Mnogi Slovenci poslije preboljenog COVID-19 više ne vole papriku

Razgovarali smo sa tri Slovenca, koji poslije preboljenog COVID-19 više ne podnose ukus, odnosno miris paprike, iako je od zaraze proteklo već više mjeseci. Neurolog Zvezdan Pirtošek kaže, da bi se moglo raditi o direktnom djelovanju koronavirusa na strukture ukusa u sluznici usta, i to na receptore za spoj kapsicum, koji sadrže paprike.

Gubitak mirisa i ukusa česti su simptomi kod zaraze koronavirusom. Većini preboljelih se vrate u nekoliko sedmica, a neki imaju poteškoća čak i nakon više mjeseci poslije zaraze.

Sva tri naša sagovornika su prilikom zaraze koronavirusom izgubili miris i ukus, koji su se nakon nekog vremena vratili, ostao je problem sa jednom namirnicom, a to je paprika.

“Mislio sam da sam kupio pokvarenu papriku”

Rok (33) je izuzetno volio papriku. Kako kaže, jeo je iu svim prilikama, kuhanu, pečenu, sirovu.

“Stvarno sam je volio”, dodao je.

Zatim se u februaru ove godine zarazio koronavirusom. U toku zaraze je izgubio miris i ukus, a bolest je prebolio bez poteškoća. Kada mu se vratio apetit, odmah je kupio paprike.

“Kod kuće sam ih uzeo iz vrećice i odmah osjetio čudan, smrdljivi miris. Pomirisao sam ih još jednom iz blizine i stvarno su mi jako smrdjele”, kaže.

Bio je siguran da nešto nije uredu sa paprikama, zato ih je bacio u smeće. Poslije toga ih je nakon nekog vremena ponovo kupio i opet su mu smrdjele. Bilo mu je jasno, da paprikama nije ništa, nego je za to kriv njegov njuh.

Od zaraze je prošlo već devet mjeseci, papriku još uvijek ne podnosi.

“Poslije dugo vremena sam ih nedavno ponovo pokušao jesti, ovaj put su to bile punjene paprike. Priča se ponovila”, kaže.

Kako dodaje, pokušavat će i dalje, siguran je da će problem prevazići i u budućnosti ponovo uživati u paprici, koja mu je prije zaraze bila jedna od omiljenih namirnica. Pored paprika, neko vrijeme je imao problem i sa kafom.

“Ukus i miris je imala po zagorjelom, to je poslije nekoliko mjeseci prošlo”, kaže Rok, koji se nada da će se isto dogoditi i sa paprikom.

“Kao da bi zagrizao puža”

Malo bolje je bilo kod 44-godišnjeg Jakea, koji od zaraze ne podnosi zelenu paprika, i to kuhanu. Koronavirusom se zarazio u novembru prošle godine.

“Od tada ne podnosim zelenu kuhanu papriku, posebno u obližnjem restoranu, gdje često jedem”, kaže.

Sirovu zelenu papriku i ostale paprike jede bez problema.

Ukus zelene paprike u jelu mu ne smeta, ne podnosi njen ukus i strukturu, kada je zagrize.

“Kao da bi zagrizao puža”, istakao je.

Kada se razbolio, i on je izgubio miris i ukus, koji su se ubrzo poslije preboljenog COVID-19 vratili. U toku bolesti je izgubio nekoliko kilograma ali inače nije imao većih problema zbog bolesti.

Nakon više od godinu dana od zaraze paprika i dalje ima “smiješan ukus”

30-godišnji Nejc je COVID-19 prebolio u junu prošle godine. Poslije toga je još tri mjeseca bio bez mirisa, inače je kaže, bolest prebolio u blažem obliku. Prije zaraze nije bio veliki ljubitelj paprike ali ju je povremeno konzumirao. Poslije zaraze paprike nije mogao jesti približno pola godine.

Sada papriku ponovo jede, “ali još uvijek ima smiješan ukus”, kaže.

Koronavirus može direktno utjecati na strukture ukusa u sluznici

Šef katedre za neurologiju na ljubljanskom medicinskom fakultetu Zvezdan Pirtošek pojašnjava,da bi se kod naših sagovornika moglo raditi o direktnom uticaju koronavirusa na strukture ukusa u sluznici usta, i to kada je u pitanju paprika, uticaju na kemestetičke receptore za kapsicum, ili možda o uticaju na nerve iznad nosa.

