Mladi odlaze, penzioneri moraju raditi, a poslodavcima kašika u medu – “Kako da živimo sa 500 KM?”

Od penzija kakve su u Bosni i Hercegovini jedva da se može voditi pristojan život. Preživljavanje umjesto lijepe starosti. Penzioneri kažu da ih je stid pričati čega su sve bili prinuđeni odreći se i da jedva imaju za račune, hranu i lijekove. Pričali su godinama, a kako ih niko nije čuo, mnogi su se odlučili vratiti na posao. Dakle, umjesto da nakon godina rada odmaraju, nastavljaju raditi dok god su zdravi.

Nema odmora

Prema evidencijama Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja (PIO) Republike Srpske, krajem prošle godine, samo u ovom bh. entitetu zaposleno je bilo više od osam hiljada penzionera. Gotovo polovina penzionera u BiH ima penziju do 350 eura, što je jedan od razloga koji ih tjera na rad. Penzioneri obično rade iste ili slične poslove koje su radili i prije odlaska u penziju, često one za koje nedostaje radna snaga – vozači, varioci, građevinski radnici, medicinske sestre… A kako naša zemlja muku muči sa nedostatkom doktora, i oni umjesto u penziju svaki dan odlaze na posao. Poslodavci se ne žale, jer dobijaju iskusne radnike.

Među penzionerima koji rade je i sarajevski pedijatar Izet Hočko. Iako je već skoro pet godina u penziji, Hočko za Oslobođenje kaže da je primoran raditi i da je razloga za to više.

– Jedan od njih je što je u Kantonu Sarajevo prije samo nekoliko godina bilo 46 pedijatara. Mi smo smatrali da je i to premalo za kvalitetnu uslugu našoj djeci. Danas ih imamo duplo manje. Evo, skoro je bio raspisan jedan konkurs, traženo je pet pedijatara, nijedan se nije prijavio. Tražena su tri neurologa, nijedan se nije prijavio, troje internista, samo jedna doktorica iz penzije se prijavila, tri oftalmologa, samo se jedan prijavio, znači mi smo u bezizlaznoj situaciji što se tiče kadra. To za nekoga jeste razlog da nastavi raditi, i meni je. A drugo, penzije su izuzetno male, mnogi su i primorani raditi. Poznajem doktoricu koja je prije desetak godina otišla u penziju sa iznosom od 670 KM, ispričao nam je Hočko, smatrajući to poražavajućim.

– Ona je htjela nastaviti raditi, ali tada vlast nije imala sluha. Kad mi je poslodavac ponudio da radim, rekao sam mu da ću raditi sve dok budem psihički i fizički zdrav i dok on bude imao potrebe. On će imati sve veću potrebu. Jednostavno, čovjek će raditi kad mora, kad želi, kad voli, a ja sam iskombinovao sve to, kaže Hočko.

Svi penzioneri sa kojima smo razgovarali kažu isto – sa ovako niskim penzijama moramo raditi.

Ima penzionera i na Zapadu koji rade i u penziji su, jer drugačije ne mogu da prežive. Zašto bi bilo sramota raditi u jednoj zemlji kao što je BiH, ističe Mehić- Od čega da živimo? Kako da živimo sa 500 KM? Zar se može uopše opstati tako? Možda ne moraju raditi oni kojima su djeca vani, pa im pomažu. A bogami, onaj kome niko ne pomaže, mora raditi i to ne za neki luksuz, nego da bi opstao, kaže nam jedan od penzionera sa kojima smo razgovarali na sarajevskim ulicama.

Njegov, također, penzionisani drug dodaje da mnogi bježe od siromaštva radeći, ali da rade i oni koji imaju više penzije jer ovi koji imaju niže, našalio se on, nisu ni voljeli raditi.

Redžo Mehić, predsjednik Saveza udruženja penzionera FBiH, smatra da penzioneri koji se osjećaju sposobnim, koje treba tržište rada i koji nikome ne ugrožavaju radno mjesto, imaju pravo raditi a da im se ne obustavlja isplata zarađene penzije.

Svima je kriza

– Ima tu i prednosti za penzionera, aktivniji je, društvu koristan, osjeća se vrednijim i normalno nešto će zaraditi. I društvo dobija puno, suočavamo se sa problemom nedostatka radne snage, jer ljudi odlaze, mlađi za boljim poslom, za boljim plaćama… Penzioneri se zbog toga ne bi trebali osjećati poraženim, odnosno manje vrijednim što moraju da rade. Naprotiv, svako ljudsko biće se osjeća korisnim ako je čitavog života svrsishodno, odnosno – nešto stvaram, nešto radim. Najopasnije je kad čovjek pređe u pasivu i kaže ja sam u penziji i ništa ne radim. Svi penzioneri su danas baka-servisi, čuvamo unuke, pomažemo, radimo kućanske poslove, radimo u baštama… Prema tome, nemojte nas zanemarivati i potcjenjivati i neće se niko osjećati manje vrijednim ako mora da radi. Naravno, onaj ko zdravstveno ne može, on neće ni raditi, govori Mehić za naš list, podsjećajući da su penzije izuzetno niske.

– Ne samo naše, penzioni sistemi u svijetu su u krizi, kaže Mehić.

Oslobođenje