MAJCI SAM HALALIO ŠTO ME OSTAVILA, NASTAVIO SAM SA ŽIVOTOM: Snažne emocije i priča o hrabrosti Amira Šečića

Amir Šečić imao je samo tri dana kada ga je majka ostavila u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli.

Njegov otac Ibrahim je poginuo u srebreničkom genocidu.

Amirov život nije bio nimalo lagan.

Kako kaže, prihvatio je činjenicu da ga je majka ostavila i sa njom se i nosi i bori da dokaže da može bez svakoga.

• Dragog Ibrahima ne mogu kriviti ni za jednu scenu iz svog života, jer se ja nisam ni rodio kada je on poginuo. Moram opravdati ono za šta je on dao život, a to je da druga djeca i ja imala ono što je njima oduzeto, a to je egzistencija i prosperitet – kaže Amir.

Priča da se borio da se suoči i bude hrabriji od druge djece i da se izmakne od te skupine, jer oni nisu bili hrabri da pričaju o sebi i suoče se sa onim što će ih stići i biti ispričano od strane vaspitača. To je životna nedaća koja je teška, a to je činjenica da će odrastati bez roditelja kroz ostatak života pred njima. Života koji nije ni malo lagan.

• Vjera u dragog Boga ti donosi da prevaziđeš sebe i druge. Dao sam sebi do znanja da bez svakoga mogu. Činjenica je da me rođena majka i ostavila, i prihvatljivo je da me ostavi i neko drugi. Odlučio sam da budem pobjednik nad svim okolnostima koje su me zadesile. Hvala Bogu što je svaka moja dova, upućena ka Njemu punim srcem, ukabuljena. Kažu, ako si jetim da bude ukabuljena odmah. Tako je kod mene bilo. Danas sam sretan. Bez obzira što život nekad ima i druge planove za mene, ali ja sam hrabriji od njega. Meni je život dat da ja živim, a ne da padam na koljena – kaže Amir.

Kako kaže, mnogi su djecu koja su odrasla u Domu smatrali kriminalcima ili da su im male šanse za uspjeh. On je ipak u Domu naučio puno. Gledao je kako druga djeca ili propadaju, ili uspijevaju. Ostalo je u njemu nešto domsko, a to je hir da pobijedi svakoga, pa čak i sebe.

Priča da se dvije godine borio da skupi hrabrosti i da kaže sebi i drugima u okruženju da može uspjeti.

Oženio se lijepom Zerinom, koja je također bila ostavljena u Domu u Tuzli, i pokazao da se uspjeti može i kada je uspjeh nemoguć.

Zerina je nakon samo dvije sedmice usvojena i otišla je u Sloveniju, gdje su se mnogo godina poslije i upoznali.

• Najteže je bilo reći “Da”, kada sa tvoje desne strane ne sjedi niko, a sa njene lijeve strane sjede njeni roditelji koji su je usvojili. S majkom se ne čujem, niti sam do 18. godine imao kontakt, koji je bio i zadnji. Ne vjerujem da će se ikada i desiti. Borit ću se da se ne desi ono što se meni desilo. Ja majci halalim i dan danas, ali nisam zaboravio. Znam da je živa, znam da se ne trudi da čuje bilo šta u vezi mene. Skoro je do mene informacija došla da je nije briga za sve što medijski radim. Ovo ne radim da bi sebe uzdigao, a nju spustio. Samo kažem činjenicu i istinu. Nije me strah suočiti se u bilo kojem momentu sa njom, da čujem šta ima reći. Iako ja više znam, nego što ona misli, opet joj halalim sve. Nastavio sam sa svojim životom gdje me put odveo – priča Amir.

Rekao je da je odlučio da svake godine napravi nešto novo kako bi se zahvalio svom ocu. Ali ne samo njemu, nego svim poginulim borcima Bosne i Hercegovine, a najviše u Srebrenici. Dali su živote kako bi druga djeca i Amir imali bolji život.

• Želim svake godine uraditi nešto na šta će on biti ponosan. To radim svim srcem i ne kajem se ni sekunde – rekao je.

Napisao je tri knjige, “Teško da sam bio dijete”, “Još dišemo” a treća je u nastajanju a naziva se “Život bez roditelja”.

Priča o onome kako se trenutno osjeća.

• Napravio sam zid prema nekim ljudima, koji nisu krivi. To je strah da ne budem ponovo povrijeđen, jer sam to osjetio od vlastite majke. Oprezan sam prema svakome, da ne budem povrijeđen, jer dobro znam kako je kada srce moraš ponovo sastavljati da bude jedno. Sada polako otvaramo vrata, ali nisu širom za sve otvorena – iskreno govori.

Sada živi u Sloveniji u gradu Kopru. Dobio je i posao i stao na svoje noge. Ide ka boljem.

Supruga Zerina je postala jako bitan faktor u njegovom životu. Neke stvari koje ima danas, ne bi imao da nije nje.

• Bez obzira što nam je teška sudbina, živimo je zajedno. Vjera u dragog Boga nas je spojila da nastavimo koračati kao hrabri ljudi – kaže Amir.

Poslao je poruku mladima da vjeruju u sebe i u dragog Boga i da rezultata neće manjkati.

• Hvala Hayat televiziji kao najboljoj medijskoj kući, koja je prepoznala moje korake i te korake utabala da danas idem njima još hrabriji i jači, odlučniji. Hvala vam – rekao je za kraj.