Kukavica: Nije politika srušiti SDA, HDZ i SNSD već znati šta “dan poslije”

Suvremeni svijet se surovo, neupitno i neumirno preslaguje. Za samo nekoliko godina od danas, svijet koji danas poznajemo više neće postojati. Odnosi moći se mijenjaju i vrlo skoro, “ko bi gori mogao bi biti doli”. Dvije politike imat će presudan utjecaj na sve odnose u narednim godinama, energetska i poreska, sa respektivnim utjecajima na izvanjsku i unutarnju situaciju. Proizvodnja energije i naročito, hrane za potrebe vlastitog stanovništva odavno je osnovna preokupacija uvjeren sam, čak i ozbiljnih obavještajnih službi, a ne samo vlada najrazvijenijih zemalja.

Piše: Edin Urjan Kukavica

Ali, mi hranu svakako, tradicionalno uvozimo, a energiju izvozimo – prvo po visokim, a drugo po besmisleno niskim cijenama – pa što bi se šta mijenjalo kad funkcionira?! Cijene će neminovno rasti. Već su visoke, ako nisu prešle, onda su vrlo blizu granici priuštivosti većine osnovnih prehrambenih proizvoda i energetskih potreba.

A rast će brže i visočije nego što možemo zamisliti jer, pohlepa nema ni mjeru ni gornju granicu.
Promišljanje i pravovremeno reagiranje – a već nenadoknadivo kasnimo – u spomenutim politikama uvjetovat će sve: od pozicije zemlje u međunarodnim odnosima, do spremnosti zdravstvenog, obrazovnog i socijalnog sistema da se suoče sa izazovima.

Zdravstvo i obrazovanje

Zdravstveni sistem ove zemlje pokazao je sve manjkavosti u proteklim pandemijskim godinama. Zasnovan na entuzijazmu i inatu onih koji neće da odu kolabirat će pri prvom ili, u najboljem slučaju, drugom većem naporu koji se već najavljuju porastom broja novozaraženih.

Naš obrazovni sistem proizvodi gotovo isključivo slugansku i robovsku radnu snagu i budžetske korisnike, umjesto rukovodioce i donosioce odluka. Nastavnim planovima i programima kojima se decenijama ugađalo raspoloživom nastavnom kadru, a ne stvarnim projiciranim potrebama u nekoj doglednoj budućnosti.

Djeca koja moderne tehnologije poznaju, a suvremeni svijet razumiju neusporedivo bolje od svojih učitelja, prisiljena su praviti se glupljim od svojih nastavnika da bi dobili ocjenu koja je prije mjerilo njihove mudrosti da se prave nevješti, nego što je ikada bila mjerilo znanja.

Naporedo s tim, obrazuju se za zanimanja aktualna prije pedeset godina ili pak, ni za kakva zanimanja, tek da imaju neku školu i neki papir. Propustili smo neponovljivu priliku da obrazujemo generacije stručnjaka koji će se baviti poslovima koji – u vrijeme njihovog školovanja – nisu ni postojali i time doista, egzistencijalno ugrozili jedini vitalni nacionalni interes ove zemlje.

Podjela na gladne i one koji to nisu

A socijalna skrb i mirovinski fondovi gotovo da nisu vrijedni spomena u bilo kojem pozitivnom kontekstu. Penzije i mirovine za koje se vrlo skoro neće moći ništa kupiti – možda ni svi lijekovi – a pogotovo platiti sve režije, uskoro će većinu penzionera prevesti u kategoriju ovisnika o javnim kuhinjama koje se, valjda s razlogom, zovu “narodnim”.

Izvjesno je. za pet do deset godina, ako ne i znakovito ranije, ljudi će se dijeliti samo na one koji su gladni i oni koji nisu. Misli li iko da među gladnima ima etničkih razlika? I, ima li ikoga da misli da će to vrijeme sadašnji borci za vitalne nacionalne interese dočekati u zemlji?
Neusporedivo je vjerovatnije da će nam se smijati ili nas ignorirati iz nekih sigurnih utočišta u Dohi, Dubaiju, Sankt Petersburgu, Kipru… gdje će nastaviti druženje.

Smijat će se ili ignorirati nas vjerovatno slađe nego što nam se sad smiju onih nekoliko hiljada revnosnih glasača poštom koji glasaju isključivo za “provjerene” koji su im osigurali i omogućili boravak u inostranstvu. Ili će nas pak, nas ignorirati kao što to čine desetine i stotine hiljada onih kojima je mrsko odvojiti desetak minuta od društvenih mreža na kojima izražavaju svoju zabrinutost i ogorčenje stanjem i situacijom u zemlji, prijaviti se za glasanje i pomoći nama koji im svake godine osiguramo da imaju gdje doći i kome se hvaliti svojim bonlukom da slijedeće godine dođu u bolje i zateknu nas zdravijim, a djecu obrazovanijom.

