Migranti u BiH: ‘Jesmo li mi manje vrijedni od vas?’

Ljeto donosi tropske vrućine i u BiH. No migranti nose majice s dugim rukavima jer nikada ne znaju gdje će završiti toga dana. Dopisnik DW iz Sarajeva je popričao s trojicom od njih o njihovim željama i snovima.

Vrući beton sarajevskog novog naselja Dobrinja isijava obilje neugodne topline, a mogao bi biti i čišći. Naselje je blizu Međunarodne zračne luke Sarajevo, nedaleko od Istočnog Sarajeva, ali i niza organizacija koje se bave migrantima i migracijama.

Iako su se upoznali tek prije koji mjesec – Fuad, Omar i Wael imaju puno toga zajedničkog. U dvadesetim su godinama, visoko su obrazovani, govore vrlo pristojan engleski, iz Magreba su… Pandemija koronavirusa ih je dočekala i zaustavila u Bosni i Hercegovini, ali i zbližila. Ipak, ciljevi i želje su im različiti – Njemačka, Francuska i Španjolska.

Zajedničko im je i to da na tom istom vrućem sarajevskom betonu za sitniš prodaju maramice, tako tek mrvicu olakšavajući svoju surovu uličnu svakodnevicu. Dijele traumatična iskustva i zbog prisilnog vraćanja s hrvatske granice, čak svi po pet puta. Uvijek će se, kažu, sjećati brutalnih batina, odmah nakon ulaska u Hrvatsku, sve vrijeme se pitajući: Zašto okrutnost?

Zajedničko im je i to da nisu religiozni, ali ipak poštuju tradiciju. Uprkos tome, najveći muslimanski praznik Bajram dočekuju na ulici.

Od Maroka preko BiH do Španjolske

„Maroko je od Španjolske udaljen manje od 15 km morem. Ipak, zbog užasno rigoroznih kontrola i morske neizvjesnosti, ovo je bio lakši put – preko Alžira, Tunisa, Libije, Egipta, pa na Balkan. Teško je, ali u Maroku je bilo još teže. Maroko je zemlja raskoši, ali je i zemlja kontrasta. Srednji sloj ljudi gotovo da i ne postoji. Maroko je i zemlja visokog turizma za bogate i osrednje bogate Europljane. To je divno, ali mi smo bili daleko od svega toga. Upravo zbog toga u Europi tražimo tek neko bolje sutra, a ne raskoš”, priča Fuad (24), migrant iz Maroka.

Fuad je nastavnik klavira i u svojoj zemlji nije mogao dobiti posao. Moguće, tim više jer je gej. Suočavao se, kaže, s brojnim poteškoćama, ali i izravnom diskriminacijom.

„Diskriminacija je tako grozna i bolna stvar. Nekada mi se činilo da bih osjećao manju bol kada na primjer ne bih imao ruku, nego da me netko kontinuirano psihički uznemirava i zlostavlja. Osim toga, počnete osjećati strah za svoj život. Govor mržnje je uvod u zločin”, sa suzama u očima objašnjava Fuad.

‘Zašto nas Europa voli i želi samo onda kada nas eksploatira?’

„Jasno je to da je Alžir Afrika, ali znači li to da smo manje vrijedni, iako smo bili kolonizirani? Apsolutno ne, to ne znači. Moj drugi materinji jezik je francuski i govorim ga jednako dobro kao arapski. Francuski je jezik diplomacije, pa zašto se onda Europa prema nama ne ponaša uljudnije i malo više diplomatski?”, pita se Omar (25), migrant iz Alžira.

Omar je morski biolog, koji u svojoj zemlji također nije mogao dobiti posao, iako Alžir ima obalu dugu čak 1.620 km.

„Cilj mi je Francuska. Tamo imam puno rođaka. Oni su tzv. staro francusko useljeništvo, te su vrlo integrirani u društvo i cijeli sistem. Bio sam jednom kod njih i brojim dane kada ću ih opet vidjeti i zagrliti”, pojašnjava Omar svoju migrantsku rutu.

I dok završavamo razgovor, Omara zove rođak iz Dieppea, uz ohrabrenje da će sve biti dobro i da mu je već našao posao u jednoj ribarnici u Normandiji.

Flensburg kao dječački san

„Naravno, ništa nije savršeno, ali meni se Njemačka, bar na televiziji, uvijek činila tako perfektnom, posebno njemački vlakovi i željeznice. Apsolvent sam željezničkog prometa. Međutim, u Njemačkoj sam spreman raditi bilo što, samo da sam zdrav i sretan”, priča Wael (26), migrant iz Tunisa.

Dok gleda prošlogodišnje plakate plaža Tunisa, kao jednog od dražih turističkih odredišta Bosanaca i Hercegovaca kaže: „Sve je to čarobno, ali to je bilo daleko od mojih očiju.”

„Ljudi u Bosni i Hercegovini su stvarno vrlo ljubazni i susretljivi. Često nam kupe neko pecivo i kavu ili donesu neku čistu odjeću. Međutim, vlasti su nemarne i bezdušne, ne brinu, ali ipak, ne želim se žaliti. Vjerujem da će mi uskoro u Flensburgu, gdje sebe već vidim, biti puno bolje i da ću sve ovo jednom moći zaboraviti”, kaže Wael.

I zaista, tokom pandemije koronavirusa sletjeli su deseci aviona s tonama humanitarne pomoći u zračnu luku koja je manje od pet minuta šetnje od Fuada, Omara i Waela. Međutim, kažu, nikada im nitko nije dao zaštitnu masku, niti bilo kakvo dezinfekcijsko sredstvo, unatoč tome što Bosna i Hercegovina, ovih dana, ima rekordne brojeve zaraženih i preminulih.