošnjačkih sela oko Karamursela, kaže Salih, svi pričaju bosanski. U to smo se osvjedočili uskoro. Na putu ka čaršiji zastajali smo kraj prolaznika da se upitamo i osvjedočimo u Salihove tvrdnje. Doista, sa svima smo lahko stupali u komunikaciju.

Nedžiba i Salih (Foto: Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

Posebno jak dojam ostavio je Erdžan koji za sebe kaže da je originalni Bošnjak: po stavu, jeziku, namu. Kratko vrijeme koje provedosmo zajedno iskoristio je zbijajući šalu s Redžepom i njegovim nesnalaženjem u jeziku. Naime, Redžep sve razumije, ali malo toga uspijeva iskazati na bosanskom, jer je znatan dio života proveo u arapskom svijetu. “Ti, brate, nisi Bošnjak. Ama jok. Sa babom i majkom zboriš turski. Ama ti si jabandžija”, govorio je Erdžan skoro prkosno. Ko ne zna koliko je velik Mercedes R klasa teško će pojmiti veličinu ovog gorštaka. Ahmed i ja pored njega smo djeca. Onaj temeljni ljudski instinkt da drugome pružiš ruku kada se upoznaješ mene je zamalo koštao ruke – još osjećam Erdžanov stisak, a do trenutka pisanja ove bilješke prošlo je tri dana.

Erdžan na putu za Karamursel (Foto: Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

S akšamom smo stigli i do čaršije, obišli repliku sarajevskog sebilja i sjeli u obližnju slastičarnu da s Redžepom osejrimo prije nego pođemo na jug. Međutim, uskoro uvidjesmo da od toga nema ništa. Svako malo prođe neki Bošnjak pa se, onako usput, priključi razgovoru: Sefer Karalić čiji su preci porijeklom iz Konjica, Enver Begić iz Travnika, Orhan Praho iz Hercegovine… Život bi bio prekratak da se upoznaju svi odreda i čuju njihove priče.

Replika sarajevskog sebilja u Karamurselu (Foto: Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

Mi smo morali dalje ka centru Seldžučkog carstva, jedne od najmoćnijih srednjovjekovnih imperija. Kroz Bursu i Eskišehir vozili smo prema Konji, velikom centru na Putu svile, gradu u kojem je živio i gdje je sahranjen veliki sufijski pjesnik hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi. O njegovoj slavi možda najbolje svjedoči činjenica da su tri opće imenice postale lične, vezane isključivo za njega. Kada se u Anadoliji spomene riječ “turbe” bez navođenja nečijeg imena nakon te riječi, misli se na turbe hazreti Mevlane.

Mesnevija je književni žanr, poput poeme u zapadnoevropskoj književnosti, ali kada se ime ovog žanra napiše velikim početnim slovom, zna se na koju se mesneviju misli – onu Mevlaninu. I napokon, riječ “mevlana” jeste titula koja se dodjeljivala velikodostojnicima. Nakon Rumija, ova je titula postala dijelom njegovog ličnog imena. Istina, imamo i jednog poznanika koji je po ovoj leksemi prepoznat, ali isključivo u užem krugu sarajevskih prijatelja.

Džamija i turbe Mevlane Dželaluddina Rumija (Foto: Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

Nijedan pjesnik orijentalno-islamske književnosti nije izvršio tako snažan i prepoznatljiv utjecaj na bošnjačku književnost i kulturu uopće kao što je to slučaj s hazreti Mevlanom – pirom (utemeljiteljem i duhovnim vođom) mevlevijskog sufijskog reda. Porijeklom iz Belha u današnjem Afganistanu, hazreti Mevlana je pred mongolskim pustošenjima sa svojim ocem migrirao u Konju, glavni grad moćne države Seldžuka, i tu ostao do kraja svog plodonosnog života. Iz Konje, prijestolnice mevlevijske duhovnosti, mevlevizam je u Bosnu stigao s prvim islamskim misionarima, čak i prije nego je Osmanska imperija ovladala Kraljevstvom Bosanskim.

U knjizi “Bošnjaci i islamska kultura” Sedad Dizdarević ističe da neki historijski podaci i predaje ukazuju da su mevlevije odigrali ključnu ulogu i u samom procesu širenja islama u Bosni. Pouzdano znamo da su mevlevije već bili prisutni u Bosni u vrijeme kada su Osmanlije došle na ove prostore. Najstarija kuća Sarajeva bila je upravo mevlevijska tekija na Bentbaši, podignuta 1462. godine, dakle, godinu dana prije konačnog pada Kraljevstva Bosanskog pod osmansku vlast. Riječ je o tekiji Isa-bega Ishakovića, utemeljitelja grada Sarajeva. Ova tekija bila je i prva kuća Sarajeva, podignuta na istočnoj strani grada kao dobrodošlica za sve putnike namjernike, musafire i prijatelje grada.

