Konobar otišao na Jadran da radi pa proživio sezonu iz pakla

Zbog veće zarade i boljih uslova rada veliki broj ugostiteljskih radnika, najviše konobara, ljetnu sezonu provodi u nekoj od turističkih destinacija.

Tamo ih, ipak, ponekad dočeka niz neprijatnosti, počevši od uslova koji su daleko lošiji od onoga što su očekivali; posla koji se od nekoliko dogovorenih sati dnevno pretvori u rad bez odmora i sve to pod budnim okom gazde i inspekcijskih službi.

Konobar koji je dio sezone radio u Medulinu u Hrvatskoj, odlučio je da svoje iskustvo podijeli sa redakcijom Večernjeg lista i, kako kaže, ispriča drugu stranu priče – “onu o kojoj se ne priča i onu koja se ne vidi na licima umornih, ali vrijednih radnika”.

– Početkom maja ove godine stigao sam u Medulin. Dobio sam posao kao konobar i prema telefonskom razgovoru, na kojem sam i dogovorio posao trebalo je sve biti u najboljem redu: plaćen stan, radno vrijeme od 9 sati na dan, jedan danu u nedjelji slobodan, prijava, plata 1000 evra na račun, napojnice su moje. Gazda se u tom prvom razgovoru činio kao korektan poslodavac, sa mnogo iskustva u turizmu i razumijevanja za radnike – započeo je mladić.

Prvu neprijatnost doživio je odmah po dolasku u Istru.

– Smješten sam u stan sa još tri radnika iz Makedonije. Jedna soba u kojoj se i kuva i spava, sa improvizovanim kupatilom bez vrata. Iako se međusobno nismo poznavali brzo smo našli zajednički jezik. Ali stan je bio prljav, mašina za veš i tuš bili su neispravni, a u kuhinji smo imali samo kuvalo za vodu bez i jedne čaše, pribora za jelo ili lonca. Gazda nam je kratko rekao da tražimo previše i neka napolju pijemo kafu i jedemo, a tuš ima na plaži – nastavlja konobar.

Iako cimerni nisu bili oduševljeni uslovima i tretmanom koje su dobili, odlučili su da ostanu i nekako pokušaju da se snađu. Uostalom, složili su se da su došli da zarade.

– Radili smo smjene od 12 sati na dan, bez dana odmora, a napojnice je uzimao gazda. Svoj ugovor o radu dobio sam tek nakon mjesec dana, a na njemu je pisao minimalan iznos. Rekao sam gazdi da se nismo tako dogovorili, a njegov je odgovor bio da su mu troškovi preveliki pa ću razliku od minimalne plate do dogovorenih 1000 evra dobiti na ruke – priča mladić.

Baš kad su mislili da stvari ne mogu da postanu gore početkom juna “stupaju na snagu nova poslovna pravila”.

– Prvo, POS aparat (za plaćanje karticama) se skriva i koristi samo ako gost baš nikako ne može da plati gotovinom. Ne moram ni da spominjem koliko je to neprijatnosti izazivalo, jer su svuda u baru bile oznake da se prihvata plaćanje karticama. Neprijatnosti smo obično doživljavali sa strancima, a koji su bili većina naših gostiju. Ali oni su po navici željeli da plate karticom. Drugo, računi se izdaju samo ako neko baš insistira, a sav promet iz novčanika se nekoliko puta na dan predaje gazdinom rođaku koji se predstavljao kao obezbjeđenje, a zapravo mu je posao kontrola radnika. Kako su gosti često očekivali račun tako smo ih mi radnici i izdavali. Gazda nam je zbog toga zaprijetio da će nam skidati od plate jer ne radimo po njegovim pravilima – svjedoči konobar.

Svakodnevne gužve donosile su veliki dnevni promet, osoblje je u novčanicima imalo po 15-25.000 kuna (230-390.000 dinara), a u kasi je stajalo jedva 1.000-2.000 kuna (15-30.000 dinara). Računi su kucani samo za goste koji su insistirali da plate karticom, a ponekad bi se po gazdinom naređenju, “da se zavara poreska”, kucalo i nekoliko računa za plaćanje gotovinom.

– Počeo sam da razmišljam da nađem novi posao. Jedan od cimera iz Makedonije dao je otkaz jer ni nakon mjesec dana nije vidio ni radnu dozvolu niti ugovor. Dobio je tek pola plate na ruke. Pokupio je stvari i otišao isti dan. Nakon toga mi ostali morali smo da nadoknadimo njegove sate, pa nismo imali ni pet minuta pauze tokom smjene – ispričao je mladić.

Vremenom je upoznao i druge radnike iz ostalih kafića i prodavnica i shvatio da je to ustaljena praksa, ali da ima i onih koji su prošli gore od njega. Neki su radili više od 12 sati dnevno bez dana odmora, bez prijave i sa povremenim isplatama na ruke.

– Niko od stranih radnika nije vidio svoju radnu dozvolu niti ugovor. Nisu imali nikakve sigurnosti, a iz agencije koja ih je dovela u Hrvatsku tvrdili su da nema problema jer izrada dozvole traje mjesecima. Ljudi su vjerovali u to – dodaje sezonac.

Priča kako mu isprva nije bilo jasno kako je to moguće i kako je sve to izvodljivo na jednoj od hit turističkih destinacija, a da nema nikakvih kazni. Ubrzo je dobio odgovore.

– Svaki put kad je dolazila carinska ili finansijska ili radna inspekcija moj je gazda , baš kao i sve ostale gazde na šetalištu, nekoliko sati ranije znao ko dolazi i kada. Tada su neprijavljeni radnici bili na prinudnom odmoru, izdavali su se svi računi, a ilegalne kopije svjetskih brendova skrivale u privatnim automobilima. Inspekcija je dolazila danima, ali najveći prestupnici ostali su netaknuti. Kažnjeni su tek oni “mali”, koji nisu bili deo uskog kruga moćnika koji su imali prave informacije – zaključuje.

Kada je konačno dao otkaz gazda iz Medulina dao mu je samo dio plate, kako bi ga kaznio, jer “ko je on da odlazi usred sezone”. Svoju je priču htio da ispriča javnosti, ali se navodno obratio i svim nadležnim institucijama i nada se da će biti preduzete odgovarajuće mjere.