Ministar pravde FBiH Vedran Škobić: Sistem je sam sebe pobijedio u slučaju Debevca i Osmanagića

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Vedran Škobić jučer je ugostio ekipu „Avaza“ u svom kabinetu te za naš list vrlo otvoreno govorio o aktuelnostima u pravosuđu, uključujući borbu protiv korupcije.

Kakvo je stanje u pravosuđu otkako ste Vi preuzeli svoj mandat?

– Mislim da moj mandat nije presudan kada je u pitanju stanje prije i poslije. Naročito jer mi kao Ministarstvo pravde FBiH ne možemo puno i direktno utjecati na rad pravosuđa. Postoji Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV), koje u suštini ima veliki utjecaj na pravosuđe i ono je to koje kontrolira i utječe na rad pravosuđa. Federalno ministarstvo pravde može eventualno kroz izmjene zakona ili kroz neke inicijative intervenirati kako da pravosuđe efikasnije radi, dakle isključivo kroz izrade prijedloga zakonskih rješenja. Puno je više toga na VSTV-u, jer oni biraju i utvrđuju norme, provode disciplinske postupke i razne stvari koje direktno utječu na rad pravosuđa.

Mnogo se u posljednje vrijeme govori o sigurnosnoj situaciji kod nas. Kako biste je Vi ocijenili?

– Sigurnosna situacija u Federaciji općenito je u nadležnosti županijskih ministarstva unutarnjih poslova. U nadležnosti Federalne uprave policije, odnosno Federalnog ministarstva unutarnjih poslova kroz četiri kaznena djela za koja su, po Ustavu FBiH, nadležni. U tom dijelu Federacija može odgovarati. O sigurnosti, pravosuđe može govoriti samo kada je u pitanju efikasno djelovanje u odnosu na postupke koje policijske strukture procesuiraju i da pravosuđe na valjan i odgovarajući način odgovori. E, to je dio gdje mi možemo na neki način sudjelovati.

Pravosuđe igra veliku ulogu kada je u pitanju BiH prema EU. Dobili smo zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora. Šta se može još učiniti?

– Zeleno svjetlo iz EU je iskorak za BiH i svijetla točka. To je nešto što mi kao građani ove države moramo iskoristiti u pozitivnom smislu, da nam to bude poticaj da više radimo i da kroz naš rad BiH bude bolje. To je, prije svega, velika odgovornost, jer je sada puno posla pred nama. Od 14 ključnih prioriteta, većina se tiče pravosuđa, što na državnoj, što na federalnoj, što na županijskim razinama. Unaprjeđenje rada pravosuđa i pristup općenito pravosuđu, borba protiv korupcije, reforma javne uprave… Sve se tiče ovog ministarstva, nadam se da ćemo na valjan način odgovoriti na ta pitanja. Europski put BiH nema alternativu. Moramo se žrtvovati, moramo raditi svoj posao.

Napravili smo pomake i u borbi protiv korupcije. Je li to dovoljno?

– Uvijek može bolje, u svemu, ne samo u ovome. I ministar, i Ministarstvo pravde, i sve. Međutim, treba pogledati istini u oči i vidjeti što se sada radi. Federalno ministarstvo pravde je u svom radu za ovu godinu predvidjelo niz zakona koji se tiču upravo borbe protiv korupcije. Prije svega, zakon o prijaviteljima nepravilnosti ili tzv. zviždačima. Taj zakon doprinosi višem stupnju transparentnosti u društvu. Dalje, Zakon o sukobu interesa, koji je, nasreću, nedavno usvojen na državnoj razini, dobra je polazna osnova da Federacija donese svoj zakon, poštujući principe harmonizacije koji bi trebali vrijediti u svim okvirima državne vlasti. Pristupit ćemo izradi tog zakona.