Crne prognoze

Mislite da su ovo crne prognoze? Sačekajte samo još malo i vidjet ćete svojim očima koliko im je doista, stalo i do izbornog zakona i do vitalnih interesa.

Dvadeset i prvo stoljeće teče uzvodno, a mi se još uvijek prćakamo u baruštini iz devetnaestog. Najgora stvar koja nam se mogla dogoditi – koju su nam mogli servirati, a mi “pokušati” – je da od ovoga nema bolje i da smo zadovoljni ako su „nacionalni interesi“ zaštićeni izborom pravovjernih, a ne krivovjernih lešinara, da su cijene takve da ih možemo platiti, da je hljeb svakome “lahko kupiti”, da bi se reguliranjem cijene hljeba ugodilo dva do tri posto bogatih te da zbog toga skupi hljeb treba (manje) jesti neusporediva većina siromašnih, da je budžet svaki dan sve puniji ne obznanjujući da je to zahvaljujući visokim cijenama koje mi plaćamo… I da za bolje od toga nikada ne saznamo. A sve ostalo je posljedica kreiranja na svjetskim burzama i, u zadnje vrijeme, rata u Ukrajini.

Država doista, nije fukcionalna. Odnosno, njene institucije funkcioniraju na razimi samodovoljnosti i ugađanja stranačkim poslodavcima. Ali, učiniti sve da institucije „napunite“ stranačkim podobnicima, nezaposlenom i jos neraspoređenom rodbinom, načelno osobama koje nijednom vrstom kapaciteta ne zadovoljavaju uvjete za rad u državnim službama i tako ih učinite definitivno nefunkcionalnim, a potom optuživati državu da je nefunkcionalna i na tome temeljiti političku agendu, više je od groteske.

Politika – “dan poslij”

Ustvari, ponajviše je na razini marvelovskog stripovskog zlog genija.
Poznato je da politika privlači samo određeni tip ljudi. Stoga, činjenica da ti ljudi nisu stranački aktivni može i ide im samo u prilog, govoreći o tome da ih to što politika skrbi i nudi ustvari, ne zanima trebala umnogome oslikava njihov moralni lik i referira karakter ne samo u domen korisnih nego i ne-opasnih po fotelje, pozicije i beneficije višedecenijskih pretendenata na funkcije.

Ne može se očekivati da ljudi koji su političke karijere napravili na kreiranju i održavanju ovog i ovakvog stanja, na njemu profitiraju i u njemu uživaju budu na bilo koji način žele – a kamoli hoće –
mijenjati bilo šta u trenutnim sistemskim postavkama. Pa, bilo kakva promjena protivi se i remeti uspostavljene tokove novca.

S druge strane, ali i u produžetku, ni od novih se ne mogu očekivati nikakvi ozbiljni(ji) potezi sve to trenutka dok ne shvate da ima pameti, inteligencije i ideja i izvan stranke te, da je angažman ljudi izvan uskog stranačkog članstva pitanje ultimativno, opstanka zemlje.
Politika „drugog bloka“ u Bosni i Hercegovini, kako u jednom tako i u drugom entitetu, temelji se na emocijama naglašenom i do osvetoljubivosti nabijenom antagonizmu (prema) „prvom bloku“. Sa istim emotivnim nabojem apelira se na registraciju birača u inostranstvi, a u istu emociju polažu se i nade u odziv i izlaznost na dan izbora. S iskustvenom rezervom prema emociji kao motivirajućem faktoru imam potrebu naglasiti.

Nije politika srušiti SDA, HDZ i SNSD. Politika je: Šta “dan poslije”? Šta sa tajkuniziranom ekonomijom, nepostojećom putnom infrastrukturom, loše definiranim i raspoređenim budžetima, poskupljenjima hrane i preskupim motornim gorivima, oko 400.000 nezaposlenih, 400.000 radnika koji primaju minimalac (cca 543 KM), 800.000 ljudi na rubu siromaštva, valom iseljavanja radno najsposobnijih i najstručnijih i, najvažnije od svega, šta sa ljudima koji čine institucije države?

