Kovanje srednjovjekovnog bosanskog novca – gdje se nalazila kovnica novca srednjovjekovnih bosanskih vladara 

Još od vremena bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1322 – 1353) u srednjovjekovnoj Bosni se kovao novac, po čemu ona nije zaostajala u tom pogledu spram ostalih srednjovjekovnih država. Jedini zastoj je bio u periodu od krunisanja Tvrtka I Kotromanića 1377. godine, pa sve do pojave groša Tvrtka II Tvrtkovića 1436. godine. Bosanski novac se nije kovao van zemlje već je bio djelo domaćih kovnica. Kao i u svim državama toga perioda, tako i u Bosni, kovničari novca su bili zlatari. Obzirom da se u regionu po kovanju novca naročitao isticao Dubrovnik, bosanska država je od njih tražila savjete i pomoć u pogledu kovanja novca. Na molbu bana Tvrtka Dubrovačka republika je dopustila zlataru Radoju da napravi kalupe pomoću kojih će se u Bosni kovati novac. Historičar Milan Rešetar smatra da je i Tvrtkov prethodnik, ban Stjepan, od Dubrovnika tražio pomoć u kalupima. Na osnovu arhivske građe iz Dubrovnika možemo zaključiti da su zlatari koji su u Bosni kovali novac bili iz Dubrovnika.

Srebrenica je u srednjem vijeku bila najpoznatije rudarsko sjedište srednjovjekovne bosanske države. U njoj kovnica novca počinje sa radom 1417. godine, ali ona nema značaja za Bosnu, jer u tom periodu ona nije bila obuhvaćena bosanskim granicama, zbog srpske najezde. Bosanska kovnica u Srebrenici se javlja 1435. ili 1436. godine, kada ona već duže vremena nije pripadala Bosni. U Srebrenici se od 1444. do 1449. godine svaki čas smjenjivala vlast bosanskog kralja Tomaša i srpskog despota Đurađa. Situacija se nije ni kasnije promijenila, pa je padala čas u ruke bosanske vojske, čas u ruke srpske. Takvo stanje je ostalo sve do 1462. godine kada su Osmanlije zauzele ovaj grad u Podrinju. Samim time što je Srebrenica često padala iz ruku u ruke, ne može se tvrditi da je bosanski vladar imao velike koristi od kovnice novca u Srebrenici.

U istočnoj Bosni, u Čajniču i Foči se nalazila osmanska kovnica novca. U srednjem vijeku ova mjesta su bila istočna granica bosanske države, tokom vladavine Stjepana II i Tvrtka I Kotromanića. Ipak, nema naznaka da je u ovim mjestima radila kovnica za vrijeme ova dva bosanska vladara. Počevši od 1436. godine u ovim krajevima jača vlast bosanskog velikaša Stjepana Vukčića, te samim time dolazi i do kovanja novca na ovim prostorima. I u Sarajevu je tokom ranog osmanskog perioda bila kovnica novca. Grad Vrhbosna javlja se 1379. godine, u vremenu kada već nastaje zastoj u kovanju bosanskog novca. U prvoj polovini XV stoljeća osmanski upadi postaju sve intenzivniji, tako da nema izgleda da se na ovom prostoru kovao novac u vrijeme srednjovjekovne Bosne.

Srednja Bosna je bila prostor gdje su bosanski vladari imali najutjecajniju i najizraženiju vlast. Rudnici u ovom dijelu Bosne obilovali su različitim metalima, a naročito srebrom. Nakon Srebrenice ovaj kraj je bio drugi centar srednjovjekovne Bosne gdje se srebro dobijalo u tolikoj mjeri da je moglo osigurati rad jedne kovnice novca. Bilo je također i bakra koji se koristio u izvjesnoj količini prilikom dobijanja smjese za novac. U srednjem vijeku su na ovom prostoru bila četiri rudarska centra: Dusina, Deževica, Ostružica i Fojnica. Dubrovački arhivi ne pružaju puno podataka o zlatarima u Dusinu, Deževici i Ostružici, ali ih je u Fojnici bio priličan broj. Tako u periodu od 1430 do 1444. godine imamo imena 9 dubrovačkih zlatara koji su živjeli i radili u Fojnici. Naročito je bio poznat zlatar Milleta Radičević, koji se u Fojnicu doselio 1438. godine i tamo ostao do svoje smrti 1461. godine. On je ujedno bio i dubrovački sudija u Fojnici. Nakon 1448. godine u Fojnici su boravili zlatari Tvrtko Radivčić, Givchus, Vochas i Luxa. Ostalo je zabilježeno nekoliko slučajeva koji idu u prilog činjenici da se u Fojnici kovao kraljevski bosanski novac. Pred sud, formiran od članova dubrovačke kolonije, priložio je žalbu Vitko Vlatković protiv Domika Radašinovića, prema kojoj mu on duguje 200 groša iz kovnice kralja Bosne. Presuda je donesena 24. septembra 1439. godine i prema njoj Vitko je od zaostavštine Domika, koji je u međuvremen umro, dobio 200 groša iz kovnica kralja Bosne. Također, Dubrovčanin Radič Mišetić koji je umro u Fojnici 1449. godine u svom testamentu navodi šta iza sebe ostavlja, a u jednom dijelu spominje da u Fojnici ima kraljeve groše. Prilikom bježanja iz Fojnice, zbog Osmanlija, Đurađ Ljubetković je obio kutiju od Ruska Tudrovića i iz nje ukrao 7 dukata i 26 groša bosanskog novca, zbog čega se Rusko žalio sudu.

Na osnovu svega navedenog možemo zaključiti da je Fojnica bila mjesto gdje se kovao bosanski kraljevski novac. Nalazila se i na terenu bosanskih vladara, a njezini bogati rudnici mogli su snabdjeti kovnicu neophodnim srebrom. Zatim posljednjih decenija postojanosti bosanskog kraljevstva, poslije opadanja Visokog, starijeg trgovačkog centra, Fojnica se javlja kao glavno trgovačko mjesto u Bosni. Kralj Tomaš u povelji od 1449. godine naređuje da se bosanska trgovina odvija u Splitu, Fojnici i Jajcu i za to izdaje 6 000 dukata u srebru iz kraljeve komore u Fojnici. Kada uzmemo u obzir da je komora bila najviša finansijska ustanova srednjovjekovne države, onda možemo zaključiti da Fojnica zauzima jedno od ključnih mjesta u historiji srednjovjekovne bosanske države, jer se tamo nalazila kovnica srednjovjekovnih bosanskih vladara.

bosnae.info