Valja spomenuti i registar stvarnih vlasnika odnosno da se kroz registraciju i evidenciju poslovnih subjekata obznani tko su stvarni vlasnici, da se tu stvori stupanj transparentnosti, da bude što veći. I jedno pitanje koje je ključno, koje svi u posljednje vrijeme spominju, a dodatno se usložilo s odlukom Suda BiH koja se tiče Pravilnika VSTV-a, jeste implementacija Zakona o borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, tzv. USKOK-a. To je pitanje koje stoji otvoreno već punih 9-10 godina. Otkako je usvojen, on stoji neimplementiran. Kad mene pitate zašto nije, ja ću uvijek reći otvoreno da zakon možda nije dobar da bi se na efikasan način implementirao. Ministarstvo pravde sudjeluje u radnoj skupini koja je organizirana u saradnji s Američkom ambasadom, gdje je uključen i nevladin sektor, Ambasada SAD i relevantni neovisni stručnjaci. Cilj radne grupe je razmatranje tog zakona gdje smo uvidjeli dosta nedostataka. Prije svega, u članku 25. koji propisuje koja djela ulaze u taj zakon, koja će se obrađivati. Prema procjeni, ispada da bi Federalno tužiteljstvo i Vrhovni sud, koji su po tom zakonu određeni kao prvi stupanj, dobili više od 600 predmeta. Bojim se da bi toliki broj predmeta zagušio Federalno tužiteljstvo i ne samo taj posebni odjel nego i cijelo Tužiteljstvo. Isto tako i Vrhovni sud. Nadalje, postavlja se pitanje drugostepenog suda za odlučivanje o žalbama, tko bi u tom slučaju odlučivao o žalbama? Imate sličnu situaciju u Sudu BiH koja se sada rješava sukladno preporukama Venecijanske komisije. Prema mišljenju Venecijanske komisije, nužno je razdvojiti prvi i drugi stupanj kao zasebne sudove, što, ako takvu analogiju primijenimo na postojeći Zakon o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminala (federalni USKOK), već ulazimo u ozbiljne probleme po pitanju prava stranaka na žalbu, odnosno prava na dvostupanjsko suđenje jer iznad Vrhovnog suda ne postoji viši sud. Ovdje se stvar još usložnjava jer u FBiH imamo niže strukture sudova, imamo općinske i županijske sudove, i Vrhovni sud. Na državnoj razini to nemamo, odnosno imamo samo Sud BiH. Pa zašto ne iskoristimo niže stupnjeve sudova ako već postoje po Ustavu i po hijerarhiji u pravosuđu? Postavlja se i pitanje oko ustavne nadležnosti. Vi u Ustavu FBiH nemate ni jednom riječju spomenutu korupciju, već isključivo četiri kaznena djela koja se tiču nadležnosti Federacije (terorizam, međukantonalni kriminal, trgovina drogom i organizirani kriminal). Korupcije nema, ona je u isključivoj nadležnosti županija. To su problemi kojima se bavimo i tražimo rješenje, ali uvijek se postavljaju ta pitanja kao nepremostive prepreke, koja se ne mogu tek tako riješiti. Zašto? Jer su to ozbiljni predmeti korupcije s kojima se u izuzetno uređenim sustavima teško boriti, a kamoli s takvim pitanjima i nedorečenim stvarima. Pitam se tko je spreman ući u ovu cijelu priču s ovako otvorenim i ozbiljnim pitanjima? Ali ono što mene zabrinjava jeste indolentnost određenog dijela stručne i političke javnosti da se na adekvatan način pristupi izmjenama tog zakona. Neka nam je sretno svima s ovim otvorenim pitanjima, prije svega.

Šta se dešava sa zatvorom na Igmanu?

