Nakon dvije decenije vratila se kući: Nevena je upala u pakao prostitucije i trgovine ljudima sa 21 godinu

Nevena Mitić (48) bila je žrtva trgovine ljudima. U Holandiju je odvedena 1995. Tokom dvije godine bila je primorana na prostituciju.

Jedna osoba ju je povela sa sobom i utamničila je. Druga osoba ju je pronašla i spasila.

Kada se činilo da je uspostavljena ravnoteža i da je “dug odužen”, jedan život tek je bio stavljen na ispit. Jedna mladost već tada je bila oduzeta.

Sa 21 godinom Nevena je postala robinja. Odvedena je u inostranstvo, bez dokumenata, novca i predstave o tome šta će je snaći, daleko od porodice, koja je ostala u Nišu.

Oduzeti su joj mir i ljudsko dostojanstvo, pravo i vlasništvo nad sopstvenim tijelom. Ostala joj je samo nada, sjeća se.

U razgovoru za Telegraf ponavlja da je danas u misiji. Želi da podijeli svoju priču da bi ohrabrila druge žene. Kaže da ih je mnogo, da su posramljene i u strahu da govore. Želi da im poruči da njena priča ima sretan kraj.

RASTURENA PORODICA – PRVI PREDUSLOV

I tužan početak. Odrasla je sa bratom, roditeljima – i nasiljem. Otac je pio i gotovo svakodnevno tukao majku. Ona ih je gledala i strahovala. Djetinjstvo je, kaže, provela u panici. Zato je, tvrdi, postala lak plijen. Kada se zaljubila i kada je taj čovjek želio da povede, pitala se samo jedno.

• Nisam pitala ni gdje ni zašto ni kako, samo sam pomislila: ‘Gdje si bio do sada? Čekam te godinama’ – navodi u intervjuu dodajući da je tražila izlaz.

Željela je, kaže, mir i neki sretniji život. Prilika se ukazala i ona ju je nepromišljeno iskoristila. Treptajem oka našla se u vozu, putujući za Holandiju. Vizu nije imala, a kasnije joj je postalo jasno da se preko granice “provukla” zahvaljujući podmićivanju. Čovjek sa kojim je pošla u tom vagonu postao je neko drugi. Tad je osjetila kako joj opasnost diše za vratom.

• Bio je zaljubljen, nježan, dobar. Mislila sam da mi se ostvario san. Bila sam lak plijen za njega. Nisam imala nekog ko će da stane uz mene, da me potraži – podvukla je priču o rasturenoj porodici, u dvije rečenice navodeći šta joj se činilo i u još dvije šta se ispostavilo tačnim.

U toj drugoj zemlji, čiji jezik ni danas ne govori, bila je prinuđena na prostituciju. Dvije godine ulagala je napor u to da preživi. Cilj joj je bio da navede mozak i tijelo da seksualno iskorištavanje i nasilje prihvate kao rutinu, “da ne bi poludjela”. Kaže i da ju je tijelo poslušalo, da je fizičko zdravlje sačuvala.

• Čega da me bude sramota? Zato što su me maltretirali fizički i psihički? Što sam bila prinuđena da radim nešto što mi u životu na pamet ne bi palo? Da ne bi ubili moju porodicu? – ponavlja šta joj je rečeno kada je kročila na strano tlo.
• To je bilo baš kao na filmu, uzbudljivo. Morala sam da se krijem. Nedjelja je bila, neradni dan, nije bilo skoro nikoga u tom klubu. Pozvala sam taksi i onda sam otišla samo do jednog dijela puta, da bih tako prikrila tragove. Onda sam dalje pješačila. Poslije sam se u njegovim kolima krila kao neki zlikovac, umirući od straha. To je bio završetak jednog strašnog dijela mog života, kao da sam pobjegla iz zatvora. Dan koji sam toliko čekala. Slobodu sam opet imala poslije dvije godine – objašnjava.

Dok se u glavi odmotava slika guma na asfaltu, dvije glave kroz prozor auta, na opustelom putu i zalazak sunca, Nevenina priča dobija novi obrt. Poslije dvije godine ropstva u Holandiji sa, kako kaže, falš pasošem i ponovo bez poznavanja jezika, odlazi u Brazil.

NOVI ŽIVOT – TAMO GDJE JE SUNCE

• Bili smo mjesec, dva dana zajedno u Holandiji i onda sam došla u Brazil. Nisam smjela da se vratim u svoj rodni grad, gdje me svi znaju. Tada sam bila slomljena. Kako bih mogla da gledam ljude i da im kažem šta mi se desilo? Tako da sam samo poželjela da odem mnogo, mnogo daleko, negdje gdje me niko ne zna i gdje ima mnogo sunca – kaže navodeći da je na drugom kraju planete počela novi život.

U toj zemlji provela je 23 godine. Tu je upoznala bivšeg supruga sa kojim je dobila kćerku. Kaže da je imala sreće da ga upozna. U toj zemlji u “novom životu”, počela je borba sa starim demonima.

Godinama nije radila. Učila je jezik i liječila se. Trebalo joj je mnogo vremena da prevaziđe traumu i vrati se redovnim životnim tokovima. Naposljetku je počela da radi kao recepcionerka u hotelu. Kontakt sa ljudima produbljivao je njene rane, ali strah ju je gonio da pomjeri svoje granice.

