Mama, babo, ne dajte me!!! Mamaaa, mamaaaa, babooo!!!

Ima jada koji doživi duboku starost. Na spomen njihovog imena samo reakcija – trag mu se zameo. Ni po čemu vrijednom spomena niko razuman upamtiti ih neće.

Ima bisera sjajnih, duša čistih koje ili nisu ili jedva da jesu zrak udahnule – za njih se zna i znat će se dok je svijeta. Kapije nebeske pred njima se otvaraju. Svijet je na njih uzmirisao. Ali majke ih nisu mirisale dugo i neprestano. Nisu se divile njihovim prstićima, nogicama nestabilnim u hodu, nisu im kao najveći oslonac čuvale ručice dok prave prve korake. Nisu, dok spavaju, provjeravale dišu li ili su samo tako mirni… Njihov ničim izazvan iskreni i ljepote pun osmijeh majke nikada nije nasmijao. Nisu dočekale prve riječi niti da ih isprate u školu, da ih baš kako pristaje obuku, spakuju im užinu i puste suzu jer su im tako brzo porasli. Nisu dočekale ni da prepričavaju kako „sve znaju k’o veliki“. Nisu dočekale ništa od toga. I ništa poslije toga.

„BRAVO. TO SE MORA RAKIJOM ZALITI“

Vojnik, masne kose, prljavih ruku, pogleda zvjerskog, uzima golemu pušku, na njoj optika – kad kroz nju pogleda tačka mnogo udaljena najednom jasna kao da ispred njega stoji. Kašljuca, pa se smiri. Naum mu šejtanski, sotonski, neljudski i neživotinjski. Oko mu na optici, u njoj krst. U daljini vidi metu. Jasno je vidi. Ona ne sluti ništa. Igra se. Trči, okrene se oko sebe, pa maše. Obrazi se zarumenili. On sve jasno vidi. Ona zastaje, snagu da prikupi i nastavi se bezbrižno igrati. Njemu srce zaigra, ruka mu zadrhti, pa se smiri. Dobio je ono za čim mu crno srce žudi. Gleda je dok joj se stidljivo otima nevini osmijeh. Povlači obarač. Ona pada. Malena, a kad pade, kao da se svijet cijeli sruši. Žuta haljinica posta crvena. Oko nje plač, uzvici… Majka vrišti, trese je i doziva, ne zna kako da iz sebe dušu u nju pusti. Ne može. On i dalje gleda. Smije se. Prst je pomjerio s obarača. Samo uživa u pogledu. Prekida ga upit utegnutog oficira, na ramenima mu poredani činovi: „Jesi li?“ „Jesam. Treća danas“, odgovara ponosno dok odlaže golemo gvožđe – sijač smrti. „Bravo. To se mora rakijom zaliti“, dobiva čestitke, zatim poletan odlazi prepričavati svoje vojne podvige, a neobuzdani glasni smijeh i samodopadnost ga obuzimaju.

53 jednako je skončalo. I još njih 1.548. Samo u Sarajevu. Aida je bila prva. Geler kroz preponsku arteriju. Izgledala je kao da spava. Ali se više nije probudila. Nije dočekala šesti rođendan. Sandro nije dočekao treći. Geler ga je pogodio u malo čisto srce. U smrti tuzlanske mladosti, on je bio najmlađi.

Naida je rođena u Zaklopači. U njoj je provela svaki dan svog života. A život joj je bio kratak. Prekinuli su ga. 16. maja 1992. pripadnici Vojske RS-a iz Milića došli su u Naidino mjesto. Bio je to krvavi pohod. Uz Naidu su ubili još 14 dječaka i djevojčica. Neki od njih su tek počeli sanjati živote kakve bi željeli. I roditelji su o njima sanjali – da im postanu dika i ponos, da ih paze kad starost dočekaju, da ih obilaze i ruke i čelo im poljube. Sanjali su… Sad ih željno iščekuju samo u snovima da se ukažu. Da ih barem u snu zovnu: „Mama. Babo.“

“MAJKO, MAJKO NE DAJ ME!”

„Majko, ne daj me! Majko, majko, ne daj me!“, jedva se od vriske čuo dječiji glasić. Zehra ga je čula. Čula je i Lukića kad je naredio: „Vrijeme je da ovo zapalimo.“ Majka protiv vatre i onih u čijim očima i srcima ništa osim vatre nema, kao da su od nje stvoreni, ništa nije mogla. Više je majku boljela nemoć da spasi svoje čedo, da mu kaže: „Ne da te majka“, nego što joj je tijelo u plamenu nestajalo. A koliko je mogla čuvala ga je. U naručju ga je držala i puštala ga nije. I dok je imalo života u njima bilo. I dok su gorjeli. Nikad ga nije pustila. U njih je gledala još jedna majka. U njenom naručju je bila beba. Gledala je u nju nijema. Niz obraze su joj se neprestano slivale suze. Gledala je svoju radost. Kratko, prekratko je gledala. Devet mjeseci je u njenoj utrobi bila. Samo dva dana u svijetu jadnika i kukavica. Nikada majka nije dočekala da je zovne majkom… Nije dočekala ni ime da joj dadne. Pa tek su joj dva dana. Majke su jedna u drugu gledale, djecu stisnutu u naručju držale. I svi oko njih stisnuti. Dok ih vatra nije progutala. Bikavac i Pionirska. Višegrad. U razmaku 13 dana u dvije kuće 140 žena, djece i staraca žive su zapalili. Gledali su kako gore. Uživali u vriscima, jecajima, dječijim dozivanjima njihovih majki i u plaču majki. Uživali su i prvi i drugi put. Zehra je uspjela pobjeći i preživjeti. Da svjedoči i opominje. Čula ih je. I još ih čuje…

Višegrad, Velji Lug. Almasa je svojim očima gledala. Vjerovati nije mogla. Ameli je bilo tek šest mjeseci. Pucnji… U Amelu, u njenu majku, u njenu nenu.

