Majka poginule Nikoline: Bol za stradalim anđelima ne prolazi

Nikolina, Milan, Nina, Vukašin, Andrej… A. B, B. A, S. N… Imena ili inicijali tragično nastradale djece, slova i slike koji nam ovih dana lome srce i razboljevaju nas od tuge, ne mogu da vrate nijedno dijete. Nismo sasvim sigurni mogu li i bilo čemu da nas nauče jer je svaka naknadna pamet najskuplja. Kako da postanemo bolji, kako da čuvamo i sačuvamo djecu kojima ovakav svijet ostavljamo upravo mi, odrasli, koji smo ga ovakvim i napravili? Gdje počinje, a gdje se završava iluzija o pravdi – kosmičkoj i zakonskoj, pitaju na Telegrafu.rs.

Nikolina Janković je zauvijek sklopila oči 1.januara ove godine. Na pješačkom prelazu u Kragujevcu, 7.decembra 2022. ju je pokosio bahati vozač upravljajući vozilom brzinom od 90 km/h. Udarac je bio toliko jak da je odmah pala u komu, a on nije stao ni da provjeri kako je. Upalio je cigaretu, a danima nakon toga na društvenim mrežama ne da nije pokazao saosjećanje, već nečovještvo i svako odsustvo empatije.

Nešto smo mi kao pripadnici svjesne vrste, ljudske, očigledno, žestoko zabrljali, piše Telegraf.rs.

Nikolina je imala 12 godina. Umjesto 13 svjećica na rođendanskoj torti, gorjele su one za obilježavanje 40 dana. Za njene roditelje Veru i Bogoljuba, sestre Milicu (9) i Mašu (2,5), život je najprije stao, a onda postao svakodnevna, grčevita borba prvenstveno za psihofizičko preživljavanje traume. Potreba da više nijedno dijete ne završi u sanduku barem zbog nepažnje ili bahatosti na ulicama, njene roditelje je usmjerila ka osnivanju Udruženja roditelja stradale djece u saobraćaju, zahtjevima za promjenu zakonske regulative, ali i pružanju svih drugih vidova pomoći onima koji su sahranili svoju djecu.

Nikad više neće zagrliti mališane

Ako iko može makar u nagovještajima da razumije kako se osjećaju roditelji iz „Ribnikara“, koji više nikada neće zagrliti svoje mališane i svakog dana će morati da zaspe i probude se sa tim, to su Vera i Bogoljub Janković.

Nikolinina mama je stegla srce i odmah po tragičnom događaju izašla u javnost zbog Nikoline, njenih sestrica Milice i Maše, ali i zbog sve druge djece. I tragično preminulih anđela, i onih kojima moramo da se posvetimo da bi preživjela na svakom nivou. O Nikolini je pisala na društvenim mrežama, pa smo je svi mi i koji je nismo poznavali, upoznali:

– Ove godine prvi put je Nikolina sama napravila tortu za krsnu slavu porodice Janković. Ove godine je Nikolina prvi put dobila sobu koju ne dijeli sa svojim sestrama. Prvi put je dala intervju za televiziju kao ponosna planinarka i prvi put skakala u bazen od 4 metra dubine. I šljiva u voćnjaku Janković, koju je orezivala sa tatom, ove godine je rekordno rodila. Djed Rade je ponosno ispekao rakiju za svadbu svoje unuke Nikoline. Danas je djed Rade donio tu istu rakiju jer Nikolinine svadbe nikad neće biti. Svi nas sad tješe da si na nekom ljepšem mjestu, Nikolina…

Nikog ne ostavlja ravnodušnim

Verine riječi ne mogu da ostave nikoga ravnodušnim, a tragedijom koja se prije nekoliko dana dogodila i zavila Srbiju u crno, bol se samo intenzivira.

– Ja znam da je tebi bilo lijepo dok pjevaš i gledaš mjuzikl „Mama Mia“. Da ti je bilo prelijepo dok čitaš stotine knjiga i ideš u muzeje, da ti oči sijaju dok praviš svoje specijalne burgere za cijelu porodicu. Ja znam koliko si blistala dok si spremala iznenađenja za Mašu i Milicu. Koliko si ponosna bila kad te pustim da uspavaš Mašu dok joj peti put pričaš istu priču. Tata i ja smo sa ponosom gledali kako imaš dobro i veliko srce i kako rasteš u posebnu, nježnu i pravednu devojku sa toliko ciljeva za budućnost. Dvije sekunde je bilo dovoljno da svi ciljevi nestanu. Dovoljno je bilo da te puste ranije iz škole, da glavna magistrala ne bude osvjetljena i da neki nečovjek vozi 90 na sat. Zato, Anđele, čuvaj i pazi svoje sestre sa neba jer pravde nema. Čuvaj tatu i mene i daj nam snage da doživimo da slavimo i pijemo djedovu rakiju na svadbi Milice i Maše – stoji pored ostalog u bilješkama Nikolinine mame.

