Nana hatidža u 97. godini života glasa na izborima u BiH

“Baš su ovi naši telad što neće da se registruju i glasaju na izborima u Bosni i Hercegovini! Pa kako ne shvataju da je taj naš glas na izborima glas za Bosnu i Hercegovinu, za budućnost naše zemlje! Kako?”, požalila nam se na zemljake još s vrata nana Hatidža Pezerović kada smo je posjetili kao dio tima za izbore u Bosni i Hercegovini. Tog dana registrirali smo bosanskohercegovačke državljane u holandskom Uithoornu.

Nana iz Rakovčana kod Prijedora otkriva da se rodila 12. aprila 1926. godine i da je već dva mjeseca zagazila u devedeset i sedmu godinu života. Teško je pouzdano znati, ali njena dob svrstava je među najstarije iseljenike iz Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji, a i kompletnom bosanskohercegovačkom iseljeništvu. Brzo smo provjerili, Hatidža je devet dana starija od britanske kraljice Elizabethe II. I dok se svijet jednako divi britanskoj kraljici na energiji i zdravlju, na tome da je skoro sedamdeset godina na tronu najveće i najpoznatije svjetske monarhije, slično divljenje mogli bismo iskazati i Hatidži iz Rakovčana, koja je također na pragu punog stoljeća života, čije je kazivanje simbol jednog teškog vremena Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaka.

Ispričala nam je nana vrlo zanimljivu životnu priču s Mataruškog brda, kako Prijedorčani zovu skupinu bošnjačkih sela nadomak grada: Rizvanovići, Rakovčani, Bišćani, Hambarine, Zecovi i Čarakovo, gdje su stale dvije trećine njenog života. Posljednja trećina još je u izbjeglištvu.

Rođena je u Avdićima, od oca Huse i mame Fatime, odrasla s dvije sestre, Kadirom i Zemkom te s dva brata, Husejnom i Hamedom. Osim nje, danas je u životu još samo Zemka, u švedskom Geteborgu.

Drugog svjetskog rata ne sjeća se mnogo, tek po povremenim granatiranjima aviona i rijetkim kontaktima s njemačkim okupatorima.

“Otac je ispod kuće iskopao rov, kao nekakvu zaštitu od bombardovanja, svega, a mi djeca se dolje šćućurili kad neko lupa na vrata i viče: ‘Partizanen!’ Čujem odozdo otac odgovara: ‘Nein partizanen, sibjan’ (djeca)! Eto, toga se sjećam, a bilo je i bombardovanja iz aviona, od čega su jedared ranjene dvije komšinice u nogu i leđa.”

Dolazak u selo novog mjesnog imama Alija-efendije Pezerovića nakon završetka rata nenadano će promijeniti i život u familiji Avdić. Efendijin brat Pašaga bio je jednom u posjeti bratu i vjerovatno čuo za naočitu i ahlakli Hatidžu i odmah zatražio njenu ruku.

“Otac bio strog, nigdje nam nije dao ići pa nisam ni imala momka, a on navalio, odmah bi se ženio. Još kad sam čula za Gradačac, velim: ‘Pa, bolan, to je daleko, gdje ću tamo?!’ A on će na to: ‘Ništa nije daleko gdje te voz može odvesti!’ I bogme tako i bi, odoh ja vozom u Gradačac 1953. godine. U Pezeroviće”, veli nana uz širok osmijeh.

U Rajskoj kod Gradačca rodit će prvo dijete Kadira i s njim kao bebom vratiti se u Rakovčane već naredne godine jer je Prijedor imao mnogo firmi i nudio više šansi Pašagi za posao.

Vratili su se u očevu kuću dok nisu napravili svoju, u kojoj će izroditi još petero djece: Kasima, Fikretu, Kadiru, Sadetu i Haziretu. Pašaga je ubrzo našao posao.

Iako je tadašnja Jugoslavija pedesetih godina prolazila kroz teški period gladi, Pezerovići i Avdići su, osim Pašaginog posla, marljivo radili i na zemlji tako da glad nikad nisu osjetili.

Ipak, nana ističe kako ništa ne može usporediti sa strahotama koje će doživjeti u proljeće i ljeto 1992, kada se desio pogrom desetina hiljada Bošnjaka iz Prijedora, Ljubije, Kozarca, a posebno s Mataruškog brda.

“U ovom ratu su nas pobili i rastjerali po cijelom svijetu, moralo se bježati! U Drugom svjetskom ratu nije bilo baš tako”, pokušava usporediti dva velika ratna stradanja i golema iskustva koja je osjetila na vlastitoj koži.

