Mediji u BiH: Između ekonomske koristi i odbrane demokratskih postulata

Govor mržnje, tačnije, zagovaranje mržnje, zauzima posebno mjesto u svakodnevnici građana Bosne i Hercegovine.

Iako je u Instituciji ombudsmena za ljudska prava u BiH i u drugim organima nadležnim za postupanja po prijavama te vrste, predmeta iz ove oblasti registrovano izuzetno malo (kod ombudsmena svega 2 do 3 godišnje), čak i površni pratioci medija i društvenih mreža mogu vidjeti da je govor mržnje u različitim oblicima rasprostranjen od komentatora na tekstove, izjava političara i drugih javnih ličnosti, pa nekada i do samih novinarskih opservacija.

No očigledno je da se reaguje, a i to selektivno, samo na najteže oblike mržnje koji prijete fatalnim posljedicama za određene pojedince i grupe.

Gube li mediji profesionalne standarde i mogu li  pronaći vlastite mehanizme sprječavanja govora mržnje

Adis Grabovica, urednik portala Sarajevska sehara smatra da su mediji često nepravedno targetirani kada je riječ o ovoj temi te da je govor mržnje zastupljen i na ulicama, društvenim mrežama, obrzaovnim institucijama.

Adis Grabovica

„Mi ne možemo mnogo toga uraditi, osim da obrišemo komentare, a toliko se potencira da moramo mi nešto činiti kao da i ovako nemamo previše posla. Mislim da je veći zadatak na pravosudnim institucijama, jer oni koji koriste govor mržnje smatraju da su nedodirljivi i to što ćemo ih mi banovati ili obrisati komentar ništa im ne znači. Što se tiče mehanizama odbrane od govora mržnje mediji to nemaju. Zamislite kada bi mi svi sada prebacili na novinare i posao brisanja komentara pa mi ne bi imali deset objavljenih vijesti po danu“, kaže Grabovica.

Nermin Topovčić, student prava iz Banja Luke i pokretač kampanje #TvojGlasJeBitan, ističe da za postojanje ovog komunikacijskog, socijalnog i psihološkog fenomena u medijima dio odgovornosti ipak snose i sami mediji.

Nermin Topovčić

„Online rasprave koje najčešće mediji, odnosno novinari ili urednici svjesno iniciraju plasirajući sadržaje u kojima se upotrebljava jezik agresivnosti, senzacionalizma i mržnje rezultiraju govorom mržnje. Iako treba da se krive učesnici istih onlajn rasprava, neophodno je sagledati i dio gdje su mediji pokretači takve agresivne komunikacije inicirajući neprimjerene komentare i reakcije. Mediji ovime definitivno gube profesionalne standarde i sve češće neprofesionalno izvještavaju, a sve to se čini mi se opravdava se time da uticaj medija zavisi od broja klikova, a podsticanje govora mržnje predstavlja idealan put ka većem broju klikova i samim time većem broju oglašivača“, smatra Topovčić.

Prema njegovom mišljenju predstavnici medija, javne ličnosti i političari još uvijek nisu shvatili koliki zapravo negativan uticaj na demokratski razvoj društva i društvo u cjelini ima govor mržnje i dovodi do podjela.

Ajdin Kamber, novinar, snimatelj i fotograf smatra da je govor mržnje najzastupljeniji u online medijima, i to ne samo u komentarima čitalaca već i u tekstovima.  

Ajdin Kamber

„Odgvoronost za to dijelom snose i politike tih medija, njihovi vlasnici i urednici, jer javna je tajna, da dobar dio posjetilaca dolazi na portale s ciljem širenja govora mržnje pa portali često zažmire na takve komentare. A lako bi mogli sankcionisati i isključiti takve sagovornike iz javne diskusije, ali bi to značilo manje posjeta, manju popularnost i manje novca za medij. U BiH imamo cijeli niz medija pa i grupa na društnenim mrežama koji otvoreno podstiču nasilje i targetiraju određene grupe i imam osjećaj kako govor mržnje u kontinuiranom porastu“, kazao je Kamber.

Ističe da je posebno problematično to što je govor mržnje nekada ciljano usmjeren prema pripadnicima manjinskih zajednica. Npr. Romima, pripadnicima LGBT zajednice, migrantima i drugima koji baš nemaju priliku ni mehanizme da se odbrane, pa je govor mržnje prema njima time i teži.

Medijska pismenost i udruženja novinara kao mehanizam suzbijanja govora mržnje

Prema riječima Kambera, bh. društvu nedostaje više medijske pismenosti, ali i odgovornosti medija i urednika.

„Dosta bi mogla uraditi i udruženja novinara i nevladin sektor u cilju prevazilaženja govora mržnje, a u nekim slučajevima svakako i sudstvo. Zakone koji bi spriječili ili sankcionisali one koji šire govor mržnje već imamo samo što je primjena nedovoljna“, kazao je Kamber.

Politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo, smatra da iako je govor mržnje zastupljeniji u online medijima, veliku odgovornost snose i tradicionalni mediji.

„U tim medijima imamo pripremu terena za govor mržnje gdje političari kroz svoje izjave antagoniziraju javno mnijenje i kao takvo dijele i stvaraju klimu da onda na portalima, društvenim mrežama imamo ‘trenutke iskrenosti’ domaće javnosti“, kazao je dodajući kako govor mržnje ukazuje i na to šta jedan dio građana misli o određenim temama i događanjima.

S druge strane, smatra Puhalo, „pojedini portali i društvene mreže ‘žive’ od govora mržnje. Odnosno, taj govor mržnje diže njima čitanost. Ljudi više ne idu da čitaju vijest već da vide komentare na osnovu kojih stvaraju vlastita mišljenja. Govor mržnje je destruktivan sam po sebi i nema šta da traži u demokratskom društvu“, zaključuje.

Ismail Šehić, osnivač nevladine organizacije Bravo podcrtao je tri mehanizma za koja smatra da bi bili učinkoviti u borbi sa govorom mržnje, a prvi je kvalitetna edukacija i obrazovanje.

„Mnogi ne razumiju šta znači govor mržnje i u kom opsegu se on širi i pojavljuje. Mnogi ne razumiju kada su oni dio govora mržnje, ali ni kada se prema njima vrši govor mržnje“, kaže Šehić dodajući da je sljedeći korak da se zakonski povećaju kažnjavanja i kontrola govora mržnje u javnom i online svijetu. Kao treći korak navodi povećanje kontrole profila na društvenim mrežama, ali i potrebu puno veće autorizacije pri registraciji profila i portala.

Lejla T.

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Medijske inicijative u borbi protiv jezika mržnje“, kao dio projekta Reporting Diversity network 2.0 s ciljem unaprijeđenja procesa suzbijanja govora mržnje u medijima. Navedeni sadržaj isključiva je odgovornost udruženja Medijske inicijative.

Biznisinfo