Najbolja evropska rediteljica: Strašno je živjeti kao Ostali u BiH

Jasmila Žbanić, rediteljica najboljeg evropskog filma “Quo vadis, Aida?” u N1 specijalu kazala je da se situaciju u državi neće promijenti nabolje sve dok ljudi ne shvate da se elita bogati izazivajući podjele. “Umjesto da se udružujemo i pravimo nešto značajno, mi se umanjujemo”, kazala je Žbanić koja je govorila i u vezi s drugim stvarima, a posebno o posljednjem filmu.

N1: Da li ste očekivali ovakav uspjeh filma?

Jasmila Žbanić: Čovjek se uvijek trudi da napravi najbolje, a posebno žena (smijeh). Tek kada film bude prikazan publici shvatite da li film funkcioniše na nekom univerzalnom nivou. To smo vidjeli na premijeri u Veneciji. Tokom dodjele Evropske filmske nagrade zaista sam bila umorna, nisam razmišljala da se nešto može desiti. Bilo mi je važno da su Jasna Đuričić i Boris Isaković u Sarajevu jer smo mnogo stvari propustili zbog pandemije. Kad su rekli da će ceremonija biti u Berlinu, organizatori su rekli da Jasna ne može doći jer je vakcinisana kineskom vakcinom. To nas je porazilo. Zanimljivo je da je Jasna odmah rekla da nećemo dobiti nagradu za scenarij, ali da ćemo dobiti za režiju, najbolju glumicu i film. Ja sam joj rekla daj Jasna, molim te…

Šta najveće nagrade znače za bh. kinematografiju?

Sigurno je da sada za film zna jako mnogo ljudi. Kada smo radili testna prikazivanja vidjeli smo da jako mnogo Evropljana, a pogotovo Amerikanac, ne znaju šta se desilo u Srebrenicu. Jako mnogo ljudi je nakon filma krenulo u istraživanje o događajima u Srebrenici.

Da li je bilo očekivano da će se ljudi širom svijeta povezati sa likovima iz “Quo vadis, Aide”?

Pet godina samo pokušavali finansirati film i nikako nismo mogli zainteresovati ljude, smatrali su da ih se ta tema ne tiče. Tek poslije nekoliko scenarija našla sam ugao sa kojim se to uspjelo. Svi mogu razumjeti majku koja se bori za svoju djecu.

Kako objasniti nagradu za najbolju režiju, šta je prema vašem mišljenju bilo najzahtjevnije u rediteljskom smislu?

Bilo je jako važno kako približiti naše probleme drugim ljudima, kako ih uvesti u priču. To je scenaristički, ali i režijski jako važno. Odlučila sam film započeti kadrom žene koja je zamišljena. Sama ta slika koju režiram i stavljam određenu muziku i svjetlo – uvodi gledaoca u priču. Dakle, radi se o porodici i situaciji u kojoj se svako može naći. Pažljivo sam birala svaku ulogu, i onu najmanju. Uz pomoć fenomenalnih asistenata pažljivo smo birali i statiste. Nasilje nisam željela prikazati eksplicitno, nego da to zaključe gledaoci.

Zašto ste se odlučili na taj korak?

Smatram da je publika dovoljno inteligenta da može zaključiti šta se desi kad su u kadru puške i zaplašena lica. Nisam željela na taj voajarski pristup smrti. Znala sam da će žene i majke iz Srebrenice sve to prolaziti i željela sam sačuvati dostojanstvo umrlih. Reditelji vrlo često uživaju u nasilju i promovišu ga.

Nailazili ste na blokade i različite vrste diskreditacije? Da li vas je to uznemiravalo?

“Što vas ne ubije, to vas ojača”. Znala sam da će ova tema biti minsko polje. Neke stvari su me iznenadile. Sad je to stvar prošlosti, spremna sam na još veće izazove.

Da li je malo da država izdvoji 10-20 posto budžeta za film koji je bitan za promociju njene historije, ali i sadašnjosti?