“Pašaga imao astmu, nije mogao nimalo hodati bez muke, ali kad su nas četnici potjerali, morali smo. Bili smo kući u julu 1992. godine kad je komšinica Ajna bahnula. Bila u džematu, vidjela da se bježi i došla nas upozoriti: ‘Hido bona’, rekla mojoj snahi na vrata, ‘pa zar vi ne znate da je narod sav krenuo? Sve je otišlo!’ Ostade pita u rerni, uzeli samo osnovno i bježi.”

Sišli su krajem jula 1992. godine nesretni Pezerovići – porodice Kadira i Kasima s djecom i nanom i djedom – do Tukova, odakle su navečer autobusima prebačeni u logor Trnopolje. Ondje su s hiljadama Bošnjaka iz prijedorskog kraja proveli dvije noću u strahu i neizvjesnosti.

“Stalno je ta nesorta dolazila s puškama. Tražili su ljude. Spavali smo pod vedrim nebom dvije noći i odatle, baš k’o stoku, potrpali nas u kamione i pravac Travnik. U kamionima su nas zaustavljali i prijetili uz povike: ‘Pobit ćemo vas sve, dajte pare i zlato!’ Zapravo, istovarili su nas na Vlašiću, odakle smo pješačili šest-sedam sati do Travnika”, prisjetila se najteže ratne epizode iz ljeta 1992. godine.

Nakon sedmice u Travniku, s hiljadama izbjeglica iz Bosanske krajine, i Pezerovići su preko Posušja, uz garantna pisma sina Kadira, koji je tada radio u Njemačkoj, krenuli kćerki Hazireti u Zagreb. Nakon nekoliko mjeseci dobili su poziv za Holandiju, jedinu zemlju koja je tada primala familije logoraša i već skoro trideset godina živi na istoj adresi u Uithoornu.

“Ovdje mi je bilo fino, nemam se na šta žaliti. Lijepo su nas primili i hvala Holandiji jer najvažnije je bilo maknuti se od ratnih strahota i pronaći mir. Ubrzo smo ovdje formirali i džemat u Amsterdamu pa je bilo lakše, iako smo se sekirali zbog sina Kasima, koji je bio skoro šest mjeseci u logorima Omarska i Manjača. Kad smo čuli da ide u šume u sječu drva kao srpski zarobljenik, baš nam je bilo teško jer su stizale razne vijesti o ubistvima logoraša. Najgori je rat i strah da te mogu ubiti svaki dan, svaki tren, ne daj Bože da se ikad više ponovi”, priča u dahu.

Život joj je, kaže, brzo prošao, ali je bio ispunjen i sadržajan i provela ga je u zadovoljstvu s djecom i sve brojnijom familijom, unucima i praunucima. Žive u tri države: Hrvatskoj, Švedskoj i Holandiji. Već 26 godina živi bez Pašage, u stanu sina Kasima i snahe Emsude. Bolest i brzu Kasimovu smrt prije dvije godine vrlo teško je podnijela, ali ipak, u dubokoj pobožnosti i saburu skupila je snagu za dalje.

“Svima nam je od Boga određen rok i nema se tu miješati u Božije”, dodaje za kraj.

Nana se i dalje fino kreće, ode sinu na sijelo u susjednu zgradu bez problema, ugodno razgovara iako tada pripomogne i slušni aparat, a zna katkad malo pomoći i nevjesti u kuhinji. Pitamo je odakle je “povukla” dugovječnost, pa “uvezala” Drugi svjetski rat, tešku Agresiju na Bosnu i Hercegovinu i progon s kućnog praga te trideset godina izbjeglištva, a već je blizu “stotke”.

“Bogme, moja nana, mama od oca, vojnikovićka, doživjela je jednu godinu manje od 100! Možda je to, ha”, šeretski nam je namignula nana na kraju njene priče.

Prije sedam godina od holandske socijale uštedjela je dovoljno novca i poslala bedela (zamjenu) na hadž pa se Hatidža okitila i titulom hadžinice, baš kao i njeni sinovi.

Pa iako nema ništa od raskoši dvora i bogatstva njene vršnjakinje s početka ove priče, britanske kraljice Elizabethe II, s kojom je nedavno ušla u devedeset sedmu godinu života, njena brojna familija i zadovoljstvo druženja s 14 unuka i 27 praunuka svake godine njen su najveći imetak i radost, i to ističe puna srca.

Tako je planirala i ove godine. Krajem jula već je rezervirana aviokarta za Bosnu i Hercegovinu, Mataruško brdo, Prijedor, Sanski Most. A u oktobru, bude li sve potaman sa zdravljem kao ovih dana, ide nana i pred glasačku kutiju u Ambasadu Bosne i Hercegovine u Den Haagu.