KOMORATI, SRETNO: Zarađuju hljeb ne sa 7 već sa 107 kora (VIDEO)

Djeca iz rudarskog grada i iz rudarskih porodica imaju tradiciju!

Kakanjski RUDARI svoju plaću zarađuju kopajući ugalj u komori koja je preko 300 metara pod zemljom.

U jamu Begići Rudnika mrkog uglja Kakanj silaze godinama i tako svaki dan.

Crn je od prašine i okupan znojem na temperaturi zraka od četrdesetak stepeni.

Umorne i mokre noge stop se s prašinom se dok oko 3 kilometra dnevno pređu (ispod zemlje) da bi došli na svoje radno mjesto gdje ih čeka preteški fizički rad.

Kako izgleda silazak u ovaj rudnik i u kakvim uslovima rade komorati, pogledajte u videopriči Narodna iTV/ Priče iz naroda koja je bila sa kakanjskim rudarima. Ovdje su riječi baš suvišne….

Volite se, čuvajte i pazite međusobno, širite pozitivnu energiju i više cijenite posao koji radite. Mnogi djedovi su zaradili penziju u kakanjskom rudniku. Pradjedovi su radili u rudniku u vrijeme dok se omladina školovala a onda su mnogi ponovo u JAMU.

Mnoge su sestra rudara, rodice i komšinice i onim rudarima koji još uvijek silaze u jamu i onima koji su na sreću, dočekali svoje najpoštenije zarađene penzije.

Početkom dvadesetog stoljeća u Kaknju su nakon otvaranja rudnika i željezničke stanice počele nicati kolonije.

Kakanj nema onaj stari dio grada s orijentalnom ili austrougarskom arhitekturom, nego je počeo rasti dolaskom industrijske revolucije uz rijeku Zgošću.

Tako su se otvaranjem rudnika otvorile i prilike za nova radna mjesta, za priliku da se za život više ne zarađuje samo od obrade oranica već stotinama metara ispod zemlje da se kopa UGALJ.

Svaka generacija pamti neku rudarsku nesreću koja je obilježila svoje vrijeme Kakanjci bili danas veliki ljudi ili oni maleni dječaci i danas a odvajkajda od malena su slušali priče o rudarskim nesrećama koje su se desile u Kaknju.

Sjećam se kad su dede a imoj dedo “rahmetli” pričali da su slušali od starijih rudara, kako su se u nesreći koja se desila u Staroj jami 1934. godine, unesrećeni rudari iz jame spašavali hvatajući konje za repove, a oni bi ih izvlačili napolje.

Sjećam se i sam svih priča o nesreći u jami Orasi iz 1965. godine u kojoj je živote izgubilo 128 rudara.

O toj nesreći pričali su mi i moji roditelji. Ta najstrašnija nesreća koja je pogodila naš mali grad odnijela je sa sobom očeve, muževe i sinove. Tog dana 421 dijete ostalo je bez svoga oca.

Mnogi sinovi tada poginulih rudara silazili su mnogo godina kasnije u neke druge jame kakanjskog rudnika časno zarađujući svoj hljeb kao i njihovi očevi nekada.

Njihove ruke više od stotinu godina podizale su naše porodice, mahale i gradove i hvala im na tome. Kakanjski Rudari su bili, jesu i ostat će oni koji bez obzira na sve prepreke s kojima se generacijama unazad susreću, održavaju rudnike i gradove živima, prodavnice i gostionice punima i tada 10-tog u mjesecu čitav GRAD ZAŽIVI !

Čuvajte se i…. KOMORATI, SRETNO !