Lagumdžija: Ne mogu da mi oproste što je u moje vrijeme HDZ sjedio u opoziciji

Povodom napisa o medija o Briselskom sporazumu koji su stranke iz BiH potpisale 2013. godine, na svom Facebook profilu reagirao je bivši predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. Njegov status prenosimo u cjelosti.

“Polovni analitičar”

– Zašto su neki Neumski pregovarači i polovni analitičari nasjeli na HDZ manipulacije Briselskim (ne)sporazumima iz oktobra 2013 i pokušali da lažima legitimiraju “legitimne izbore i legitimno predstavljanje ” ?

Briselski sporazum od 1. Oktobra 2013. u tački 5. glasi:

“Saglasni smo da, do 10. Oktobra, dođemo do izbornih modaliteta koji će izaći u susret legitimnim brigama Konstitutivnih Naroda i “Ostalih”, u skladu sa međunarodnim standardima. Metod izbora dva člana Predsjedništva iz FBiH kroz ustavne amandmane treba da, pored ispunjavanja presude Suda u Strasburu, spriječi nametanje rezultata po kojima bi izabrani morali biti iz bilo kojeg Konstitutivnog Naroda ili “Ostalih”.”

U tački 5 (kao i u čitavom Briselskom sporazumu) NE piše:

– “da jedni drugima nećemo birati predstavnike”;

– “da će se osigurati legitimni izbor i legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i građana” kako se to kaže u “Mostarskom sporazumu” SDA i HDZ;

– “da će se naći izborni model koji će odgovoriti na legitimne zahtjeve konstitutivnih naroda i “Ostalih””.

E sada, zašto neki učesnici Neumskih pregovora, polovni analitičari i pojedini mediji izvrću činjenice o davnom Briselskom sporazumu i današnjim događanjima?

Da li se odgovor krije u činjenici da neki Neumski pregovarači o ovome, kao i o mnogo čemu drugom, nisu imali pojma sve dok to nisu saznali od “dobronamjernih” kolega “iz HDZ-a koji su im pokazali taj dokument sa potpisima 11 stranaka ”?

Nije sporno da se površnoću, neznanjem i/ili zlonamjernim interpretacijama Briselskog (ne)sporazuma lažira ono sto se desšavalo prije osam godina.

Ono što je opasnije od toga je da se na ovaj način pokušava danas stvarati alibi i/ili opravdanje za ispunjavanje neprihvatljivih zahtjeva HDZ-a kojima sam se direktno suprotstavljao tokom različitih pregovora. Osim toga, izgleda da još uvijek mnogi ne mogu da mi oproste što je jedino “u moje vrijeme”, i tako dva puta, prvo Jelavićev, a potom Čovićev, HDZ sjedio u opoziciji.

Zašto je Čović Neumskim pregovaračima “pokazao taj dokument”

Ipak ostaje naizled nejasno zašto je Čović Neumskim pregovaračima “pokazao taj dokument” od 1. Oktobra 2013 (u prilogu je fotografija Briselskog sporazuma koji smo potpisali na engleskom pa nekima to možda moze biti opravdanje zašto nisu znali šta su potpisali ili su to srušili kada im je rečeno šta tu piše). Ko ga pročita može jasno vidjeti da je on u cjelini suprotan današnjim Čovićevim ultimativnim zahtjevima.

Na žalost principi definisani Briselskim sporazumom, kako je definisano tačkom 5, kao cjelovit dokument su vrijedili 10 dana do kad je trebalo da se pretoče u konkretan paket implementacije presude Sejdić-Finci. Naime upravo Čović, sa svojim najboljim drugom, je 10. Oktobra 2013 srušio dalje pregovore u Briselu (fotografija kao malo podsjećanje na taj događaj se može naci u prilogu) uvidjevši šta je potpisano i gdje taj sporazum vodi.

Proslogodišnji Mostarski sporazum SDA i HDZ, kao i sve ono što je nakon toga slijedilo, je “autorski uradak” njihova dva lidera i nema nikakve veze ni sa mnom ni sa dokumentom na koji se neki sada pozivaju.

Pošto se jedni pozivaju na Briselski sporazum, dok ga drugi lažiraju, ovde ću dati podsjećanje na bitne dijelove koje današnji pregovarači (ne)svjesno zaboravljaju.

Sporazum se odnosio na “Implementaciju presude Sejdić Finci Evropskog Suda za ljudska prava” i nije ga potpisalo 11 stranaka nego 7 vodećih političkih partija i 4 šefa izvrsne vlasti (BiH, FBiH, RS i Brčkog) obzirom da su se neke tačke ticale njihovih obaveza u Procesu pridruživanja EU.

Tri tačke koje bi Čović zaboravio

Prije tačke 5. potpisane su i 3 tačke koje bi Čović najradije zaboravio. U tome valjda treba traziti razlog zašto je svojim sagovornicima i/ili jatacima poturio lažiranu interpretaciju samo jedne tačke Briselskog sporazuma.

Tačka 1. glasi:

“U potpunosti prihvatamo neophodnost hitne implementacije presude (Sejdić-Finci) koja će obezbjediti da svaki građanin BiH ima isto pravo da bude biran u Predsjedništvo i Dom Naroda BiH”.

Tacka 2. glasi:

“Predsjedništvo BiH će se sastojati od tri direktno izabrana člana.”

Tačka 3. glasi:

“Dva člana će biti direktno izabrana sa teritorije FBiH u skladu sa modelom koji će biti usaglašen, i jedan će biti direktno izabran sa teritorije RS. FBiH i RS će svaka biti po jedna izborna jedinica.”

Ove tri tačke su precizno definisale ono što sada HDZ energično odbija: (a) svi gradjani bez diskriminacije i nacionalne pripadnosti mogu biti članovi Predsjedništva i Doma Naroda; (b) članovi Predsjedništva će se direktno birati i ne može se ograničiti koje nacionalnosti će bilo ko od njih biti; (c) garantuje se da će dva doći iz FBiH i jedan iz RS bez definisanja nacionalnog prefiksa tako da će čitava država imati dvije izborne jedinice tj neće se FBiH moći dijeliti na dvije izborne jedinice pa samim tim ni na dva nova entiteta.

Zaključak. Nikada nisam pristajao na Čovićeve zamke ili otvoreno zagovaranje nacionalističkih podjela kao ni na koncept legitimnih predstavnika i (ne)legitimnih pripadnika kako konstutivnih naroda tako i Ostalih. Tako ne bih ni danas pristao na njegove Neumske argumente i prijedloge, a Briselski sporazum je samo još jedan od pokazatelja moje dosljedne politike i Čovićevih poraza.

U tački 5 je ostalo upisano da konstitutivni narodi i Ostali imaju iste, legitimne, brige da ne budu diskriminirani. To je jedini dokument na kojem se nalazi Čovicev potpis a u kojem su Ostali izjednačeni na isti način i u istoj rečenici kao i konstitutivni narodi.

U svim drugim prilikama Čović je insistirao na formulacijama da samo konstitutivni narodi imaju kolektivnu ravnopravnost. Po njegovom principu Ostali mogu imati građanska prava ali ostaju “manje ravnopravni od ravnopravnih konstitutivnih naroda”. Ali to svakako može biti tema za neku drugu priliku i raspravu o građanskoj državi i civilnom društvu – naveo je Lagumdžija.