– Iako je u isključivoj nadležnosti Federalnog ministarstva pravde, zatvor na Igmanu je rađen, tako da kažem, u režiji samog KPZ-a Sarajevo, gdje su oni isključivo vodili brigu o tome. Cijeli proces te izgradnje bio je na prijelazu preuzimanja mog mandata. Ne mogu se osvrtati na to što je bilo prije mene, ali ovo što sada vidim jeste da se predano radi. Novi direktor je pristupio završetku tih radova. Firma, koja je izvršitelj radova, stavljena je na crnu listu, ali napominjem da je cijeli proces gradnje financirala pa dobrim dijelom kontrolirala EU Delegacija, kojom se ovom prilikom zahvaljujem. Ali nadam se da će se naći način kako riješiti taj problem. Radovi se privode kraju, ja se nadam, prema optimističnim razmišljanjima, da bi početkom iduće godine ta priča mogla biti privedena kraju. Ali, u svakom slučaju, zatvorski sustav ne pati. Po našem sustavu alternacija, koristimo druge zatvorske kapacitete, pa se i pritvorski i zatvorski jasno nadopunjuju.

Vedran Škobić. N. Šaljić / Avaz

Koliko su slučajevi vezani za Ranka Debevca i Osmana Mehmedagića degradirali pravosuđe i utjecali na povjerenje građana u pravosudne i sigurnosne institucije?

– Što vi mislite ko je to uradio? Ko je stao ukraj tome? Jesu li to bili Sud i Tužilaštvo? Naravno, odgovor je da jesu. Poštujem princip nevinosti niti želim išta prejudicirati, ali ovakve stvari se nisu smjele dogoditi jer to sve, za cijeli pravosudni sistem predstavlja veliki problem.

Međutim vrijedi istaknuti da je na kraju sustav pobijedio i izdigao se iznad svih tih problema. Nismo dobili neki novi organ koje je sad to sve prepoznalo, nego je sistem sam svoje nedostatke prepoznao i reagirao. I to je dobro. Jasno, razumijem javnost i nepovjerenje javnosti, to nama daje povoda da opreznije pristupamo pravosuđu i u buduće zakonske okvire kreiramo kako se ovakve stvari ne bi događale. Sumnje koje postoje će se razjasniti. Da li je moglo prije? Naravno da je moglo, ali hajdemo gledati od danas pa ubuduće.

Koliko Vam iskustvo advokata pomaže, a koliko odmaže na poziciji ministra pravde?

– Bit ću iskren, i odmaže i pomaže. Odmaže u tom smislu što sam kao odvjetnik naučio čitati zakone i vidjeti logiku zakona, stoga prepoznam mnogo toga što bi valjalo mijenjati, međutim sam ne mogu pa me opterećuje. Zbog toga ponekad postajem nervozniji. Da nisam svjestan zakona kao što jesam, možda bih bio ravnodušniji i smireniji u radu. Iskustvo mi pomaže u toj mjeri što jako dobro vidim gdje je problem i pokušavam da detektiram svaki onaj “zarez” gdje bi mogao biti problem, toliko-toliko. Ta odvjetnička širina koju sam imao, od građanskopravnih, kaznenih, upravih predmeta, meni je olakšala da ja „prije naučim hodati“ po ovom ministarstvu. Svaka promjena posla kod čovjeka zahtijeva pola godine prilagodbe. Ja nisam imao taj luksuz, morao sam doslovno preko noći ući u cijeli ovaj posao.

Koje su to predložene izmjene Zakona o prekršajima?

– Prije svega, to je implementacija odluka Ustavnog suda gdje je Ustavni sud BiH utvrdio povredu prava na pristup sudu, odnosno pravo na sudjelovanje stranke koja nije na vrijeme upoznata s prekršajnim nalogom, a što je čest slučaj u primjeni pravila o dostavljaju u prekršajnom postupku. Dakle, radi se o načinu dostavljanja prekršajnog naloga na vjetrobranskom staklu ili pak dostavljanja pismeno (prekršajnog naloga ili rješenja) putem pošte. Prema važećem zakonu, dostava se smatrala izvršenom u momentu kada je pismeno poslano od suda ili policijskog organa, a ne od momenta kada ga je stranka primila, što je u suprotnosti s pravilima o dostavljanju koja vrijede u svim procesnim zakonima, Zakonu o kaznenom postupku, parničnom postupku, upravnom postupku, gdje je dostava izvršena, a samim tim i rokovi počinju teći od momenta dostave pisma, a ne od momenta slanja. Implementacijom odluka Ustavnoga suda BiH intervenirali smo u Zakonu o prekršaju FBiH i predložili izmjene zakona na način da se u prekršaju primjenjuju pravila o dostavi koja vrijede u Zakonu o kaznenom postupku.

