Mušan Talović: Preživio je strijeljanje u Glogovoj, genocid u Srebrenici, bio ključni svjedok protiv Karadžića u Hagu

Mušan Talović (65) iz Glogove, u općini Bratunac, preživio je streljanje 9. maja 1992. godine od strane srpskih snaga koje su napale njegovo selo.

– U bratunačkoj općini tada je bilo 69 posto Bošnjaka. Bilo nas je dvostruko više nego Srba. Sve su nam to u ratu komšije napravile, nije nama niko sa strane došao. Jeste im pomogla vojska, novosadski korpus je tu bio – počinje svoju priču Talović.

Napad se dogodio u ranim jutarnjim satima. Ušli su sa tenkovima. Mještanima su naredili da krenu prema centru sela. Jedan od njih po imenu Najdan Mlađenović je naložio da trojicu muškaraca uvedu u njegovo auto, a potom naredio da se “nastavi posao” i da se “preostali ubiju”. Od trojice odvedenih ljudi preživio je samo jedan koji je nekako uspio pobjeći iz zarobljeništva.

Talovića, koji je tada imao 33 godine, i još 21 muškarca, pod prijetnjom oružjem, odveli su do obližnje rijeke i osuli paljbu po njima…

Prije streljanja, na srpskoj strani prepoznao je prijatelja Gojka Radića s kojim je, kako kaže “21 godinu radio, kojem je posudio pare za kćerkine studije u Novom Sadu, i s kojim je provodio sretna vremena zajedno, da bi u zlu, na dan strijeljanja, kazao kako ga uopće ne poznaje”.

– Ujutro oko pola pet su nas napali. Nas su ufatili na jednom dijelu Glogove. Tu su zapravo uhvaćene tri grupe: u prvoj 24, u drugoj 21, ja sam bio u trećoj u kojoj je uhvaćeno nas 22. Iz svake grupe preživio je po jedan, dakle, nas trojica, a danas sam samo ja živ. Ja sam tačno u 9,30 izveden na strijeljanje. I ne bi mogao objasniti kako sam preživio. Poredali su nas u stroj i komanda je bila “nalijevo krug”, i okrećeš se prema vodi, kako bi tu pala naša tijela. Pogodili su me u nogu, malo su okrznuli, srećom ne puno. Dvojica komšija su bili do mene – Dževad i Kemal. Dževadu su pola glave odbili. Pali su preko mene u vodu, i to me je vjerovatno spasilo. U vodi sam ostao naveče do pola šest. Nisam znao za sebe. Sve vrijeme sam ležao u vodi. Sreća je da nisu još pucali, da nisu išli da vide ima li ko živ. A, ustvari, mene nisu ni mogli primjetiti živa jer ja nisam davao nikakve znakove. Kad se to desilo ja za sebe nisam znao uveče do pola šest, nisam sebi došao, nisam se probudio. Kada sam ustao dobro nisam opet crkao kada sam vidio prizore oko sebe. Nisam dugo mogao sebi doći. Ja sam se borio sam sa sobom. Ne znam kako sam se održavao u vodi. Bio sam tri puta u Hagu, i tu su mi rekli da je to bila neka klinička smrt – govori Talović.

Zbog ogromnog straha koji je osjećao, isto veče umjesto da potraži ljekara, uputio se prema svojoj kući, koja je, kako je pojasnio za Faktor, bila 520 metara udaljena. U njivi su ga dočekale žene i djeca jer muškaraca nije bilo.

– Muškarci su ili pobijeni ili po šumama. Izbjegli smo tada prema Konjević polju gdje sam bio sve do septembra. U Srebrnicu smo prešli u septembru i tu ostali do 1995. Preživio sam i genocid – prisjeća se Talović.

Ističe da je njegovo iskustvo s početka rata – strijeljanje, doprinijelo tome, jer “više nikome nije vjerovao”.

– Ja sam među prvima prešao na slobodnu teritoriju. Bio sam u grupi među 3.500 ljudi. Na tom putu stotine je ludilo, nije bilo pri zdravoj pameti jer su nam sipali bojne otrove u vodu. To je bila takva vrsta bojnog otrova da stvara halicunacije, da vidiš ono što ti organizam traži. Evo vam primjer. Jedan čovjek uzeo je busen u ruku, i tražio je da mu posolim. Mi smo se šamarali međusobom da bi se dozvali. Bilo je svega, gladi, žeđi, straha i bojnih otrova. Sve se pomiješalo – priča Talović.

Sve vrijeme rata proveo je kao borac u Armiji Republike BiH, a po završetku postao je ključni svjedok u Hagu protiv ratnih zločinaca.

– Bio sam ključni svjedok u Hagu. Imenom i prezimenom sam svjedočio. Nisam htio biti ni sakriven niti išta. Svjedočio sam protiv Radovana Karadžića, Miroslava Deronjića, inače profesora srpsko-hrvatskog u Srebrenici. On je priznao ubistva u Glogovoj, sve je priznao. Umro je u zatvoru. Svjedočio sam i protiv Momira Nikolića, profesora Odbrane i zaštite, koji je osuđen na 27 godina. On nije htio priznati zločine – kaže Talović.

Imao je i direktne susrete sa Karadžićem, koji je, prisjeća se, “pokušao njim manipulisati”.

– Kaže meni Karadžić: “Ja tebi ništa kriv nisam, tebi je sve ovo Alija tvoj napravio”. Ja njemu kažem: “Alija nije došao u moju Glogovu da mene goni s motkom”. I onda kada su mene pripremali za suđenje rekli su mi “nemoj mnogo s njim jer on zna reći sudijama, evo, vidiš s kim sam ja morao živjeti”. Tri dana smo mi prekidali suđenje i vraćali nazad samo da ja pristanem da ga oslovljavam sa gospodine. Ja kažem njima: “mene ko je ubijao, tako ga ne mogu zvati”. Kaže meni sudija: “on još nije zločinac dok ga ne osudimo”. Karadžić je onda predložio da se zovemo imenima:Radovane, Mušane. Tri dana smo prekidali suđenje jer ja nisam htio pristati da ga oslovljavam sa gospodine. Da zovem gospodine onog ko je počinio genocid nad mojim narodom ne mogu.

Kaže Karadžić meni: “Mušane, koliko je vaših kuća bilo na četiri vode?” A pojasnit ću vam i zašto me to pitao. Bio je komentar da Bošnjaci isključivo prave kuće na četiri vode, a Srbi na dvije. Što nije tačno, jer su i Bošnjaci gradili kuće na dvije vode. No, njegova zamisao je bila da on predstavi kako su zapaljene kuće zapravo bile srpske. Zamijenio je teze, išao je na tu foru. Ali, nije mu uspjelo, jer za razliku od njega ja sam tu živio i znao svakog čovjeka imenom – tvrdi Talović.

Poručuje da ne bi poželio ni dušmanu ono što je preživio u agresiji na domovinu BiH, a sve to, odrazilo se na zdravlje.

– Nikakvog sam zdravlja, ustvari, što se tiče zdravlja ja njega nemam. Jer imam problema sa disanjem. Imam problema sa plućima. U ratu sam izgubio amidžiće, daidžiće, tečiće… Ne ponovilo se, nikada, nigdje i nikome – poručio je Talović.

Faktor