Muftija Dizdarević: Šta je nama Lastavica? 

Tradicionalna vjersko-kulturna manifestacija “Lastavica 2022” počela je danas tematskom hutbom na džuma-namazu u džematu Seoci, koju je kazivao muftija Mevludin-ef. Dizdarević.

Hutbu prenosimo u cjelosti.

Poštovana braćo, došao sam danas u džemat Seoci u okviru naše i vaše manifestacije Lastavica da vidim vas i da vi vidite mene. Došao sam među ove dobre ljude koji su stoljećima bili čuvari vjere i tradicije Bošnjaka. Narod bez tradicije nije narod to je više magla koju vjetar razgoni na sve strane. To je morska pjena koju struja razbija o obalu. Kada narod ima tradiciju koje se drži tada je on i stabilan i postojan uprkos svim izazovima sa kojima se suočava. Lastavica je naša hiljadugodišnja tradicija, naše okupljalište i naše sabiralište. A ono što je toliko vijekova trajalo, uprkos zabranama i progonima, nije bez razloga opstajalo.

Dozvolite mi da zajednički postavimo pitanje šta smo mi? Šta je čovjek? Je li čovjek iće i piće? Je li to meso i kost? Ja držim da nije. Istina je da tele uvijek izraste u kravu. Da janje uvijek izraste u ovcu sa svim njenim osobinama. Međutim, kod čovjeka nije uvijek tako.

Čovjek nije samo ono što je genetski materijal osigurao i s kojim je došao na svijet. Čovjek je i nešto više od toga. Zato od jednog roditelja imate djecu koja nisu ni nalik svojim biološkim roditeljima. Zato što su njih oblikovali neki drugi faktori a ne njihovi roditelji. Naime, nas su definirali i nas su odredili i konstruirali i mjesto u kojem smo rođeni i historija koju smo preko glave preturili.

Ma šta mi mislili ali nije isto biti rođen u gradi i na selu. Nije isto odrastati u pitomoj ravnici i surovoj planini. Različiti karakteri odrastaju u komociji i tegobi, u širini i uskoći u prirodnom i vještačkom ambijentu. Činjenica je da su ljudi na selima gotovo u pravilu bolji vjernici od onih u gradu. Neki su to tumačili činjenicom manje obrazovanosti ljudi na selu. Međutim, radi se o tome da su ljudi na selu u direktnom kontaktu s prirodom, s beharom i izlaskom sunca. Ljudi na selu daleko više svoj život samjeravaju s prirodom i njenim ciklusima. On se budi kada sunce izlazi, u kuću se vraća sa zalaskom sunca. Zna se kad se sije, kada se sjetva obire. Ljudi na selu daleko više gledaju u oblake i zvijezde očekujući i nadajući se kiši a ne gradu, suncu a ne mrazu. Sve to ljude na selu upućuje na vlastitu nemoć i Božiju svemoć. Vodi na sdo spoznaje koliko smo sitni a koliko je Allahova veličina golema. Na to nas upućuje i Kur’an koji kaže:

„Pa zašto ne pogledaju kamile kako su stvorene. I nebesa kako su dignuta. I planine kako su stamene. I zemlju kako je prostrta.“

Dakle, Allah nas jasno poziva da gledamo u prirodu i ajete koje je raprostro u njoj jer ćemo kroz te ajete doći nesumnjivo do istine o njenom Tvorcu. Zato je izlazak u brda i potraga za ajetima koje nam Allah nudi odgovor na Allahovo poziv. I drugo što nas definira jeste naša historija koja je rijetko bila mirna ali je uvijek bila ponosna. Često su neki dušmani znali dobahuljati u ove naše krajeve rušiti i paliti ali su uvijek ostajali kratkih rukava i podvijena repa bježati iz Bosne. Zato je priča o Bosni i priča o ponosu i pobjedi. Ako je to tako a jeste, zašto onda tolika strka i galama o izjavi bošnjačkih političara o tome da ćemo braniti Bosnu. Zar smo toliko nisko pali i toliko poniženi da ne smijemo kazati ni da ćemo se braniti? Zar smo toliko izgubili dostojanstvo da ne smijemo ni kazati da nećemo dati na sebe i na svoje? Pa zar nismo na svojoj koži osjetili i skupu cijenu krvlju platili našu naivnu vjeru u dobronamjernost naših komšija? To se više ne smije dozvoliti. A jednu stvar moramo znati. Prva bitka koja se vodi protiv bilo kojeg naroda ili pojedinca jeste bitka na psihološkom planu tj. kako u čovjeku ubiti nadu, kako ga poniziti, omalovažiti, kako mu ubiti dostojanstvo. Narod koji izgubi nadu i dostojanstvo bude lahko poražen. Narod sa dostojanstvom teško da može biti izgubiti. Zato nam treba Lastavica kao priča o našoj hiljadugodišnjoj historiji i borbi da opstanemo ovdje i kao pripadnici heretičke crkve bosanske i kao muslimani koji Allahu jednom jedinome na sedždu padaju. Nismo im pasali kao pripadnici crkve bosanske, još manje smo im dragi kao pripadnici dini islama. A ne vole nas ni kao sekularne Bošnjake. Dakle, nije do nas do njih je i do njihove mržnje prema drugom i drugačijem. Kur’an veli: „Pa reci umrite u svojoj mržnji“ .

Poštovana braćo, sa akšamom nastupa Nova hidžretska 1444 godina. Prilika je to da se obazremo iza nas, šta smo uradili i da pogledamo ispred nas šta nam je činiti da svima nam bude ljepše i ugodnije u zemlji Bosni.

Muslimani iz zlatnog razdoblja islama nisu se borili samo da im na Ahiretu bude lijepo već i da na ovome svijetu naprave lijep i ugodan ambijent za življenje. Oni su pravili Džennet na ovom svijetu a sadašnji muslimani samo se nadaju ahiretskom džennetu kao da im je ovaj svijet i njegove ljepote zabranjeni.

Musliman nikada ne smije prezreti ovaj svijet. Zato nam valja zemlju Bosnu uređivati da bude što ljepša za život. Ili barem da je ne učinimo gorom. I to je neki doprinos. To je smisao one dove Gospodaru daj nam dobra ovog svijeta i daj nam dobra Ahireta i sačuvaj nas džehennemske vatre.

Stoga vam čestitam novu hidžretsku godinu sa dovom: „Gospodaru, poveži naša srca, poboljšaj naše međusobne odnose, i uputi nas stazama mira i islama, izvedi nas iz tmine na svjetlo i spasi nas od zla koje javno činimo i onoga kojeg tajimo.

Amin ja erhamerrahimin!

(Preporod.info)