U razgovoru za Telegrafov eKlinika portal Vera Janković kaže da ne želi da generalizuje same po sebi preteške stvari, već da prenese svoje i njihovo porodično iskustvo. Nijemost i tupost od bola, bijes, očajanje, depresivne misli ali potreba i moranje da se ipak pridigne zbog druge djece, dio su začaranog kruga iz koga se teško izlazi. Taj proces je dugotrajan, bolan, za neke i doživotan, direktna je Vera, koja kaže:

– Nemam poruku za porodice ubijene djece. Ono što bih im rekla bolje da ne saznaju sad – da će svakoga dana dostići novi maksimum tuge. I kad misle da im je malo lakše, naiđe ogromna bol. Ako ih stručnjak i propiše, tu tablete ne pomažu. Pomažu prijatelji i porodica. Naši prijatelji su satima i danima bili pored nas. Bez pokušavanja da nas utješe. Kad su vidjeli da Milica (9) uporno odbija da skine crninu, oni su kupili najlepšu garderobu, skinuli etiketu i donijeli Milici „pošto je njihova kćerka prerasla“. Samo kažu da „dolaze začas nešto da donesu“… Onda uđu na 5 minuta, pa na kraju satima sjede sa nama. Neki nas nisu ni zvali niti su čekali da ih zovemo, samo dođu. Jedna prijateljica je došla, očešljala Milicu i otišla da joj opere kosu – nije se čudila zašto nam dijete ima kosu kao beskućnica.

Iskrena i otvorena

U okviru porodice svako iznalazi svoj način kako se nosi sa ovakvim bolom. Vera Janković je surovo iskrena i otvorena. Ništa ne krije, pita se – čemu to? Život im je u lice „tresnuo“ najveću istinu, i nisu jedini. Ako bilo kome ko je izgubio dijete pomogne ijedno jedino slovo, misli Vera, a mi smo saglasni, vrijedno je, piše Telegraf.

Oni koji imaju još jedno dijete ili više njih, nakon ovakvog tragičnog gubitka imaju i dodatni pritisak, moranje, obavezu, odgovornost. Ponekad Veri nije ni do ustajanja iz kreveta, a mora da motiviše najprije sebe, pa svoje djevojčice. Neki prihvataju savjete da se što prije vrate na posao i „zatrpaju“ poslom. Vera još uvijek ne radi. Osjeća da još uvijek mora da bude uz djecu kako bi propratila pravac kojim njihova tuga ide. Ne zna doduše veoma često, kako kaže, ni šta bi trebalo i kako da uradi. Pa makar da bude tu…

– Milica je prolazila i još uvijek prolazi teške amplitude. Od toga da čak ne želi ni da izađe iz kuće i do potpunog zatvaranja i prestanka svake priče o Nikolini. Onda, prema savjetima da je najvažnije izlaziti iz stana u kome svaki detalj podsjeća na žalost, krenemo napolje. Na vanškolske aktivnosti, sport (košarku), u društvo, u bioskop. E, onda školski psiholog konstatuje da je „pretjerano vesela za nekoga ko je doživio tako tragičan gubitak“. Odemo u dječji dispanzer. Tamošnji psiholog kaže suprotno, ali nas pita i zašto smo došli, kada „školski psiholog prima platu da se bavi time“. Nisu samo djeca, braća i sestre stradalih mališana u pitanju. Ja sam u kontaktu sa majkom koja je dijete izgubila u saobraćaju prije 18 godina. Još nije prevazišla traumu. Mnoge brakove koji su bili stabilni ovakva situacija stavi na „staklene noge“. Neki ne izdrže. Jednostavno se raspadnu – priča Vera Janković.

