Nakon rasprava o Tvrtku I: Psiholog Marko Romić objašnjava “da li se rodio ko je nama ugodio”

Rasprava o prvom i najmoćnijem bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, kojoj svjedočimo ovih dana nakon što je njegov spomenik postavljen u Sarajevu prekoputa Predsjedništva BiH, ponovo je na pijedastal “izabacila” narodnu izreku: “nije se rodio ko nam je ugodio”.

Naravno, ovdje se ne misli na pojedince koji su izvrtali historijske činjenice, već na one koji su vodili rasprave da li nam je uopće trebao spomenik kralju, zašto je postavljen usred noći, kako to da kralj nosi suknju…

Koliko zaista ima istine u ovoj “nije se rodio ko nam je ugodio”, ali i drugim narodnim mudrostima, koje su se u našoj usmenoj kulturi prenosile s koljena na koljenio, pitali smo psihologa Marka Romića.

– Misli se kako se ne može većini zapravo ugoditi. To je nešto što je karakteristično za sve ljude, ali kod nas je to nešto izraženije. Svugdje vrijedi to pravilo, ali kod nas ima još jednu dodatnu dimenziju u smislu da to kod nas vrijedi još u jednom intenzivnijem ili jačem smislu – kaže Romi.

Jeste li istraživali zašto je to tako, ima li objašnjenja?

Nisam se ozbiljnije bavio zašto je tako, ali nije teško naći neke zdravorazumske odgovore na to pitanje. Tiče se tipologije, temperamenta, karaktera ili ličnosti ljudi. I sad ću se sjetiti jedne druge izreke, ima veze sa ovim, a kod nas je vrlo često prisutna “100 ljudi, 100 čudi”, što hoće reći da zapravo svako od nas ima neke svoje karakteristike i neke svoje specifičnosti po kojim se razlikuje od drugih i to se manifestira u praktičnom životu na bezbroj načina. Nekome je baklava, kao meni, jedan od najomiljenijih kolača, a neki se zgražaju na njega. Nekome je Sarajevo jako drag grad, kao meni, a nekima je svejedno. Ima bezbroj tih primjera. U ljudskoj prirodi je zapravo da ima svoj specifičan odnos prema stvarnosti oko njega, a taj specifičan odnos oblikuje se zapravo u kombinaciji utjecaja njegovog naslijeđa, odnosno genetike i iskustava tokom odrastanja.

Znači ipak je i do genetike.

Da, jeste i do genetike.

Ili mi jednostavno imamo previše slobodnog vremena pa stignemo sve prokomentirati? Odnosno ne znamo kvalitetno vrijeme iskoristiti?

Ima i kod nas toga da ljudi rađe se bave drugima nego sobom jer vjerovatno na taj način izbjegavaju neke vlastite frustracije. E tu se mi malo razlikujemo od nekih dijelova svijeta gdje su ljudi puno više usmjereni na sebe, svoj posao i svoje najuže okruženje. Mi vjerovatno zbog toga, što iz raznih razloga ili nemamo ili ne znamo naći kvalitetniji način korištenja vremena, mi smo skuhali onu drugu sintagmu – “ubijati vrijeme”, što je po meni prestrašno. Jer je vrijeme jedini resurs sigurni koji imamo, i opet ću još jednu izreku spomenuti “vrijeme je novac” što je velika istina. Ali mi smo dogurali dotle da je glavna fora kako ubiti vrijeme, nekako ga iskoristiti.

Mogla bi se ovdje upotrijebiti i replika iz filma “Ničija zemlja” kada vojnici na frontu, dok bukti rat u BiH, izgovaraju “ja sranja u Ruandi”. To je taj neki otklon od stvarnosti, pa je lakše komentirati nekoga kome se također dešava rat. Ipak postoji neka psihoza?

Da, postoji, negdje je malo izraženija.

Ima li lijeka?

Lijeka nam nema, ali nećemo umrijeti. Od ove bolesti se ne umire.

Faktor