Meša Selimović: 42. godišnjica smrti bh. velikana i mađioničara lijepe riječi

Na današnji dan 1982. godine, preminuo je bosanskohercegovački velikan, mađioničar lijepe riječi, profesor, književnik Meša Selimović. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i našoj regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke. 

Filozofski fakultet u Beogradu završio je kao jedan od najboljih studenata, a bio je i politički veoma angažiran u Komunističkoj partiji SFR Jugoslavije. Ono po čemu je Meša najviše ostao u sjećanju svojih savremenika jeste njegov profesorski rad, pa su ga mlađe kolege doživljavale kao uzora.

– Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost – rekao je Matija Bećković o svom starijem kolegi Selimoviću.

A Meša bi kazao: „Živi što ljepše, ali tako da te nije stid!“

Zbog Darke napustio Desu

– Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi – rekao je Selimović o svojoj supruzi, majci njegovih kćerki i najvećoj životnoj ljubavi. 

Nakon Drugog svjetskog rata Meša je došao da živi i radi u Beograd. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubljuje se toliko da ne može zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je trpjeti i osude okoline u najsurovijem obliku. 

Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.

Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, zamrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, a Darka je stigmatizirana kao brakolomnica, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu i otima nečijeg muža i oca. Zbog velike ljubomore Desa je upotrijebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje se morao pravdati i objašnjavati svoj postupak. U to vrijeme komunizam nije bio samo društveno uređenje nego i mentalni sklop, koji nije tolerirao mišljenje i ponašanje drugačije od njihovih moralnih načela. 

Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno. 

Brate, nisam kriv

Partija je Meši surovo i nepravedno oduzela i brata Šefkiju, koji je bio šef Komande tuzlanskog kraja. Negdje pred kraj 1944. godine Šefkija saznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor i da se vraća u Tuzlu. Da bi namjestio prazne sobe i što prije pripremio kuću, koju su ustaše bile uništile, Šefkija uzima iz glavnog magacina krevet, ormar, sto, stolicu i još nekoliko neophodnih sitnica. Prema pravilima Partije, to je bio neoprostiv grijeh. Šefkija je strijeljan, a držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, najblaže rečeno, bilo je začuđujuće, jer nije htio da intervenira za brata.

Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu Tevfiku ravnodušnost. Nikada nije prestao ni da traga za Šefkijinim grobom, ali je ostalo nepoznato gdje je on sahranjen, jer je tada bila kazna za „najveće zločince“ da im se ne zna grob ni obilježje da su postojali.

– Na afišama izlijepljenim po gradu (Tuzli, op.a.) pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. 

Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz kuće, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu.

Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e, koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je: „Pozdravi Mešu, reci da sam nevin“. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije.

Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan-danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice – napisao je Meša u svojim memoarima.

Mnogo kasnije, iz te tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“. Šefkijine posljednje riječi, koje je zapisao na ceduljici koja je Meši tajno dostavljena, bile su: “Brate, nisam kriv”.

Zaboga, ljudi, zar me ne vidite

Partija, kojoj se iz ideala o ravnopravnosti i pravom vrjednovanju čovjeka davno pridružio, ponovo se ogriješila o Selimovića, pokušavši da mu istrgne i ljubav prema ženi.

Međutim, on se nije dao slomiti izdajom, ali ni siromaštvom u koje su porodično zapali, kada je Darka morala prodavati sve što je donijela iz roditeljske kuće da bi nabavili osnovne životne namirnice. Mešu je najviše boljelo ignoriranje njegovih kolega.

– Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite – piše Selimović o svom stanju u romanu “Tvrđava”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.

Dvadeset godina je trajalo Mešino i Darkino teško preživljavanje uz uskogrudost i neprijateljstvo zajednice. Meša je dobijao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razumnih objašnjenja. U zemlji koja se borila protiv “kapitalističke nepravde i siromaštva radničke klase”, jedan idealist i borac za bolje sutra živio je kao prognanik jer se razlikovao.

Ja danas odlazim

U Sarajevu je radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna Filma“, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“. Godine 1971. penzioniran je i seli se u Beograd. Prije selidbe Selimović je u jednom pismu svom beogradskom prijatelju, između ostalog, napisao:

– Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar i osudio me na ispaštanje.

Šetajući Baščaršijom uoči polaska u Beograd, Meša je jednom kolegi piscu rekao: “Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti.” Tako je i bilo.

Nakon izlaska romana „Derviš i smrt“ došlo je vrijeme književnih uspjeha, kada za Selimoviće počinje lakši život u materijalnom smislu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, ali čaršija mu nije oprostila uspjeh. Njemu nije ništa oprošteno. Šta god da je uradio ovaj veliki čovjek i pisac, uvijek je nailazilo na osudu okoline. 

Ko promaši ljubav, promašio je život

Selimović, svjestan da je dugogodišnje loše ophođenje prema njemu počivalo uglavnom na zavisti, nikad nije pokleknuo, jer je uz sebe imao svoju ljubav, svog “dobrog duha”.

– I ne samo da se nikada nisam pokajao, nego sam uvijek zahvaljivao sudbini što me je darovala takvim čovjekom kao što je Darka, moj dobri duh. Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio.

U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti, da me je uvijek zaprepašćivala; ona me je branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško, vjerovala u mene kada su drugi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mekoćom, hranila me svojom ljubavlju. Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac – opisivao je Meša svoju ogromnu ljubav prema supruzi.

Često je isticao da je njegova ljubav prema Darki ispred njegovog uspjeha u književnosti, da bi mu tragično bilo živjeti bez nje. Njihova ljubav davala im je oboma snagu i osjećanje sreće ma u kakvim okolnostima živjeli.

Nije samo Meša bio zahvalan sudbini što mu je podarila Darku, svojom ljubavlju je i Darka posvjedočila isto, izjavivši: „Hvala sudbini što mi je podarila takvog čoveka kao što je Meša“. Da je mogla, s njim bi i u smrt pošla. U noći kada je Meša preminuo, 11. jula 1982. godine, Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: “Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!”

Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.

Zahvaljujući njoj Meša Selimović je postao svevremenski pisac. Svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tuđe zemlje i tišine bili bi promašeni da nije bilo ljubavi zvane Darka. Jer, kako je kazao Meša: „Ko promaši ljubav, promašio je život“. 

Mešine mudrosti:

Tajna se duže pamti nego jasna istina.

– Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.

– Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

– Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

– Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

– Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

– Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

– Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

– Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.

– Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kad ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh. 

Avaz