Iz Mevlaninog turbeta (Foto: Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

Osnivanjem tekije na Bentbaši utemeljena je i tradicija kazivanja i tumačenja Mesnevije, tog kolosalnog djela islamske duhovnosti. “Naravno, Mesnevija je živjela mnogo prije Sarajeva, ali taj susret knjige i grada kulturološki je fenomen s kojim se mogu ponositi stanovnici ove blagoslovljene kotline s obje obale Miljacke. Stječe se dojam da se grad razvijao kako se počela i Mesnevija otvarati, listati i kazivati: list po list, sokak po sokak, bejt po bejt, kuća po kuća. Kakav divan prizor, jedan grad raste sa stranica jedne knjige. (…) Nije li to nešto veličanstveno, da se starost jednog grada mjeri sa starošću čitanja jedne knjige”, piše Šaban Gadžo u istraživačkom tekstu “Tradicija prevođenja, kazivanja i tumačenja Mesnevije u Sarajevu i nekim drugim mjestima u BiH”. Kazivanje i tumačenje Mesnevije nastavljeno je u narednim stoljećima, a slična tradicija postojala je i u Mostaru, Livnu, Visokom, Travniku i Tuzli.

Ipak, samo je u Sarajevu očuvana do danas, s hafizom Mehmedom Karahodžićem koji Mesneviju tumači u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu, što čini Sarajevo jedinim gradom svijeta u kojem duže od pola milenija nije prekidano kazivanje i tumačenje ovog izvanrednog djela orijentalno-islamske književnosti. Taj je kontinuitet prekidan čak i ovdje, u Konji, kolijevci Mesnevije. Kada je Fejzullah ef. Hadžibajrić 1969. godine išao na hadž, kako bilježi u putopisu, svratio je i u Konju. Rastužio se kad je saznao da se u Konji već blizu 40 godina ne održavaju dersovi iz Mesnevije i da, osim muftije, tek poneko zna perzijski jezik.

Rukopis Kur’ana u Mevlaninom muzeju (Foto: Ahmed Šarić i Hamza Ridžal)

Baš onako kako je Mesnevija oblikovala bosansku kulturu, ljudi Bosne su kroz historiju oblikovali Konju, o čemu svjedoči podatak da je čak trinaest muftija i kadija Konje porijeklom iz Bosne i Hercegovine. I danas ovdje žive ljudi iz naših krajeva, a najpoznatiji od njih vjerovatno je Adis Bećiragić, trener košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Prijatelja Adisa nazvao sam još iz Eskišehira te smo dogovorili da se vidimo sutradan u Konji, što smo i učinili jutrom.

Hamza Ridžal i Adis Bećigarić u Konji (Foto: Ahmed Šarić)

Adisovu prizemnost i srdačnost teško je opisati, a samo su duboke vode tihe. S njim smo se provozali gradom i otišli do mezara velikog Abdulaha Bosnavija, teologa i sufije, možda i najpoznatijeg tumača Ibn Arebijevih djela u cijelome svijetu. Rođen je u Bosni 1584. godine. Tu je započeo svoje obrazovanje, a završio ga u Istanbulu. Onda se preselio u Bursu, koja je tada bila središte islamske učenosti i postao vodeći predstavnik bajramijsko-melamijskog sufijskog reda.

Tokom ovog perioda života otišao je u Egipat, a zatim u Meku na hadž. Vraćajući se iz Meke posjetio je turbe Ibn Arebija u Damasku i tu se nastanio, živeći asketskim životom. Nakon toga, kako piše Oliver Leaman u Biografskoj enciklopediji islamske filozofije, Bosnavi je otišao u Konju gdje je ostao do kraja svoga života. Umro je 1644. godine i po svojoj oporuci ukopan pored Sadruddina Konjevija.

Kod mezara Abdulaha Bosnavija (Foto: Ahmed Šarić)

Dok smo Bosnaviju učili Fatihu, nazva nas video pozivom Elvir Musić, izuzetni upućenik u tajne perzijske klasične književnosti i nekada profesor Mesnevije na fakultetu u Konji. Tako su se, sasvim magično, a oni čije su oči širom zatvorene pred obzorima božanske providnosti rekli bi: slučajno, na jednom mjestu i u jednom trenutku sastala tri vjerojatno najznačajnija Bosanca koji su živjela u Konji i svojim djelima zadužili Mevlanin grad: Abdulah Bosnavi, Adis Bećiragić i Elvir Musić.

Nastavit će se…

Klix.ba