Mi kad smo počinjali raditi film i kad smo shvatili koliko nam treba sredstava i druge vrste podrške, poput tenkova koje ne možete iznajmiti, uvidjeli smo da bi to bio državni projekt. Ali smo imali sreću da smo zaista bili nezavisni. Imali smo 6.000 ugovora za statiste. Imali smo deset ekipa iz raznih zemalja, govorilo se 11 jezika na setu. Svi smo govorili neki “naš” engleski jezik.

RTS je pozvan da emitira “Quo vadis, Aida?”, vjerujete li da će do toga doći?

Drago mi je da se ta incijativa pokrenula. Mislim da u Srbiji trebaju pogledati najbolji evropski film i da vide zašto je njihova Jasna Đuričić najbolja glumica. Bilo bi mi izuzetno drago da se to desi. Druga je stvar koliko je RTS nezavistan.

Zabrinjava li vas odnos Srbije i RS prema ratnim zločinima i zločincima?

Meni je bilo zanimljivo kada je nastala cijela frka u vezi sa Inzkovim zakonom i morala sam svojim prijateljima strancima objasniti da se ljudi bune zato što ne mogu slaviti ratne zločince. To im nije bilo jasno. Izuzetno je nezdravo identificirati se sa ljudima koji su zločinci, ne može se praviti dobro društvo na zločinu.

Da li je vaš film pronašao publiku u Srbiji i entitetu Republika Srpska?

Ja ne mogu reći da je film zabranjen jer ne postoji nikakav dokument koji zabranjuje film, međutim nama kino-prikazivači kažu da ne smiju prikazati film jer ih je strah. Mnogo ljudi u Srbiji i RS su ipak pogledali film. I zahvaljujući tome se i narativ promijenio. Dobila smo deset zahtjeva za intervjue iz Srbije. Zaista vidiš da im je drago da je i film pobijedio, i Jasna i ja. To je nešto što je jako lijepo, to je promjena zato što mislim da osjete da je film rađen iskreno i bez ikakve želje da optuži bilo koga.

Brine li vas mogućnost novog konflikta?

Kada je Ratko Mladić dobio svoju finalnu kaznu ja sam osjetila strašnu tugu zato što je taj čovjek doveo svoj narod u užasnu poziciju. Ljudi u BiH, u RS, žive zaista bijedno. Osim onog jednog procenta koji je profitirao na zločinu. Ako ne shvate da to elita radi samo zbog bogaćenja onda nema im pomoći. Ovaj put kojim vodi trenutna težnja da se RS još više izolira neće donijeti dobri nijednom građaninu BiH. Umjesto da se udružujemo i pravimo nešto značajno, mi se umanjujemo. Tek će vidjeti koliko će loše živjeti.

Kakvu BiH zamišljate kao svoju domovinu?

Upravo sam se vratila iz prelijepe Kanade, ali je ovo toliko lijepa zemlja sa divnim i talentovanim ljudima da ne mogu shvatiti kako se ne možemo zajedno udružiti. Ovo nije neki lažni patriotizam. Zaista vidim mogućnost u kojoj u BiH žive ravnopravni građani. Ja kao Ostali nemam jednaka prava. Strašno je živjeti pod takvom nepravdom. Ako bih režirala bajku da se zove Bosna i Hercegovina napravila bih ulogu da svakih 10 godina ljudi moraju biti druge nacionalnosti. Tako da Bošnjak iz Sarajeva mora naredni period biti Srbin, a isto tako Srbin iz Banjaluke ili Hrvat iz Livna. Mislim da bi to ozdravilo zemlju jer nama nedostaje širina perspektive.

Šta je lažni, a šta pravi patriotizam?

Za mene je patriotizam utočište hulja. Svako ko se busa patriotizmom je sumnjiv čovjek. Za mene ne postoje granice – nacionalne, državne, religijske. Sve je to jedna fikcija koju je neko izmislio. Za mene nečija vrijednost nije ni nacija ni religija.

Ne odlazite iz BiH?

Živim između Sarajeva i Berlina. U Sarajevu sam rođena, a Berlin je moj izbor. Bez ljudi u Sarajevu ne mogu, ali mi opet jako prija kada odem i gledam sa distance. Stvari mi se čine jasnije.