Kako pojašnjava Pirtošek, nama jedinstven, cjelokupan osjećaj uživanja u specifičnoj hrani, omogućava međusobna isprepletenost triju fizioloških mehanizama:

1. receptora za ukus na jeziku i u usnoj šupljini, koji nam omogućavaju prepoznavanje pet ukusa: slatkog, gorkog, slanog, kiselog i ukusa “umami” (mesni ukus, kojeg izaziva glutaminska kiselina, često zastupljena u hrani bogatoj proteinima);

2. mirisnih receptora, koji se nalaze na mirisnim (olfaktornim) ćelijama na mirisnoj sluznici u gornjoj nosnoj šupljini. Receptori mirisa u sluznici nosa okruženi su potpornim ćelijama, koje također imaju veliki značaj za proces mirisa;

3. receptora za dodir, odnosno temperaturu (kemesteza), koji su odgovorni za sposobnost prepoznavanja podražajnih tvari, kao što su amonijak i mentol, pa tako i osjećaja paprike, koja sadrži spoj kapsicum, i peckajućeg osjećaja ljutih paprika, koje sadrže spoj kapsaicin.

Svjesna percepcija konačno se formira u mozgu, gdje se protežu nastavci, odnosno aksoni ćelija, koje potiču iz tri gornje grupe receptora, objašnjava Pirtošek.

Kako koronavirus može utjecati na ukus i miris

Kako kaže neurolog Zvezdan Pirtošek, kod zaraze koronavirusom moguće su razne kliničke slike:

-potpuno odsustvo mirisa ili ukusa; anosmija, odnosno ageuzija,

-oslabljen osjećaj mirisa ili ukusa: hiposmija, odnosno hipogeuzija,

-osjećaj mirisa ili ukusa, koji objektivno ne postoji, na primjer zagoreni tost: fantosmija, odnosno fantogeuzija,

-kvalitativno promijenjen osjećaj mirisa ili ukusa: miris ili ukus nečeg drugog: parosmija, odnosno parageuzija,

-intenzivno neprijatan, odbojan miris ili ukus (bilo kod određenog jela ili čak i bez podražaja): kakosmija, odnosno kakogeuzija.

Kako dodaje Pirtošek, mehanizam uticaja koronavirusa na miris i ukus ispočetka nije bio jasan, jer je takva smetnja česta i kod drugih, donedavno uobičajenijih viroza (rinovirusi, virusi influence, parainfluence…)

“Obično je uzrok, začepljen, teže prohodan nos zbog upale sluznice (lokalni uzrok), a rjeđe virus može direktno oštetiti moždane kanale i centre (centralni uzrok)”, objašnjava.

Koronavirus najčešće napada samo potporne ćelije u olfaktornoj sluznici

Iako su studije još u toku, mehanizam smetnji čula mirisa kod koronavirusa prilično je istražen, dodaje.

“Kada su prije svega pogođeni miris i ukus, koronavirus napada prvenstveno potporne ćelije u olfaktornoj sluznici. Kod bolesnika, koji – rjeđe – navode izrazite smetnje ukusa (npr. paprike) bez smetnji mirisa, vjerovatniji je direktan uticaj na strukture ukusa u sluznici usta – u slučaju paprike, na kemestetičke receptore za kapsicum ili kapsaicin – ili možda pogođenost nerava iznad nosa, odnosno retronazalna inhibicija”, objašnjava.

Mogu biti pogođeni i centralni kanali u mozgu

Kod onih bolesnika, koji imaju prateće simptome oštećenja mozga (zbunjenost, poremećaji pamćenja, orjentacije), nije isključeno ni oštećenje centralnih moždanih kanala zbog upale, a manje vjerovatno poteškoće uzrokuje direktno sam virus, dodaje još Pirtošek.

Većina ovih smetnji se popravi u nekoliko sedmica.

“Važno je, da se za vrijeme, dok bolesnik ne osjeti miris, posebno pažljivo postupa sa gasovima ili pokvarenom hranom”, upozorava.

Trening mirisa može pomoći

Kako kaže naš sagovornik, u vraćanju mirisa i ukusa prilično učinkovitim se pokazao takozvani “mirisni trening”; sistematsko mirisanje tvari, na primjer raznih aromatičnih esencija (npr. svaki miris po 20 sekundi dva puta dnevno).

Kako je još izjavio, kod gubitka mirisa i ukusa, samo u rijetkim slučajevima potrebna je pomoć ljekara, studije trenutno istražuju učinak nekih lijekova (npr. steroida ili vitamina A intranazalno, natrijevog citrata…).

“Detaljnih terapeutskih preporuka još nemamo”, dodaje još šef katedre za neurologiju na ljubljanskom medicinskom fakultetu Zvezdan Pirtošek.