Išla je četiri puta sedmično na psihoanalizu. Sama kaže, dvostruko češće od većine ljudi sa problemom. Liječila se eteričnim uljima, lijekovima na biljnoj bazi, počela da praktikuje jogu i budizam. Prihvatila je ono što joj se desilo i našla način da iz tog iskustva izađe jača.

• U budizmu sam shvatila da se ništa u životu ne dešava slučajno, nikome. Nije slučajno da se to baš meni desilo. Što se nije desilo nekom iz komšiluka? Vjerujem da je iz nekog razloga trebalo da se meni desi. Kroz taj pakao sam zapravo naučila da volim sebe, da poštujem sebe. Da vjerujem u sebe. Ja to nisam imala kada su me odveli. Možda zvuči čudno, ludo, ali me taj pakao učinio jačom – govori navodeći da je naučila i da bude zahvalna za sve što joj je to iskustvo donijelo.

OD OTROVA PRAVIM LIJEK

Naučila je engleski, portugalski, španski, pomalo njemački. Vidjela je svijeta. Odlučila se za umjetnost. Po njenoj priči snimljen je film i napravljen performans.

• Ja sam zahvalna za sve to što se tako desilo. Jer da nije, ne bih danas bila koja jesam – kaže vraćajući se na život koji vodi godinama nakon gorkog iskustva, dodajući da je u budizmu naučena da se otrov može pretvoriti u lijek.

UBISTVO PORODICE – PRVA PRIJETNJA

Prijetili su joj smrću najmilijih.

• Lomili su me tog prvog dana. Prijetili su mi, maltretirali me psihički, fizički. Rekli mi da znaju gdje žive moji roditelji i brat, da će ih pobiti sve ako ja bilo što kažem, da sam im već puno dužna.

Znači, sve iste priče. Ja puno čitam o tome, o tom pitanju trgovine ljudima, gledam filmove, to je sve isto. Sve su priče iste, čak koriste iste riječi, to je čudo – kaže navodeći da se nadala da će se pojaviti neko ko će je zavoljeti i izbaviti.

O dvije godine ropstva ne govori u detaljima. Ne želi da kaže ime čovjeka koji ju je načinio žrtvom trgovine ljudima. Ne želi da kaže ni u kom je gradu bila, kao ni pojedinosti o tome šta je sve doživjela. I o spasenju govori u najkraćem.

Zbog korone je izgubila posao recepcionerke. Zbog pozorišnog festivala se vratila u Srbiju i tu ponovo upoznala ljubav. Zbog ljubavi je u Srbiji i ostala. Tu je već godinu i po. Radi u call centru na portugalskom jeziku, a ulicom šeta uzdignute glave.

Ja se osjećam lijepo zato što sam načisto sama sa sobom. Ja znam ko ja jesam. Prvi put kad sam pričala u Srbiji o svom iskustvu i kad sam vidjela komentare nisam mogla da vjerujem. Onda sam shvatila da ne želim i neću da ih čitam. Morala sam da radim ono što mi je rečeno da bih ostala živa – kaže navodeći da žene sa sličnim iskustvom sebe osude na samoću:

• One umiru od sramote, tuguju i samuju, zato što ljudi znaju samo da kritikuju. Reći će im da su k**ve, prostitutke! Zato želim da ih hrabrim.

Kaže da ima problem da vjeruje ljudima, ali da nikad nije prestala da vjeruje u ljubav. Kćerka Marijana (22) takođe zna njenu priču.

• Ona je vrlo inteligentna, osjetljiva osoba. Razumije ona sve to sigurno. Više puta je rekla kako mi se divi što sam to prošla i kako mogu da pričam o svemu tome. Ja ne krijem svoju priču ni od koga i kažem: koga je sramota neka ide dalje od mene – ističe.

Ipak, sa roditeljima je bilo nešto teže. Otac je umro ne znajući kroz šta je prošla. Majka je umrla prije dva i po mjeseca, na onaj svijet otišavši tek sa naznakama onoga što je obilježilo Nevenin život.

OCU OPROSTILA, MAJKU SAČUVALA OD ISTINE: “ELIM DA MIRNO SPAVAM

• Roditelji su ostali zajedno do očeve smrti. On je prestao da pije, ali je ubrzo dobio rak i umro. Svako u životu ima svoj put i svi mi imamo slobodnu volju da biramo šta ćemo sa tim životom – kaže dodajući da mu je oprostila: – Ja sam ojačala tek onda kad sam shvatila da sam mu oprostila.
• Majka je umrla 29. decembra i ona isto ne zna moju priču. Imala je problema sa srcem i svim mogućim bolestima. Da sam joj rekla, ona bi umrla. Jesam pričala u javnosti o svom iskustvu, ali ona nije znala. Pokušala sam da joj dam samo neku ideju, ali sam joj rekla ovako: ‘Što god da čuješ, sve ono što sam ja prošla u životu, ništa nije od onoga što si ti prošla. Doživela sam strašne stvari i nasilje, ali tebi pored mog oca bilo je mnogo gore.’ Htjela sam samo malo da je uvedem, da nešto razumije – objašnjava.

Sa bratom je bilo nešto drugačije. Kaže da se u Nišu vijesti pročuju, te da je bio gotovo pripremljen na razgovor koji je uslijedio.

• Pitala sam ga mrzi li me? On je rekao da me voli. Onda smo plakali i pričali. Ljudi govore, to je mali grad. A uvijek me mnogo volio. Mnogo je tugovao za mnom, jer sam nestala bez traga.

U budizmu je naučila da je sve što joj se desilo njena odgovornost, ali ističe da nema krivice ni osvete.