„Molim Allaha da svakome da dobro, k’o što je dao meni“ 

Sa svoje 92 godine, Uma Hasanić iz Misurića je svakako među najstarijim na maglajskoj općini. Vitalna, dobrog zdravlja, umna, puna životnog iskustva, sa riječima koje su kao mehlem, okrenuta vjeri otkako zna za sebe – takvu je znaju njeni najbliži, a takvu smo je i sami upoznali.

Meni je vjera sve

Uma Hasanić rodom je iz Novog Šehera, rođena Mulasmajić, a otac Hasan i majka Najma su pored nje imali još četiri kćerke i tri sina. Odgajali su ih u vjeri, da budu vrijedni, pošteni, merhametli.

„Novi Šeher je bio gradić, imao je opštinu. Ah, kako se nekada živjelo jednostavno. Ko je radio i imao je, a ko nije, nije ni imao. A hajd’ danas nađi nekoga da ti dođe kopati ili sušiti sijeno, a prije po 20 kopača, isto toliko žetelica, neka je ramazan i vrelina. Prije se više gledalo kako možeš nekome pomoći. Mi smo tako u Šeheru imali tri prosjaka, stariji ljudi bili, Smajo, Idriz i Tapo. Pa je odbornik u Šeheru, moj amidža, rasporedio da se o njima trojici brinu novošeherske mahale.

Moja porodica se brinula o Idrizu“, prisjeća se nama Uma i nastavlja: „Iz djetinjstva se sjećam svega, ali Drugog svjetskog rata najviše. Dobro se sjećam kada je otac došao i majci rekao da je čaršija puna četnika. Sjećam se i napada, zuluma koji su napravili, sjećam se kako je gorila čaršija, kako su ubijani ljudi. To je bilo užasno“.
Odgajana u vjeri, ne može ni zamisliti da bi propustila namaz, učila iz Kur’an. Tokom ramazana prouči barem tri hatme. „Krenula sam u mejtef, nisam imala pet godina, pa kad bi se vrati, pohvalim se babi šta sam taj dan naučila. On bi mi samo rekao da zavirim u džep, a u njemu jedna bonbona. Molim Allaha da svakome da dobro k’o što je dao meni. Meni je vjera sve, a Bog je ondje gdje ga spomeneš. Zar može neko biti, a da ne vjeruje u Njega. Dobro se kaže – iskoristi mladost prije starosti, a iskoristi starost prije smrti. Ja sada ne mogu puno raditi ko što sam prije, mogu onoliko koliko mogu, al’ mogu učiti Kur’an. A meni je Kur’an sve“, priča nam Uma.

Uvijek se puno radilo

Za supruga Huseina udala se 1953. godine i došla u Misuriće.

„Mati mu je bila iz Šehera pa je često dolazio. Viđala sam ga, nisam s njim nikada ašikovala, ali sam saznala da se Husein interesuje za mene. Jednog dana u Šeheru je bio pjer, ali sam ja odlučila da sa bratom Smajom idem sestri u Miričinu. I do brata Smaje je došla priča da se Husein interesuje za mene, ma mnogi su to znali“, priča nam kroz smijeh. Kada se vratila u Šeher, susreli su se kod rodbine, a Husein ju je odmah pitao da se uda za njega. „Kad me zaprosio, ja opet, k’o mladost, i hoću i neću.

Došao je opet kod moje drugarice Ajke, komilo se žito, a ja k’o ne obraćam pažnju. Raziš’o se svijet, ja na prozor, on me opet zaprosio i ostavio mi prsten. Nataknem ga i, evo, nisam ga skinula skoro 70 godina“, prisjeća se.

Kada je došla u Misuriće bilo joj je vrlo neobično, iz ravnice gdje je najviše brdo bilo Lipić, nana Uma došla je u mjesto okruženo brdima i to fijakerom Sulje Bradarića. Svadba je bila sa tri svirača, svirali su Murat, Idriz i Sadik, a snaha joj je bila obikuša. „Došla sam u Misuriće i ostala. Sa Huseinom sam izrodila četvero djece: Ševalu, Dževahiru, Aziza i Lejlu. Dvoje djece sam imala kada je otišao u vojsku. Sama sam se brinula o 50 duluma zemlje, navršili smo tada 50 metara pšenice.

U štalama imali ovce, volove, krave, ih šta sam posla vidjela, ne može se ni ispričati. Trudna sam bila, gotovo pred porod, a otiđi bi volovima zelenjaka dovući. I to na sebi, kakva kola“, prisjetila se.

Ručni rad joj je uvijek bio odmor od teškog posla, a nema toga što nije znala raditi. I u svojim poznim godinama nana Uma šije, plete, pa je tako zimus isplela četiri polovera, a koliko para toplih papa, ni sama ne zna. I kuću u kojoj živi tolike godine, održava sama, bez ičije pomoći i to je čini posebno sretnom.

A kada dobije penziju, sin Aziz je odveze kolima u neki veći centar da se snabdije. I uvijek se kupi nešto novo za kuću.

Bajramski dani, dani posebne radosti

U porodici nane Ume, kaže nam, bajramski dani su dani posebne radosti. „Dođu mi djeca, njihove porodice, unučad, praunučad. Imam desetoro unučadi i 14 praunučadi. Kroz kuću smijeh i veselje, svi idu meni. Radost mi je velika ramazan i Ramazanski bajram, a Kurban-bajramu se posebno radujem zbog kurbana.

Evo, ovdje sam 70 godina, nikada nije bilo da se kurban nije zakl’o. Sjećam se u Novom Šeheru kada je ramazan, idemo u džamiju na teraviju, a poslije teravije Murat svira kod Salkinog dućana. I tu svira dok bubanj ne zalupa, do sehura. Kada čujemo bubanj na vrh Šehera, onda svako svojoj kući“, prisjetila se nana Uma mladosti u rodnom Novom Šeheru.

„Zdravlje me dobro služi, imam volje za životom i pored svojih godina. Koliko mi je ostalo, to samo Allah zna, on nam je propisao sve. Da svi budemo živi i zdravi, ako Bog da“, poručila je nama Uma Hasanić na kraju razgovora.

Naša riječ