Promjena, a ne zamjena

Ovoj zemlji i njenom narodu može biti bolje samo onda kada se umjesto aktualnih trendova usmjerenih isključivo prema obaranju i smjenih starih, za njenu budućnost počnu međusobno prednostima natjecati i nadmetati ekonomske, energetske, poreske, antiakcizne i ine politike… Drugim riječima, tajna promjene (a ne zamjene) nije u borbi protiv starog nego, u usmjeravanju energije u izgradnju novog.

Je li ova zemlja lijepo i ugodno mjesto za život? Ima li ovdje izvjesne, svijetle, lijepe ali i dogledne budućnosti? Znaju li njeni građani i za šta drugo osim za krizu, poskupljenja, neizvjesnost, strah za život… Ko želi „uživati“ u ovome, ako se ima priliku “patiti” u boljem? Odrični odgovori na sva postavljena – i mnoštvo nepostavljenih sličnih – pitanja govori u prilog tvrdnji da je sadašnjost, a naročito budućnost, zemlje u rukama glasača.

No, ne samo glasača iz dijaspore i inozemstva koji registriranjem za izbore na razini promila odnosno, manifestacijom (ne)zanimanja za zemlju svojih roditelja ustvari, sve nas izvrgavaju ruglu i podsmijehu.

Pritom, treba li im to reći ili ih upitati: Kad kriza zavlada njihovim novim domovinama, šta misle ko će biti prve žrtve, odnosno prvi kojima će se svečano uručiti povratnice u njihove stare domovine? A ako ne to – jer su u međuvremenu stekli državljanstva – ko će biti prvi na udaru redikalizirane i bijesne lokalne desnice?

S druge strane, ne mislim – nikad nisam ni mislio – da je u redu da bilo koja i bilo čija dijaspora određuje bilo koje i kakve tokove u zemlji iz koje su otišli i za koju, tako ponižavajućim odzivom makar za registraciju za izbore, pokazuju da ne mare.

Ključ „promjene, a ne zamjene“ je u aktiviranju izbornih / glasačkih / biračkih apstinenata u zemlji. Samo ti ljudi čiji je politički / izborni / glasački vidokrug pogubno i suicidalno ograničen dnevnopolitičkim blaćenjem drugih – bez obzira ko su drugi – što im stvara dojam da su svi isti te, stoga, svojim neglasanjem ustvari, glasaju za nepromjene.
No, gore od toga, ustvari, glasaju da njihova djeca koja su otišla u inozemstvo tamo zauvijek ostanu, a oni čija djeca su još uvijek ovdje, da počnu brže pakovati kofere. Zamislimo kakve bi promjene mogle nastupiti kad bi recimo, oko 400.000 penzionera, oko 400.000 nezaposlenih, oko 400.000 radnika na minimalcu ili makar, tih 800.000 koji žive na rubu siromaštva glasali za svoju, a ne budućnost onih koji su ih učinili socijalno potrebitim i ne(ra)skidivo ovisnim o tuđem milosrđu, a ne o svome radu, rezultatima i zaslugama.

Tinjanje socijalnog žara

Treba napomenuti – i stalno ponavljati i opetovano potcrtavati i naglašavati – da neregistriranje kao i neizlazak na izbore – nije nikakav znak bunta, građanske osviještenosti, a ni pozitivan pokazatelj rezigniranosi jer su svi isti. Naprotiv, to je izravan glas protiv bilo kakvih promjena i za status quo.

S jedne strane, blokada u glasačkoj „kabini“ i što ću izlaziti kad „su svi isti“ i „izbori su svakako
namješteni“ tako da „moj glas ne može ništa promijeniti“, a sa druge mentalni bojkot promjena maligni su tumor na mozgu lijenog izbornog apstinenta i rak našega društva koji prijeti da ubije i posljednji napor ka boljitku. Džaba su sve stranke, ne znam kakve da su, džaba koalicije i najbolje ideje i kandidati sve sami „nobelovci“ i dobitnici „oskara“ i „pulicera“ kad ih nema ko izglasati…
Budućnost – malo drugačija od sadašnjosti ali, nimalo lijepa, ni izgledno pozitivna po bilo kojem osnovu – najavljuje se visokim cijenama i svakodnevnim poskupljenjima za koja niko ne mari, neizvjesnim tokom rata u Ukrajini i mogućim širenjem na druge zemlje, nepostojanjem bilo kakve, a kamoli realne i vjerodostojne strategije, nepovjerenjem u sve i svakoga i vrlo izvjesnim tinjanjem socijalnog žara koji će najprije planuti kao nekontrolirani val kriminala, a potom, ne mislim da je iko u stanju prognozirati.

Radiosarajevo