Majčino sjećanje na snajpersko ubistvo dvogodišnjeg Adnana u naručju starije sestre

Adnan i Adnana najmlađa su Fadilina djeca. Nakon dvije kćerke, ona je 1990. godine rodila blizance. To joj je bio najsretniji trenutak u životu.

Kada im je bilo tek dvije godine, u ljeto 1992. godine, morali su izbjeći iz svog sela Šube kod Foče u Goražde, a onda je Fadila Šubo ponovo 18. augusta morala, zbog avionske uzbune, sklanjati djecu, piše “Detektor”

.- Taj dan, kad je poginuo, bio je 18. august, bila je uzbuna, avioni. Govorili su nam da idemo u skloništa. I mi do podne odemo ovdje u jedno sklonište. Kaže mi jedan čovjek: “Hajte vi, Fadila, prošli su avioni”. A stvarno su bili prošli – prisjeća se ona i dodaje da su se sklonili kod komšije ispod jedne ploče, gdje su sjedili na kauču.

Tada se nisu čuli pucnji ali danas, kada se prisjeća događaja, vjeruje da je snajperista s druge obale Drine vjerovatno primijetio da se djeca kreću i igraju.

– I mali mi Adnan vidio ovu stariju kćerku, zvao je: “Asmira, dođi, uzmi me” – prepričava Fadila dok opisuje Adnana kao dvogodišnju naprednu bebu.

– Ja sam sjedila, držala Adnanu. Asmira je njega podigla i on [snajperista] je primijetio kad je ona njega podigla i snajperom u ruku Adnana pogodio. On je meni tako u krilo upao i, čini mi se, Goražde je vrištalo – kaže Fadila.

Adnanov daidža Vejsil odnio ga je u najbližu ambulantu u Mujkovića Polju, gdje mu je pokušavao dati krv iz vene u venu.

– Dok ga je odnio dolje, dijete je iskrvarilo – kaže Fadila.

– Nije bilo klete plazme da razblaži to. Samo mu onu ranu zapržili da prestane krvariti. I preminuo je u ambulanti – navodi i dodaje: “Tu noć ode mi Vejsil rahmetli hodži Sulejman efendiji da zakaže da se Adnan ukopa. Sulejman mu je rekao da sutra oko dva sata donese tabute i naslone i čaršaf, ako ima, da spremimo dijete navečer za dženazu”.

Nakon što je Fadilin i Vejsilov amidža napravio tabut i naslone, u vrijeme kada ih je Vejsil sa čaršafom trebao odnijeti, grad je bio granatiran.

– Vejsil je ponio taj čaršaf i to i odavde na sokak siđe dolje. Četiri u krug granate su pale, razbije ga tu, odbije mu nogu. I njega u Mujkovića Polje ambulantu prebace. Bio je svjestan jedan dan. Drugi dan je pao u komu, a treći preselio – kaže Fadila.

Podsjećao na daidžu Vejsila

Prepričava i kako je poslije nosila naslone za Adnanovu dženazu, koje je donio amidža koji je otrčao Vejsilu kada je čuo da je ranjen.

– Nađem kolica i potrpam i odvučem u mezarje Omeđak. Kad sam prilazila groblju, čujem viče Sulejman efendija: “Imaju li od ovog malog nasloni?” Ja kažem: “Evo, ja sam dovukla, ima u kolicima” i sjednem nasred ceste. Čula sam sve kad su mi ga ukopavali i gledala – prisjeća se Fadila sinove dženaze.

Za Adnana kaže da je bio napredan i duplo teži od svoje sestre Adnane. Dodaje da ju je, dok je bio živ, podsjećao na njenog brata Vejsila, i da su obojica bili ljevaci. Pokazujući fotografije svojih kćerki i unuka, Fadila se sjeća i da je sedam dana nakon Adnanovog ubistva Adnana pala i povrijedila glavu, te su je jedva spasili.

– Sjećam se, kako se neću sjećati. Prohodao, nije imao ni 10 mjeseci. Počeli pričati. Bili smo privrženi jedno drugom. Sve se on i Adnana držali jedno za drugo. Tražili su jedno drugo. Ako bi nešto vidio, uzeo bi sebi i njoj bi davao. A nisu bili jednojajčani. Lahko je bilo oko njih, svi smo ih voljeli. Imala sam 31 godinu kad sam ih rodila. Nikad sretnija nisam bila – prisjeća se Fadila.

Adnanovih fotografija nema. Prije rata fotoaparatom su zabilježili momente kada su rođeni Adnan i Adnana, prvi rođendan i momente njihovog odrastanja.