Federalno ministarstvo pravde dotiče se ovog zakona i kroz direktne inicijative koje dolaze do nas, a po pitanju problema u Sarajevu vezano za promet. Svi smo ih, nažalost, svjesni, međutim, postoji tu niz zakonskih rješenja koja se, ja bih se usudio reći, slabo koriste. Jedan je od tih je članak 105. Zakona o prekršajima, koji glasi „lišenje slobode zbog neplaćanja“.

Neki građani su počeli dobivati takve prijedloge u posljednje vrijeme, međutim, nejasno je zašto, unatoč tom zakonskom rješenju, postoje neki građani u Sarajevu koji imaju 30 tisuća maraka neplaćenih kazni, a nitko im nije pokucao na vrata. Prosto nemoguće ukoliko ispravno primjenjujemo članak 105. Zakona o prekršajima „lišenje slobode zbog neplaćanja“. Po toj odredbi, sud može odrediti lišenje slobode do 15 dana u slučaju neplaćanja već određene novčane kazne. Određivanje takvog lišenja može predložiti sud po službenoj dužnosti ili policijski organ, pa čak i Porezna uprava. Također umjesto lišenja slobode, moguć je i rad za opće dobro. Zakonska rješenja postoje, samo ih treba primijeniti.

Uvjeren sam da su skoro svi oni koji imaju neplaćene kazne spremniji ih platiti nego mesti Baščaršiju u sklopu rada za opće dobro.

Drugi jedan alat je Kazneni zakon FBiH članak 333. – „Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti“. To znači da, ako vas policajac uhvati s većom dozom alkohola u krvi koja vas čini nesposobnim za upravljanje motornim vozilom, a što može prouzrokovati ugrožavanje javnog prometa, to nije prekršaj, to je kazneno djelo. Tuzlanska županija je u jednom periodu, koji smo mi istraživali, imala čak 18 takvih osuđujućih presuda samo za to djelo. Mostar dvije, a Sarajevo, mislim, čak nijednu.

Tu je najviše do policije. Naprimjer, policija zaustavi vozilo, utvrdi da je vozač pijan, napiše mu prekršajni nalog, umjesto da napravi zapisnik, formira predmet, uputi Tužilaštvu kaznenu prijavu po članku 333. KZFBiH. Jednostavnim principom, u kaznenom postupku odredilo bi se vještačenje na okolnost njegove psihofizičke sposobnosti upravljanja motornim vozilom sa 1,6 promila alkohola u krvi.

Ne postoji netko tko će vam reći da se sa 1,6 primila alkohola u krvi ipak može vladati svojim postupcima i neće u prometu ugroziti nikoga, ja sam uvjeren da ne postoji takav vještak. On je samim sjedanjem u auto ugrozio sudionike u prometu. E, to je smisao ovog zakona. Tuzlanska županija ima 18 takvih presuda, Sarajevo nijednu u tom provjeravanom periodu. Većinom se članak 333. (Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti) kombinira i primjenjuje u vezi sa člankom 332. – Ugrožavanje javnog promet, koji opis djela već po samoj posljedici ukazuje da je počinitelj ugrozio javni promet.

Vrlo malo je presuda na osnovu članka 333 KZFBiH u Sarajevu. Mi smo istraživali kroz zatvorski sistem i osude koje se izvršavaju, takve presude skoro da i ne postoje u Sarajevu u ovom provjeravanom periodu (od 2017. do 2020.)

Šta se može učiniti i šta je do sada učinjeno kada je u pitanju nasilje u porodici?

