Mladi kuhar napušta BiH: “Odlazim u tuđinu i odvodim suprugu i troje djece”

Mladi Mostarac Željko Tomić, nagrađivani kuhar i šef prepoznatog umijeća, nakon što je prije pet godina odlučio da svoj život, talent i daljnu karijeru gradi u rodnom Mostaru, biti će prinuđen da idućeg mjeseca stavi ključ u bravu svog restorana brze hrane „Food 360“, a sreću potraži daleko izvan granica BiH i regije.

Kako kaže, razloga za to je mnogo, od nemogućnosti pronalaska radne snage, neisplativosti rada i nabavljanja namirnica zbog vrtoglavih cijena, pa sve do nepostojanja podrške države u bilo kojem obliku za mlade i njihove pokušaje građenja malih biznisa uz neopisivu želju da ipak, pored svega, ostanu ovdje.

„Prinuđen sam da svoj put, zarad svojih troje malodobne djece, nastavim izvan granica svog grada i države, a to je zadnje što sam htio“, rekao je dvadesetosmogodišnji Tomić za Hercegovina.info, započinjući priču o tome kako je sve krenulo te kako će završiti i to ne njegovom željom.

Tomić je svoj kulinarski zanat učio od najboljih šefova kuhinja širom Hrvatske, ali i svijeta, još od svoje dvanaeste godine, za svoj rad je dobio mnogobrojna priznanja, a svoju sreću je već pokušao pronaći u inozemstvu.

Ipak, tada je odlučio da krene ispočetka vrativši se u svoj rodni grad i želeći da svojim sugrađanima ponudi sve što je naučio do sada, ali ta ideja se, na kraju, pokazala kao neuspješna.

„Svaki dan, dugo vremensko razdoblje unazad, objavljivali smo oglase za radnike, ali nismo imali sreće. Ipak, ni u tome nismo jedini. Mogu da kažem da radne snage nedostaje u svakoj branši, u našem gradu i državi ljudi, a naročito mladih, je sve manje. Građani masovno odlaze odavde jer ne vide svoju budućnost, ovdje ostaju samo oni koju moraju“, rekao je Tomić.

Kako kaže, ljudi su ovdje prinuđeni da rade za minimalna primanja, uz sve veće doprinose, osvrćući se posebno na razdoblje korona virusa kada su ugostitelji morali obustaviti svoj rad, a država nije učinila ništa da im pomogne, nego je djelovala baš suprotno, namećući još veće financijske i druge obaveze.

„Odlazim u Švicarsku i mogu reći da mi je nevjerojatno teško. Preteško je ostaviti svoju obitelj, svoje prijatelje, nasljedstvo i sve što smo stekli, ali došao sam do toga da ne vidim izlaz iz ove situacije. Žao mi je što moram da idem u tuđi svijet da bih izgradio svoj“, izjavio je Tomić.

Tomić je objasnio da je u današnje vrijeme jako teško biti vlasnik radnje bilo koje vrste, a bar u njegovoj branši, više je isplativo biti radnik nego vlasnik.

„Veće beneficije sam imao kao radnik, u smislu da kao vlasnik ovdje ne mogu biti ni kreditno sposoban ukoliko ne poslujem tri godine u obrtu, a nemoguće je ići naprijed bez državne pomoći. Mi nikad nismo dobili nikakvu pomoć, a na kraju mjeseca kada bismo sve obračunali, u najboljem slučaju bili smo na pozitivnoj nuli. Prije pet godina su se troškovi mogli pokrivati, ali danas, to je nemoguće. Sve je poskupjelo 100% u odnosu na prijašnje godine, od plina, struje do osnovnih namirnica. Na primjer, piletina je prije pet godina koštala 5 KM, a danas je 17 KM, a da ne govorim o drugim vrstama mesa i slično“, kazao je Tomić.

Tomić je pokušao da pronađe izlaz u pomoći države, pa je tako išao na brojne adrese državnih institucija, ali nikada nije dobio nikakav odgovor ni poticaj.

„Kada sam se upustio u te vode da budem sam svoj vlasnik sa 23 godine u svom gradu, mislio sam da mogu opstati, da ću dobiti poticaj, neki početni kapital, ali sve se svelo na korištenje osobnog proračuna. Sve sam uložio i nije uspjelo, iza nas nikad niko nije htio stati. Ništa nisu uradili da zadrže mlade. Štoviše, odmagali su nam, svakog tjedna nas je posjećivala nova inspekcija, a vodili smo računa o svemu. Mislim da se kvalitet nije mogao dovesti u pitanje, htjeli smo raditi po europskim standardima“, objasnio je Tomić.

U svojoj karijeri kuhao je za brojne dužnosnike i istaknute ličnosti, komentari su uvijek bili najpozitivniji, a može da se pohvali i činjenicom da je jednom prilikom spremao najbolja jela za čak više od tisuću ljudi te da je kuvao i za Michelinovu zvjezdicu, što je velika stvar u karijeri jednog šefa.

„Ono što bih želio da naglasim jeste da u Mostaru ne postoji čak ni udruga koja bi okupljala kulinarske majstore i ugostitelje, a imamo ih, vjerujte, mnogo. Nismo umreženi, sve moramo da radimo putem osobnih kontakata, nemamo gdje da se žalimo ili unaprijeđujemo svoj rad“, pojasnio je Tomić dodavši da je kulinarstvo danas dobilo neki drugi oblik popevši se na nikad veću razinu

Današnji kuhari moraju biti i umjetnici, oko za estetiku je otvorenije nego ikad, a hrana se prvo proba vizualno pa tek onda na nepce. U razgovoru sa drugim kolegama iz Mostara, primijetio sam da svi imamo iste probleme. Doći ćemo u situaciju da će se svi restorani zatvoriti zbog nedostatka radne snage, postaje nepodnošljivo“, istaknuo je Tomić.

Kulinarstvo je zanat koji se neprestano uči i nadograđuje, a kako Tomić kaže, za ovo zanimanje plate idu i do nekoliko tisuća eura, što svakako znači da je ovaj posao isplativ, ali ovisno u kojoj državi, jer kod nas očigledno za gastronomiju nema sluha.

„Moji planovi za budućnost nisu sjajni i nije mi lako što odlazim. Ostavio bih svoj posao ovdje nekome, ali nemam kome, zato ću staviti ključ u bravu. Supruga mi je dosta pomagala, ali mi imamo troje djece i ona ne može da nosi to sama. Ne vidim izlaz i žalosno je šta su nam uradili. Ovdje je dobro samo političarima, oni brinu samo o sebi, a nama kako bude. Neka ovo bude svojevrsna osuda državi i cijelom sustavu kojeg su izgradili“, zaključio je Tomić.

Obitelj Tomić samo je jedna u nizu onih koje trbuhom za kruhom napuštaju Bosnu i Hercegovinu, uz razliku što je ova odlučila ispričati svoju priču prije odlaska piše Hercegovina.info