– Aparat je ostao u selu, s filmom unutra. I saznala sam u koga je aparat, išla pitala, ali kao izvadio film i bacio. Ali ličili su on i Adnana. Najmlađi mi unuk liči na Adnana – kaže Fadila i dodaje da je njena kćerka Anela upisala medicinu i studiranje i rad posvetila ubijenom bratu.

– Upisala je medicinu samo da pomogne da se spašavaju ljudi. Da je bilo lijekova, da je bilo te plazme, obojica bi bili živi – priča.

Danas žive u Sarajevu, a Adnanova sestra Adnana često je insistirala da 18. augusta idu u Goražde. Fadila kaže da zbog bratove smrti nikada nije obilježavala rođendan. Dodaje da je nakon svega što se izdešavalo u augustu 1992. godine bila “potonula”.

– Dođem kući, a njih tri gledaju da li ja plačem, da li sam tužna. Vidim da nije djeci jednostavno i sama sebi kažem: ‘Fadila, digni se, moraš im donijeti, naći da jedu, obezbijediti djecu. Nema, šta je bilo – bilo je, idemo dalje’. Tako sam i na Grebak išla devet puta da bi nam donijela hranu – opisuje Fadila.

Prisjećajući se trenutaka kada je metak pogodio Adnana, Fadila pokazuje odakle je pucalo cijeli taj dan.

– Otuda me pratilo, sve meci za nama kad smo ga nosili dolje. Ja trčala, valjda vrištala – kaže.

Skrivanja u Foči

Detalj sa obilježavanja Dan sjećanja na ubijenu djecu Goražda. Foto: BIRN BiH

Kada je počeo rat u Foči, a srpske vojne i paravojne formacije stavile barikade i počele češljati sela tražeći bošnjačke porodice, Fadili i mnogim drugim Bošnjacima ovog kraja pomagali su Miholjka i Svetozar Prodanović. Oni su Fadilu i njenu porodicu obilazili, dojavljivali ako su čuli da će vojska doći, nudili sklonište u svojoj kući, ali i svojim tijelima branili komšije Bošnjake.

– Znaš koliko su nas puta odbranili, čuvali, u kući kod njih spavala, pomagali nam. Kad smo smjeli, kod njih smo spavali, u sve četiri kuće Prodanovića. Kad nismo kod njih, onda smo se krili u štalama, kod rođaka, da nismo uvijek na jednom mjestu. Njega (Svetozara) su zbog nas dva ili tri puta zatvarali, kao ‘srpski izdajnik’. Sve su vikali: ‘Štiti balije’ i u zatvor ga – priča Fadila i dodaje da su ona i njen suprug Mehmed kod Svetozara i Miholjke i nakon rata mjesec dana spavali dok su pravili svoju kuću.

Nakon što su vidjeli da im u Foči više nema sigurnosti, 1. augusta 1992. krenuli su na put do Goražda, spavajući po potocima, štalama, izbjegavajući opasnosti, kako bi došli do svojih u Goraždu. Prije toga, jedan dio njene porodice, među kojima i suprug Mehmed, izbjegao je preko Crne Gore do Novog Pazara, gdje su ostali do 1996. godine.

– Tek sam 1994. godine saznala da su živi i da su u Novom Pazaru, preko radioamatera. Oni su se ‘96. prijavili na glasanje i autobus ih je iz Sandžaka dovukao u Sarajevo, tada smo se prvi put, nakon četiri godine, vidjeli i onda su se vratili – prisjeća se Fadila susreta s mužem koji je tek tada saznao za Adnanovu i Vejsilovu smrt.

Za granatiranje i snajperisanje građana Goražda, koje je pod opsadom bilo 1.336 dana, do danas niko nije osuđen. Prema podacima Udruženja civilnih žrtava rata, u Goraždu je tokom rata ubijeno oko 2.000 civila, od toga 151 dijete.

– Nikad niko nije odgovarao. Taj snajperista nije samo Adnana ubio, ubio je ovdje ljudi dosta. Ovdje, dobro smo ikako ostali živi. Stotine metaka, granate padale, kroz kuću nam prolazilo. Tri godine spavali s najlonima umjesto prozora – kaže Fadila.

Odlukom Gradskog vijeća, 14. maj već drugu godinu se obilježava kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Goražda od 1992. do 1995. godine. Na taj dan 1992. ubijena su prva djeca u ratu u Goraždu.

Pored polaganja cvijeća i odavanja počasti na spomen-obilježju ubijenoj djeci Goražda, djeca iz predškolskih ustanova, učenici osnovnih i srednjih škola s područja Goražda izveli su performans “U tvoje ime govorim“. Čitajući imena i prezimena 151 ubijenog djeteta, učenici i učenice položili su igračke i bijele cvjetove s ispisanim imenima ubijene djece.