Problemi birokratije

– Predstavnici institucija uvijek u prvom kontaktu pokažu razumijevanje za nas. Zakažu sastanak, i prime nas na razgovor. Onda se sve tu uglavnom i završi, bar je do sada bilo tako. Čekamo birokratiju kroz duge, komplikovane procedure da se zakoni pooštre. Znate, treba živjeti sa tim da neko ko vam je ubio dijete i automatski je prijetnja i za sve druge, može do izricanja presude normalno da vozi, jer zakon tako kaže. Djecu ne može ništa da nam vrati, ali većina presuda je sramna, dvije, tri godine za ubistvo na pješačkom prelazu! Dalje, nema dovoljno obučenih stručnjaka za vrlo zahtjevan rad sa traumatizovanim osobama generalno. Jedini zvanični projekat koji je za cilj imao kontinuiranu stručnu psihološku pomoć porodicama djece stradale u saobraćaju, ugasio se jer nije bilo dovoljno stručnog kadra sa toliko entuzijazma da se sa nama permanentno radi. Tako smo ostali prepušteni sami sebi, da plaćamo skupe seanse ko to sebi može da priušti, a ko ne može, da se zadovolji objašnjenjem da „niko nije nadležan“. Ono što nam preostaje je se snalazimo kako umijemo i možemo, i da u okviru Udruženja osmišljavamo akcije za širenje svijesti o opasnostima koje našu djecu vrebaju i ugrožavaju u saobraćaju. Neke planirane za ovaj mjesec smo zbog tragičnih događaja odložili, ali ćemo ih sigurno sprovesti – kaže sagovornica eKlinike.

Nikolinina, Milicina i Mašina mama se ponovo vraća na podršku okruženja koja je, kako kaže, uz stručnu pomoć, jedini način da se nekako preživi i da se život nastavi.

– Naše sestre (suprugova i moja) su mjesecima bile na bolovanju i sa nama, a onda pravile pauze od dan, tri ili pet. Posmatrale kako se postepeno navikavamo da ponovo vodimo računa o djeci i sebi. Pijateljica iz Nemačke non stop šalje poruke „Mislim na tebe“ i to mi znači više nego što sam mislila. Druga samo dođe, kolima nas pokupi nas i vodi kod nje ili bilo kuda da bismo izašli iz stana tuge. Ne pitaju kako da pomažu i ne ponavljaju da računamo na njih. Sami se sjete kako da nam pomognu. Dođu momenti slabosti kad pomišljate na suicid ili osvetu. U tim trenucima sam zvala prijatelja, koji je u roku od 5 minuta bio u našem stanu i satima pričao sa nama iako su mu djeca bila bolesna – kaže Vera i dodaje:

Prepričavanje sna o Nikolini

– Mnogo nepoznatih ljudi nam je pisalo. Ne znam zašto, ali i te poruke su nam značile. Rijetko ko pokušava riječima da nas utješi. Znaju da je to nemoguće. Ali nam prepričaju svoj san o Nikolini i činjenica da i drugim ljudima nedostaje nekako učini da taj dan izdržimo. Možda neko nema ovakve prijatelje i članove porodice. Zato im je bitna sistematska pomoć i to dugoročno. I zato je neophodno da pomoć ne bude samo riječima već djelima, jer niko od nas ne želi sažaljenje i rijetko ko može da izgovori “danas sam loše, dođi što prije”. I zaista, ne može se izmjeriti bol kada neko sahrani svoje dijete. Čak i kada je neka strašna bolest u pitanju, čovjek se ne odriče nade do posljednjeg trenutka. Kada dijete izgubite u dvije sekunde, bez najave i pripreme, prostora za nadu nema. To je to, crnilo, kraj.

Svi smo još uvijek u šoku, tužni, revoltirani, ljuti, na svaku informaciju reagujemo ekspresivno. Da, možda nam je potrebno i 5000 policajaca na ulicama i u školama. A koliko nam onda stručnjaka za poremećaje mentalnog zdravlja treba, piše eKlinika.

Vera Janković pozdravlja inicijativu za masovno prijavljivanje stručnih lica koji su sada besplatno na raspolaganju svim žrtvama traume u školi „Vladislav Ribnikar“, bila to djeca, nastavni kadar ili roditelji. Naglašava, međutim, da je u slučaju roditelja djece stradale u saobraćaju ta podrška za sada ostala mrtvo slovo na papiru. I kada govorimo o inicijativama promjene zakona koje se prvenstveno odnose na strože kazne za prekršaje sa smrtnom posljedicom, i kada je riječ o stručnoj psihološkoj pomoći.

Avaz