Koliko nas fali

Bez obzira na česta, brojna, dugogodišnja upozorenja međunarodnih organizacija, eksperata, medija i građana da ostajemo bez najvrednijeg što imamo – mladosti, vlasti u BiH do kraja su istrajne u ignoriranju opasnosti koja nam prijeti.

Pred činjenicom da su dijelovi ove zemlje već postali pusti, da se pretvaramo u zemlju staraca, čiji bi se sistem u skoroj budućnosti mogao do kraja urušiti, još jedanput su zažmirili odgovorni koji se ni o prijedlogu zakona o popisu stanovništva nisu mogli dogovoriti, pa je BiH propustila i posljednji rok da u ovoj popisnoj dekadi realizira projekt koji su već završile sve zemlje regiona, osim Crne Gore, koja će to učiniti u novembru.

Na ovaj način lakše je nastaviti relativizirati alarmantne podatke da smo država s najvišim procentom odlaska stanovništva, da smo za deset godina ostali bez pola miliona ljudi te da se ovaj opasan proces intenzivira zbog neodgovornih, nacionalističkih, konfliktnih politika, koje ne brinu o vlastitim građanima, ali i zbog potreba za radnom snagom i ublažavanja kriterija za ulazak u zemlje gdje se čovjek više cijeni, gdje je standard bolji, a briga manje.

Popis stanovništva, dugo već upozoravaju demografi i ekonomisti, ne predstavlja tek puko sačinjavanje spiska Bošnjaka, Srba i Hrvata, već izgradnju temelja za adekvatno planiranje u svakoj oblasti. A, ako je temelj loš, a podaci s posljednjeg popisa zastarjeli i netačni, onda svi planovi padaju u vodu.

Trebamo znati koliko nas je ostalo i koliko nas fali, koliko smo stari, koliko nas je kvalificiranih ili nepismenih, zbog investicija, kako bi i svijet znao na šta s nama može računati, ali i zbog nas samih i preciznih podataka o rezultatima katastrofalnih politika koje godinama trpimo.   

Avaz