KEMAL MALOVČIĆ: Da se pitalo Sarajevo ja bih i danas radio na njivi, Beograd me je stvorio

Razgovarati sa popularnim pjevačem Kemalom Malovčićem je uvijek zanimljivo i interesantno. On je kao enciklopedija, prepun informacija, detalja iz muzičkog života, a ponekad otkrije i što se mnogi od njegovih kolega ne bi nikada usudilo. Tako je bilo i ovaj put. Mada je u penziji još uvijek je kako muzički isto tako i koncertno aktivan.

-Ma , ja sam već duži period u penziji, pjesmom se i dalje bavim, ali ne kao prije. Nije mi potrebno da po svaku cijenu putujem, svaki vikend da pjevam. Ja imam taj neki svoj rahatluk kojeg nikom ne bi dao. Biram nastupe, više ne žurim.

Uz Halida Bešlića jedan si od rijetkih pjevača koji ima najviše snimljenih dueta. Da li naplaćuješ snimanje dueta, posebno nepoznatim pjevačima?

-Ja sam snimao duete i sa poznatim i sa nepoznatim. Najdraži mi je sa Donnom Ares, pa sa Jovanom, Fazlijom. Ali, zaista ne naplaćujem snimanje dueta, jer želim tim nekim mladim i nepoznatim pjevačima sa kojima sam snimao da izađem u susret, da ako mogu preko mene postanu popularni. A, sva ta snimanja ne naplaćujem, ne treba mi novac.

Da li zaista imaš dovoljno novca da ti više ne treba?

-Mogu slobodno reći da imam. Ja imam te neke nekretnine, pa imam penziju, pa imam neke lokale koje sam iznajmio… Imam veliki stan za koji više apsolutno ništa ne plaćam. Dakle, Alllah dragi mi je dao sve, još samo zdravlje.

Da li je tebe stvorio Miodrag M. Ilić (Mile Bas -Južni vetar)?

-Mile je odličan muzičar, autor. Napravio je Sinana, Mileta, Šemsu, ali mene nije. Ja sam već imao dvadeset snimljenih ploča kada sam došao u Južni vetar. Čak je i Dragana imala par snimljenih ploča prije nego što je došla kod njega. Svi koji su ga uvrijedili bi trebali da se izvinu tom čovjeku, koji je od njih napravio vrhunska imena. Ja se sigurno vraćam Miletu u Južni vetar ako mi bude dao dobre pjesme. On je nekim anonimusima davao dobre pjesme, ali ih oni nisu mogli iznijeti. Jašar je pametan, sarađuje sa njim i uvijek ima veliki hit. Neki od pjevača bi trebali da mu ljube ruku, jer su kod njega faktički došli sa ceste. Nisu imali ništa, a sad imaju sve.

Da li se bojiš kraja života?

-Ne, sve sam u životu postigao što se postići može. Dragi Alllah mi je dao moju nafaku. Niko nije ostao na ovom svijetu. Otišli velikani nad velikanima, pa što ne bi jedan Kemal Malovčić.

Koga ti je najžalije?

-Na prvom mjestu to je Toma Zdravković, žao mi je Donne Ares, žao mi je svih onih koji su otišli, a sa kojima sam sarađivao.

Po čemu ćeš pamtiti Tomu Zdravkovića?

-Toma je bio jedan veliki boem. Pamtit ću ga po jednoj turneji koju je radio Sadik Pašić, a ja sam bio zadužen za Tomu, da ga vozim u automobilu i da pazim na njega da se ne napije prije nastupa. Tako smo došli u Žarkovac, ja mislio on u sobi, odem po njega, a njega nema. Tražim ga svugdje i na kraju ga nađem na jednoj građevini, on sjedi sa radnicima, svira, pjeva i pije sa njima. Ja ga tako pijanog u kola, odvedem u dvoranu, a on izađe i kaže: „Dragi narode ja sam pijan i ne mogu pjevati. Ja ću ovdje stajati, a vi pjevajte“. Tako on stoji, a prepuna dvorana pjeva. Bio je poseban na svoj način. Pred sami kraj njegovog života nije nigdje htio bez mene da ide. Nekako sam mu bio legao. Valjda zbog toga što sam stalno i djevojke privodio, a njemu je to odgovaralo. Kada je umro nisam mogao da mu odem na sahranu i baš mi je bilo žao.

