Nadina Imamović život sa sljepoćom pretvorila u uspjehe: Invaliditet nije bolest, sramota, a ponajmanje kazna

Iako je slijepa osoba, za Nadinu Imamović (26) to nije bio problem da živi život punim plućima. Ona pjeva, putuje, skija, završava master studij na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku za socijalni rad. Iako sve što je postigla i sve što postiže svaki dan zvuči herojski, ona, kako je kazala u razgovoru za Faktor, sebe ne doživljava tako.

– Moram naglasiti da ja sebe, ali i druge osobe sa invaliditetom (OSI), ne doživljavam kao heroje. Mi smo kao i ostali obični građani BiH, jedina razlika je u tome što životne zadatke izvršavamo na drugačiji način. Slijepi ljudi se kreću uz pomoć bijelog štapa. Međutim, ono što jeste činjenica je da OSI imaju mnogo izazova prilikom postizanja svojih ciljeva u društvu koje nije pristupačno – pojašnjava Nadina.

Rođena je kao visoko slabovidna osoba. Na početku je funkcionirala koristeći male ostatke svog vida, međutim, u sedmom razredu osnovne škole došlo je do progresa oštećenja, pa je sa majkom bila primorana preseliti iz Goražda u Sarajevo, gdje je u Centru za slijepu i slabovidnu djecu nastavila obrazovanje.

– Kada je riječ o mom snalaženju u prostoru, kada sam izvan kuće ili u nepoznatom prostoru, koristim bijeli štap ili personalnu asistenciju. Kada je riječ o mom vlastitom domu, ja sam ta koja uređuje prostor, i tu mi nije potrebna asistencija. Pored bijelog štapa, svakodnevno koristim i Brajevo pismo, koje mi mnogo olakšava svakodnevni život, kao i obrazovanje. Za komunikaciju koristim računar i telefon sa govornim softverom. Zadatak govornog softvera je da čita sve što se nalazi na ekranu, što omogućava slijepim i slabovidnim osobama da koriste savremenu tehnologiju – pojašnjava Nadina.

Njena najveća podrška sve ove godine je njena porodica, a posebno majka.

– Njihova podrška je bila od presudnog značaja u mom životu, i svemu onome što sam postigla. Pored porodice veliku podršku su mi pružali moji prijatelji, nastavnici, profesori i kolege. Također, ne smijem zaboraviti svoju host porodicu iz Amerike. Isto tako Udruženje slijepih građana KS mi je velika podrška kroz svoje projekte, i sva asistivna pomagala koja su mi osigurali – dodaje Nadina.

Otkrila nam je i kako izgleda njen dan…

– Moram priznati da mnogo radim. Najčešće ustajem oko 6.30, ponekad i ranije, obavim sve jutarnje aktivnosti i sa dnevnim obavezama startujem od 8 sati, nekada i ranije, zavisno od toga kakvim aktivnostima se bavim. Dane uglavnom provodim u pripremi ispita, budući da imam još dva za položiti i master tezu. Ranijih godina sam redovno pohađala predavanja, ali sada su sva ona završena, što mi je, moram priznati, zaista neobično i počinje da mi nedostaje – priča Nadina.

Član je Upravnog odbora i skupštine Udruženja slijepih KS, predsjednica je i aktiva mladih Koordinacionog odbora OSIKS.

– U okviru pokreta OSI učestvujem u različitim aktivnostima, što uključuje različite edukacije, zabavne aktivnosti i podršku ostalim OSI. Pored svega navedenog, mnogo volim da putujem, čitam, interpretiram tradicionalne pjesme sevdalinke, također volim provoditi vrijeme u prirodi. Posebno volim upoznavati nove ljude, nove tradicije, volim razmjenjivati iskustva, i što je najvažnije, učiti od svih tih ljudi. Invaliditet ni u kom slučaju nije bolest, sramota, a ponajmanje kazna. Invalidnost je stanje, koje podrazumjeva usvajanje određenih vještina kako bi se funkcioniralo na jednakoj osnovi. Primjer toga jeste, kada su u pitanje slijepe osobe, naučiti koristiti bijeli štap, Brajevo pismo, te savremene tehnologije – naglašava Nadina.

Njena poruka osobama sa invaliditetom, a posebno mladima, jest da slijede svoje snove, da budu uporni i da pronađu prave uzore.

– A prave uzore mogu pronaći u okviru pokreta osoba sa invaliditetom, kao što sam ja pronašla svoje uzore u Udruženju slijepih KS. Pravi uzori trebaju biti osobe koje dijele našu sudbinu, ali koje su uspješne, i naravno, osobe koje žele podijeliti svoja iskustva i dati koristan savjet. Ja imam priliku sarađivati sa takvim ljudima i dugujem im neizmjernu zahvalnost. Iskreno se nadam da ću i ja jednoga dana imati priliku da budem nečiji uzor i podrška. Da bismo ostvarili svoje snove i ciljeve, potrebno je mnogo rada, truda, uključenosti i odricanja. Gdje postoji volja, postoji i način, a gdje nema volje, postoji samo izgovor – poručila je Nadina.