Kad prljavi zločinci svoje krvave ruke spuste na čiste djevojčice, boli više od ijednog pucnja. A prokletnici su to radili kad i gdje god su stigli. Najmlađoj žrtvi bilo je 9 godina. Onoj djevojčici u Foči samo 11 godina. Jasminu su odveli u „Vilinu vlas“. Namijenili joj poniženje. Otrgla se, skočila kroz prozor i radije izabrala smrt. Njena smrt je simbol otpora zlu. Ispred njih takvih, živih, ona mirisna je odabrala smrt. Pričajte o Jasmini.

U društvu duša časnih su i Meliha i Alen. I u Zvorniku, kao i u Višegradu, vojnicima i vojsci kukavica i zločinaca djeca su bila omiljena meta. Meliha je imala tek šest mjeseci. Ubili su je u naručju majke Fatime. Ubili su i majku Fatimu. I babu Mehdina. Brat Salih je bio veliki brat. Imao je četiri godine. Sve su ih strijeljali, Salih je preživio. A Alen? I njega dvogodišnjaka i babu su mu istog dana na isti način ubili. Na nišanima streljačkih kukavica bilo je još majki i djece nerođene. Odvojeno su ih ciljali. Bilo je to u Rašidovom Hanu, u Snagovu, 29. aprila 1992. Kao da je bilo malo ubiti ih, pa su ih onda i zapalili. Neka se zapamti. I opominje.

AMILA JE UPUCANA U NARUČJU MAJKE

Majka je čvrsto u zagrljaj stisnula Amilu. Ljepoticu. Na njoj bijela benkica, gegice sive i bijele štramplice. Amila je objema ručicama čvrsto držala flašicu s mlijekom. Kako je čvrsto držala, niko ne bi rekao da su joj tek četiri mjeseca… Uz majčin miris osjećala se sigurno. Uz flašicu bi brzo zaspala. Mezimče. Svi su je voljeli, ali četverogodišnjem bratu Almiru bila je najzanimljivija – kao mala igračka. Dugo ih niko nije vidio. Sakrili su ih u Lanište. Otkopani su. Amila, Amilica je iz neposredne blizine likvidirana pucnjem u glavu. U naručju majke… Ni mrtva je nije ispuštala. Smrtnim pucnjem ubili su i bracu Almira. Daleko od Drine, u Biljanima bio je njihov dom. U kabure su ih nastanili. U svakom dijelu Bosne zločinci, koji su se vojskom nazivali, jednakim su se žrtvama naslađivali. Neka se zna.

U Lozju, kod Goražda jedna trudnica trebala je roditi. Devet mjeseci u njoj je rastao. Jedva je čekala donijeti ga na svijet. Da ga vidi, da se vide. Dugo ga je čekala. Kišni je maj ʹ92. Možda je baš danas suđeno da rodi, mislila je. Tu, okolo je djevojčica, 12 joj je godina. Uči o životu i kako se na svijet dolazi. Grmi i sijeva. Ali to nije priroda. To su oni. To je nepriroda, ljudske nepogode. I majku i nerođenu bebu i djevojčicu i njih još 40 su ubili. Znajte.

Bijele ruže poredane ukrug. Njih 102. Na jednoj je ime Velidovo, bila su mu tri mjeseca. Krug od ruža je mali. 92 dječaka i 10 djevojčica da se uzmu za ruke, napravili bi krug oko Prijedora. Nikada neće. Ubili su ih.

Prođite Nevesinjem. Gluho. I prazno. Ali… U ravnici 26 djece. Ploskići, Šipkovići, Aličići, Alibašići, Mahinići, Brajevići i Čopelji. Kao da su jedno iza drugog, a na početku, na livadi kao na postelji bebe – jednoj tek sedam dana, drugoj petnaest… 26. Sve djeca. Svi ubijeni. S majkama, očevima, tetkama, djedovima. Cijele porodice. Ne bi Nevesinje bilo ni gluho ni prazno… Zapamtite.

NAJČEŠĆE SU BILI ŽRTVE SNAJPERA I GRANATA

Rifetu su dali ime. Rifet znači „čast“. Svojoj porodici bio bi ponositi i časni Žepljak. Nisu mu brojali godine. U istoj u kojoj je i rođen ubili su ga. Beščasnici.

Fatima znači „časna“. Fatima Muhić znači „najčasnija“. Najmlađa je žrtva genocida. Nakon što ju je rodila, majka Hava je više nije vidjela. Fatimin kabur je u Potočarima, među vječno živim. Tu je i babo Hajrudin. I još troje iz kuće. Među 8.372.

Niti jedno spomenuto i niti jedno od gotovo 3.400 djece, dječaka i djevojčica koji nisu spomenuti u ovom tekstu, nije poginulo slučajno. Oni su u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu ubijeni s predumišljajem, planski i organizovano. Najčešće su bili žrtve snajpera i granata dok su se u grupama igrali.

Za većinu spomenutih najsvirepijih ratnih zločina niko nije odgovarao. Ubice djece i danas se slobodno kreću. Igraju se s vlastitom, a možda pogledima nišane drugu, vašu djecu.

S. Omerašević – Hayat