U regionu se mnogo ne gleda na ta neka vrhunska muzička imena starije generacije?

-U pravu si. Jedna Lepa Lukić ode u rijaliti, jer jadna ne zna šta će od sebe. Nema djece, porodice, nema nastupa, pa onda ode u to smeće da se prezentira, a bila je vrhunsko ime. Pa jedan Šaban Bajramović je bijedno na kraju živio i umro u Njemačkoj, pa Kvaka koji nije imao za sahranu. Pare nas pjevača i muzičara općenito su proklete. Svi se “gađaju“ nekim ludim ciframa, 10 ili 20 hiljada eura. Možda onaj ko je došao na taj koncert je dao posljednji dinar, a djeca mu nemaju šta da jedu. A, taj isti pjevač od tog novca ode i kupi drogu. Taj novac je vrlo težak i kako rekoh proklet. Ja nisam nikada htio od nekog menadžera ili vlasnika diskoteke uzeti novac ako vidim da nije bilo posjete.

Koji ti je i gdje ti je bio najveći honorar?

-Nesumnjivo to je na ciganskim svadbama, a koje se ne dešavaju često. Dešavalo se da samo od bakšiša uzmem desetak hiljada eura. A, danas ih ima dođu na koncert i uzmu 30 hiljada eura, ali sve je to kratka vijeka. U moje vrijeme je bilo drugačije, a o tolikoj sumi nije se ni sanjalo. A, neki i lažu da uzimaju toliku lovu. Ima danas nekih pjevača uzmu bakšiš i pobjegnu. Napije se na nastupu, pokupi moj, njegov i ostalih pjevača bakšiš i pobjegne. Prije toga svako malo mora u WC, pa trpa pare u gaće, majicu, čarapu….Ja nikad nisam ukrao bakšiš od kolega.

Da li si pjevao opasnim tipovim, i da li si imao problema sa njima?

-Jesam pjevao sam ne samo opasnim, već najopasnijim, ali ja sam bio samo pjevač. Ispunjavao im muzičke želje. Gađao ih pjesmama, oni mene parama. To su bila gospoda. Niko me nije smio dirnuti ni ružno pogledati. Ali, bila su to neka druga vremena. Ja sam se uvijek sa njima lijepo dogovarao, niko me nije tukao, nije mi niko ni šamar udario. Čak sam ponekad znao da dođem i besplatno da im pjevam. Jednostavno znao sam jedan dan da poklonim.

Da li je bilo pjevača koji su bili pretučeni?

-Jooooj, naravno da jeste. Uzmu novac od jednog, pa odu da pjevaju kod drugog. Pa ih onda taj drugi sačeka i izudara ga. Kada bi sada pričao bio bi podugačak spisak. Ja znam da mirno spavam, a drugi me ne interesuju.

Ko ti se ne sviđa od kolega na estradi?

-Ja sam sa svima dobar, nikoga ne diram, a to očekujem i od drugih. O mnogima od njih znam dosta toga i lijepog i ružnog, ali me ne interesuje.

Da li si ti išao na audiciju za pjevača?

-Naravno da jesam, obučen nikako, a otac mi da onih njegovih zadnjih pet banki za autobus. Ja nikad na bi bio u žiriju, ama baš nikada. Dva puta sam bio od strane žirija u Sarajevu, od strane Jovice i Šerbe otjeran, jer po njima nisam bio nikakav pjevač. Onda sam otišao u Beograd i pokojni Tihomir Sikić mi je dao karijeru. Čovjek me našao u kafani u Gospiću, odveo me u Beograd, napravio mi pjesmu, snimio ploču i evo pjevam vec 50 godina. Da nije bilo Beograda ne bi bilo ni mene.

Zbog čega Beograd prepozna, a Sarajevo ne?

-Beograd je prepun odličnih pjevača, muzičara, svirača, koji jednostavno prepoznaju ono nešto. Ništa ne glume, već ti nude pomoć i nisu zavidni. Tada sam snimio pjesmu „Nevjernice moja“ i odmah je ploča sa tom pjesmom postala zlatna. Po Sarajevu bi danas još uvijek radio na njivi.

Bato Šišić/Express