U proteklom periodu pooštrena je kaznena politika kada su u pitanju zakon i djela nasilja u obitelji. Federalno ministarstvo pravde sada radi na tome da se dodatno pooštre sankcije da bi zaštitili sve one koji trpe nasilje u obitelji. Jedan od principa zaštite, i sam smisao kažnjavanja jeste specijalna i generalna prevencija, stoga smatram da bi se pooštravanjem kaznene politike kroz zakone znatno više postigao smisao kažnjavanja.

Još samo da sudovi prate tu politiku i da oni pooštre svoj pristup tome, bit će još bolje i efikasnije. Federalno ministarstvo pravde, razmatrajući nesretni slučaj u Gradačcu, utvrdilo je jedan nedostatak u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, a što nije prepoznato niti ranijim prijedlogom izmjena i dopuna Zakona koji je bio u parlamentarnoj proceduri. Naime, imate jednu odredbu koja propisuje šta treba sadržavati prijava koju šalje policija sudu u slučaju nasilja u obitelji, članak 18. st. 2., u kojem je propisano „…prilaže se službena evidencija ukoliko je ta osoba (nasilnik) ranije prijavljivan za nasilje u obitelji“. Postavlja se pitanje zašto se ne dostavlja službena evidencija za sva ostala nasilnička ponašanja i sva ostala kaznena djela. Naš prijedlog je da stavimo da se prilaže sva službena evidencija, uključujući svu kaznenu evidenciju počinitelja, službene zabilješke, saznanja policijskih službenika, mišljenja centra za socijalni rad, pa bi u tom slučaju sudski spis bio znatno kompletniji od onoga u gradačačkom sudu, te bi sudac, koji je u gradačačkom slučaju imao samo jedan list papira u spisu, odnosno prijavu, možda drugačije odlučio. Posebno naglašavam da sud sudi temeljem dokaza u spisu, a ne na temelju saznanja i paušalnih informacija.

Druga tema koju smo prepoznali jeste kažnjavanje prekršitelja zaštitnih mjera. Naprimjer, zabrane pristupa, zabrane uhođenja. Sada predviđena sankcija za kršenje mjere jeste novčana kazna, poprilično blaga sankcija. Federalno ministarstvo pravde je osmislilo sljedeće zakonsko rješenje – da u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji propiše odredbu (kao blanketnu dispoziciju) kojom bi propisali kazne zatvora za prekršitelja tih zaštitnih mjera, koji pristup je znatno stroži od sadašnjeg.

Treća stvar na koju sam došao na ideju jeste uvođenje nanognica za najteže oblike nasilja. Ministarstvo predlaže uvođenje sustava koji funkcionira po principu GPS sustava, na način da se odredi zaštitna mjera zabrane pristupa, naprimjer 100 metara, da se nasilniku stavi nanognica koja će već prelaskom kruga od određenih 100 metara alarmirati policiju, ali i žrtvu. Tu bi policija već bila tri do četiri minute u prednosti, a i žrtva na vrijeme upoznata s opasnosti. Na tome radimo, kao i na strožoj kaznenoj politici kroz Kazneni zakon. Također, već ranije smo pristupili implementaciji Istanbulske i Lanzerote konvencije, kojima se u najvećoj mogućoj mjeri štite žena i dijete, kako kroz Kazneni zakon tako i kroz Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji.

Federalno ministarstvo pravde je ovim izmjenama i dopunama pristupilo zajedno s predstavnicima UN Women BiH. Također, obavili smo niz sastanaka i razgovora s nevladinim sektorom, ponajprije s predstavnicima sigurnih kuća, a posebno naglašavam da navedene izmjene i dopune ovih zakona radimo u suradnji s praktičarima i teoretičarima iz navedenih oblasti (sucima, tužiteljima, predstavnicima akademske zajednice). Mišljenja sam da ćemo uključivanjem šire stručne zajednice, civilnog društva iznaći najbolje zakonsko rješenje za borbu protiv nasilja u obitelji i zaštitu žena i djece.

avaz